Fernand Braudel između statusa kanoniziranog autora za "pokazivanje" i figure koja potiče na drugačije historiografske i kritičke prakse
Film Slika koja nedostaje ("L'image manquante") Rithyja Panha iz 2013. godine nastoji predočiti slike koje su izostavljene iz dotad predočavanog vizualnog materijala pod paskom režima Crvenih Kmera u Kambodži. Ta vizura izdvajanja praznih mjesta radi njihova nadomještanja izostavljenim slikama, poslužit će mi kao lajtmotiv priče o tijeku i obilježjima etabliranja francuskog povjesničara Fernanda Braudela (1902.-1985.) u akademskom polju hrvatske historiografije. Što je dakle dominiralo u prvom planu, a što pleše po rubovima kadra?
Braudel je u europskoj i svjetskoj historiografiji formatiran mjestom jednog od globalno najvažnijih povjesničara 20. stoljeća. Rezultat je to dijeljenja sličnih polazišta s drugim francuskim povjesničarima okupljenima oko iznimno utjecajnog časopisa Annales: économies, sociétés, civilisations, koja je u vlastitim knjigama vrlo individualizirano i originalno realizirao i nadogradio. Time si je priskrbio znatan simbolički kapital, opredmećen između ostalog i funkcijama glavnog urednika Anala, profesora na Collège de France, osnivača Maison des sciences de l’homme te direktora École pratique des hautes études koja je diktirala tempo strelovitog poslijeratnog uspona "nove historije".
Novi senzibilitet ispred ideologije
Riječ je o poimanju povijesti koje je od staze koju je u međuratnom i neposrednom poslijeratnom razdoblju slijedio manji dio povjesničara, preraslo u autoput kojim jure mnogi. Samo je kretanje bilo znak bitno drugačijeg historiografskog senzibiliteta koji – obuhvaćajući pogledom što je moguće širi totalitet društvenog, ekonomskog i materijalnog života, ali i geografskih i klimatskih odrednica – traga prije svega za cjelovitim čovjekom u prošlosti. Bio je to rez spram dotadašnje historiografije koja je u svojim istraživanjima čovjeka u znatnoj mjeri kadrirala tek kao pripadnika kakva izdvojena društvenog statusa ili pak istaknute pojedinačne, odnosno kolektivne nacionalne figure.
Kad se nakon Drugog svjetskog rata zavrtjelo kolo historiografske pažnje oko Braudela, i u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji počinju se javljati glasovi odjeka. U prvi mah, predočavanje iz socijalističke vizure obilježeno je stavom da se radi o zapadnoeuropskom povjesničaru koji, iako autor izvanredne sinteze o Mediteranu te onaj koji svojim pristupom prelazi granice "građanske historiografije", ipak odaje sliku "liberalnog čoveka koji se predaje razvoju stvari" (Bogumil Hrabak u Historijskom zborniku 1956. godine).
Kasnije će o Braudelu i francuskim povjesničarima oko časopisa Annales u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji sustavno pisati osobito Mirjana Gross. Osim detektiranja "analista" kao važnih i poticajnih povjesničara, njihovo promoviranje u domaćoj historiografiji značilo je prije svega nastojanje da se pozivanjem na njih ona sâma teorijski i metodološki preobrazi. Premda je otvorenost francuskih povjesničara prema marksizmu omogućavala njihovu lakšu recepciju u socijalističkoj Jugoslaviji, otpor i protivljenja dolazili su, osim od povjesničara nesklonih teorijskim i metodološkim promjenama, i od zatvorenijih marksističkih povjesničara.
