Uz premijerne izvedbe Tollerova Hinkemanna (režija: Igor Vuk Torbica) i Prosine Lampedusa Beach (režija: Iva Grgić Maroević) u Zagrebačkom kazalištu mladih
Nakon terorističkih napada u Parizu 13/11 izrazito su se pojačali glasovi vehementno ogorčene desnice i ljevice protiv svih vrsta religioznog i političkog nasilja. Desnica inzistira na daljnjoj militarizaciji Europe, demonizaciji Islama i zatvaranju granica, dok ljevica upozorava na povijesni kontekst kolonijalne povijesti i američkog financiranja ISIS-a, kao i na dvostruka mjerila gotovo istovremenih terorističkih žrtvi u Parizu i Bejrutu ovog mjeseca. Na obje strane traži se osveta i/ili pojačana zaštita. Krivcem se proglašava ili fundamentalistička ili pak hegemonistička i imperijalistička ideologija, ali nema rasprave o našoj maloj, sitnoljudskoj nedjelotvornosti, o jedva vidljivom tinjanju civilnog društva i njegovih mirovnjačkih i altruističkih inicijativa, odnosno o praznom mjestu izgradnje alternativnih odlučivalačkih politika. Politika se iznova i iznova "prepušta" stranačkim igračima, što s pojavom termina kao što su globalizacija ili Međunarodni sud za ljudska prava postaje lakše no ikada. Iz građanske perspektive, politika se smatra ne samo "tuđom" brigom, nego i poslom prljavijim od nuklearne radijacije. Ljudi njome ne žele biti "ozračeni", a kamoli dotaknuti. Posljedica: opća bolest nemoći uzima svoj danak u svakoj apolitičnoj, promatračkoj fotelji. Protusvijest globalnoj neodgovornosti možemo, međutim, dosljedno pronalaziti na umjetničkoj pozornici.
Lampedusa Beach ili afrička Hekuba Centar za ženske studije i Talijanski institut za kulturu producirali su čitalačku izvedbu predstave Lampedusa Beach autorice Line Prosa te redateljice i prevoditeljice Ive Grgić Maroević. U malu dvoranu ZeKaeM-a izlazi glumica Nina Violić, polako