Uz navođenje da se radi o najpoznatijem povjesničaru 20. stoljeća – ta će se titula krajem stoljeća postupno pomaknuti prema Hobsbawmovom imenu – čiji je istraživački zamah obuhvatio, primjerice, gotovo cjelokupno Sredozemlje te iznjedrio revolucionarne konceptualne novosti poput "dugog trajanja", M. Gross je recepcijski informirala i o tome da se Braudel između ostalog bavio i povijesnim razvojem kapitalizma. Iako je detaljno opisala njegovu koncepciju kapitalizma i spomenula kritike koje su joj upućivane[1], to je za nju bila ipak samo jedna od tema njegovih istraživanja. Svoj je recepcijski objektiv, iz razumljivih razloga, u cjelini izoštrila prema borbi za etabliranje apostrofiranog novog historiografskog senzibiliteta.
Recepcija inficirana autorskom veličinom
Time smo dospjeli do negativa koji su ostali nerazvijeni. Pred očima će nam se ukazati proturječje i paradoks – nije bilo povjesničara koji bi izrazito naglašavao da se Braudel posebice bavi kapitalizmom u povijesnoj perspektivi, premda je upravo to ono što bismo očekivali od pripadnikâ historiografije koja je djelovala u sklopu marksističkog i socijalističkog metaokvira. Suprotno od pogleda kroz zaoštrene nacionalističke naočale nakon 1990. godine, prema kojem je hrvatska historiografija u razdoblju 1945.-1991. godine bila totalitarno, "odozgo" postrojena u potpunu crvenu marksističku paradu, povjesničari su imali vrlo različite odgovore na početne pritiske i kasnija očekivanja od primjene marksizma i pripadajućih interpretacija. Primjerice, kompleksnije i slojevitije zagledanje razaznat će da je mnogo historiografske tinte proliveno na temu radničkog pokreta, međutim tek u neznatnim količinama o kapitalizmu.
Fernand Braudel je u socijalističku Jugoslaviju ušao kao prvo ime svjetske historiografije, a takvu je sliku zadržao i izlazeći iz nje. Neosporno, njegov je "ulazak" bio veoma važan, budući da je potaknuo, brodelovski rečeno, "mreškanje valova" u mahom mirnom moru domaće historiografije. To je vrijedilo prvenstveno s obzirom na nove konceptualne osnove, poput gore spomenutog koncepta "dugog trajanja". Što se tiče potonjeg, na inicijativu M. Gross preveden je Braudelov programatski tekst "Historija i društvene nauke. Dugo trajanje" (Časopis za suvremenu povijest, br. 2, 1983). Prijevod je značio načelno polemiziranje s jugoslavenskim povjesničarima koji su, umjesto širokih povijesnih zamaha i detektiranja valova nadirućih procesa i transformacija, u svom istraživačkom objektivu vidjeli tek uske vremenske periode čije su činjenice i događaje opsesivno nastojali rekonstruirati u totalu.
S obzirom na to da je od pojedinih predstavnika domaće akademske historiografije, nerijetko u vidu prijevodâ njegovih pojedinačnih priloga, sustavno promican kao najvažniji povjesničar 20. stoljeća, prevođenje Braudelovih knjiga, započeto na samom početku 1990-ih godina, slijedilo je ponajprije logiku prevođenja prvog imena svjetske historiografije. Poslije Civilizacija kroz povijest, objavljenih 1990. godine, i objava triju opsežnih svezaka Materijalne civilizacije, ekonomije i kapitalizma od XV. do XVIII. stoljeća 1992. godine proizlazi iz predodžbe o važnosti Braudelova imena i opsega provedenih istraživanja. Usredotočenost na značaj autora potpuno će zasjeniti činjenicu da je navedeno djelo i izrijekom posvećeno tematici razvoja predmodernog kapitalizma, što je, u jeku provođene tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, eventualno moglo predstavljati osviješteni poticaj proučavanju povijesti kapitalizma ili njegovom dodatnom sagledavanju. Formaliziranu usmjerenost na autora i djelo, umjesto na sadržaj, potvrdila su i čitanja Materijalne civilizacije, ekonomije i kapitalizma. Na primjer, u svom prikazu Zlatko Kudelić vrijednost Braudelovih svezaka svodi na važnost što je ovi imaju za općenito proučavanje ranonovovjekovne povijesti.[2]
Braudelovi disciplinarni i kritički poticaji
Kasnije će, 1997.-1998. godine, biti prevedeno i glasovito Braudelovo djelo Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., u okviru kojeg je implementirana koncepcija dugog, srednjeg i kratkog trajanja (trijada struktura-konjunktura-događaj). Tako afirmirani Braudel mogao je biti poticajan u raznim smjerovima. Njegovo bavljenje geohistorijom inspiriralo je proučavanje višegraničnih prostora u ekohistorijskoj perspektivi (usp. Drago Roksandić, Triplex Confinium ili O granicama i regijama hrvatske povijesti: 1500-1800, 2003), kao i, dakako, geografe u užem smislu (usp. Borna Fürst-Bjeliš, "Sredozemlje i sredozemni svijet Fernanda Braudela – povodom 100-godišnjice rođenja", Geografski horizont, 1-2, 2003.). Na temelju konceptualnih nadopunjavanjâ sa sociologijom, profilirao se u važno ime historijske sociologije (usp. Vjeran Katunarić, Putovi modernih društava: izazov historijske sociologije, 2012). Braudelovi tekstovi te tekstovi o njemu ulaze i u časopise o kulturi i umjetnosti (usp. Život umjetnosti: časopis za pitanja likovne kulture, 47, 1990.; Cicero: magazin za umjetnost, br. 2, 1998.-1999.).
Ako navođenju hrvatskih prijevoda najvažnijih Braudelovih djela pridružimo napomenu kako su na srpski jezik osim spomenutih prevedena i druga njegova djela; nadalje, ako prenesemo podatak da je Braudel između ostalog dobio i "12 odlikovanja raznih Akademija nauka, od Buenos Ajresa do Beograda" (François Dosse)[3], postat će jasno da je umnažanje njegove prisutnosti operacijama prisvajanja i kanonizacije urodilo postupnim oblaganjem forme, odnosno njenim pražnjenjem od bilo kakvog kritičkog ili polemičkog sadržaja.
Hrvatska i regionalna recepcija ipak nije išla samo logikom slijeđenja tada već dobrano kanoniziranog povjesničara, nego je iznosila i neke opozitne glasove. Osim u prethodno spomenutom predgovoru Françoisa Dossea Braudelovoj Dinamici kapitalizma, u kulturnom magazinu Gordogan 1995. godine (br. 39-40) objavljen je prilog "Treba li spaliti Fernanda Braudela?". Prilog je objavljen u sklopu temata o francuskoj "novoj povijesti". Iza zvučnog naslova kriju se oštri zapisi o načinu na koji je Braudel prakticirao moć što je proizlazila iz njegovih institucionalnih funkcija, kao i određene kritike njegovih djela. Prijevod tih zapisa prije svega je gesta kontrakulture, usporediva s potezom Gordogana iz 1991. godine, kada je Nenad Ivić preveo tekst "Sjećam se jedne slike" Georgesa Dubyja, još jednog francuskog povjesničara iz redova Annales.[4] Dubyjev tekst odigrao je ulogu kritičke analize slike Otona Ivekovića "Dolazak Hrvata na more" koja, kao što znamo, romantizira nacionalnu povijest.
Ivićeva gesta, učinjena u jeku reprodukcija izrazito nacionaliziranih narativa početkom 1990-ih godina, podsjetila je da su povjesničari koji su brojnim prevođenjima recepcijski kanonizirani, zapravo potencijalni kritičari onoga što je dominiralo tadašnjim hrvatskim društvenim kontekstom. Dakako, bilo je i drugih, uže disciplinarnih navoda pojedinih problemskih kritika, npr. u tekstovima M. Gross, u tematu u Našim temama (br. 5, 1989), kao i u prilozima u časopisu Pro tempore (br. 8-9, 2010-2011, posebno usp. Cheng-Chung Lai, "Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije").
Ignoriranje (povijesne) dinamike kapitalizma
Sve to ipak nije značilo i pružanje tematske slike koja nedostaje, a pod kojom ovdje podrazumijevam čitanje Braudela kao autora koji se bavi poviješću kapitalizma. Pritom polazim od teze da je kapitalizam jedan od glavnih segmenata naše društvene stvarnosti i njezinih transformacija, dok ga u objektivu hrvatske historiografije ima vrlo malo. Poticanje takvog čitanja Braudela ovisi ponajprije o onome što se obično promatra kao moment društvene angažiranosti domaćih (akademskih) povjesničara.
Naime, oni povjesničari koji se upuštaju u angažmane uobičajeno svođene na raspon od lijevog do desnog političkog spektra, privilegiraju sudjelovanje u suvremenim ideološkim borbama oko vrućih identitarnih tema nacionalne povijesti – od interpretacija Drugog svjetskog i Domovinskog rata, do tumačenja socijalističke Jugoslavije i promjena 1990-ih godina. Pritom se u potpunosti izvan kadra potencijalnog angažmana ostavljaju socijalne i ekonomske teme. Iako se i o identitarnim sadržajima treba jasno odrediti, povjesničari gotovo uopće ne reagiraju na teme poput nejednakosti, siromaštva, privatizacije javnih dobara, sveprožimajućeg podvrgavanja tržišnoj logici, dostupnosti prava na obrazovanje i mnogih drugih. Očevidna prednost koju se pridaje prvim temama dovodi akademske povjesničare do toga da svoja reagiranja na aktualne identitske i svjetonazorske prijepore bezbrižno objavljuju primjerice u Jutarnjem listu, smatrajući kako time učvršćuju svoje lijeve pozicije. Zapravo, međutim, potpuno zanemaruju ili ne haje za činjenicu da se na susjednim stranicama istog lista povlači okidač nemilosrdne razgradnje jednog po jednog dijela javnog sektora. I nadalje prisutna globalna, a time i lokalna gospodarska kriza te njezine teške socijalne posljedice ostaju slijepa pjega javnog angažmana akademskih povjesničara.
Razumljivo je da u takvom pejzažu nije načinjen snimak koji bi Fernanda Braudela izdvojio upravo u kontekstu proučavanja povijesne dinamike kapitalizma. I koji bi posebno naglasio važnost opsežnog djela Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, kao i knjižice Dinamika kapitalizma koja sažima koncepciju navedenog monumentalnog djela. Ističem, naravno, da to nije jedina perspektiva iz koje treba motriti Braudela, kao i to da je ona podložna kritičkoj analizi. Ovdje, naime, ne želimo izvršiti novo pothranjivanje autoriteta kanoniziranog autora. Braudel se, tražeći vlastitu poziciju u suvremenim društvenim prijeporima, nastojao smjestiti u međutočki koja nije, na primjer, ni apologija kapitalizma, ni njegova radikalna kritika, koja je prema Marxu istodobno otvorena, ali i suzdržana, koja opisuje društvene nejednakosti, no ne elaborira povijesne antagonizme ili pak socijalne posljedice opisanog ekonomskog razvoja.
Ne starim greškama u novom vremenu
Iako smo na kružoku – na kojem smo Braudela iščitavali baš u zagovaranoj optici povijesnog razvoja kapitalizma – uočili kako važne kritičke napomene, tako i izražene otiske proturječnosti, osjećajući uslijed toga potrebu za konzultiranjem i drugih autora koji razmatraju dano razdoblje i pripadajuće probleme (usp. prilog K. Zovaka), neosporno smo zadržali znatan respekt prema tematici, globalnoj perspektivi i opsegu Braudelovih analiza iz kojih je moguće izvući zaista mnogo toga poticajnog. Podvrgnut suvremenoj perspektivi i novom generacijskom čitanju što ga nastojimo ponuditi u ovom tematu, Braudel nudi konstruktivne odgovore na pitanja o smjeru kojim bi historiografija trebala poći, ako želi uvjerljivo odgovoriti na aktualne društvene probleme (u ovom tematu o tome dijelom piše i L. Jakopčić).
Osim novog čitanja etabliranih autora, danas kada, prema odobrenom programu Ministarstva kulture za potporu knjigama u 2015. godine, izdavači u odabiru prijevoda idu sigurnim putem, prema prethodno već antologiziranim snimkama, birajući među teoretičarima Foucaulta a među povjesničarima Le Goffa, važno je upućivati na najnovija historiografska djela čija recepcija kod nas još uvijek nije na rasporedu prikazivanja. Iako neosporno vrijedni, prijevodi iznimno važnih Foucaulta i Le Goffa funkcioniraju prema gore opisanoj logici "sljedbeništva" kanoniziranih autora. Izdavači se ne upuštaju u prevođenje recentnih povjesničara koji poduzimaju opsežne analize naše suvremenosti ili pak ulaze u pothvate slične već kanoniziranim prethodnicima. Spomenut ću ovdje tek nekolicinu, među njima Jürgena Osterhammela i njegovo brodelovski opsežno djelo o globalnoj povijesti 19. stoljeća, Die Verwandlung der Welt. Eine Geschichte des 19. Jahrhunderts (2009, 1568 str.). Tu je zatim knjiga A Social History of Twentieth-Century Europe (2013) Béle Tomke te Die neue Ordnung auf dem alten Kontinent. Eine Geschichte des neoliberalen Europa, studija Philippa Thera o povijesti neoliberalne Europe (2014). Bez obzira na to kako ćemo gledati na njihove izvode i interpretacije, važnost navedenih djela svakako je u bavljenju makropovijesnim socioekonomskim procesima i globalnim transformacijama, odnosno u izgradnji perspektive koja nas, nakon perioda dominacije fragmentirane i mikropovijesne historiografije, ponovno zaokuplja.
U izostanku prijevoda aktualnih knjiga važno je, pored borbe za prevođenje novih autora, inzistirati i na novom čitanju te ukazivanju na sve ono što nije ulazilo u kadar prilikom udomaćivanja etabliranih autora poput Braudela. U konkretnom je slučaju to potrebno tim više što je riječ o povjesničaru koji je brojnim prijevodima (s jedne strane polemički, a s druge kanonizirano) ušao u akademsku historiografiju i postao u određenoj mjeri i dio nastavne literature na studiju povijesti. U međuigri prisutnosti i odsutnosti – budući da je zbog dominantne perspektive motrenja i interpretacije u domaćem uokviravanju Braudela nužno sadržana i "slika koja nedostaje" – navođenje perspektive povijesti kapitalizma kao izostale slike predstavlja željeno izmicanje uvriježenom pozicioniranju Braudela u domaćoj akademskoj historiografiji. Kao drugo, svakako je važno podsjetiti da je Braudel za ustaljene izvedbene prakse hrvatske historiografije predstavljao teorijski i metodološki polemički rascijep. Na njemu treba ponovno početi inzistirati, umjesto prakticiranja povođenja za umrtvljujućim duhom autorske kanoniziranosti.
Osim na historiografskoj ravni, ovaj temat, objavljen na dan povijesno obilježenog 10. travnja, i na društvenoj osi želi naglasiti gore spomenutu socio-ekonomsku "sliku koja nedostaje" zbog zagušenosti historiografije identitarnim borbama. Sve u svemu, radi se o bitnom "punjenju ispražnjenog", da se zaključno poslužim nazivom recentne izložbe u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH.
Bilješke:
1 M. Gross, “Brodelijanski svijet“, Historijski zbornik, 1986.
2 Z. Kudelić, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, 1993.
3 François Dosse, “Razjedinjeni naslednici“, u: Fernand Braudel, Dinamika kapitalizma, 1989, 9.
4 Georges Duby, “Sjećam se jedne slike“, Gordogan, 1991., br. 34-35.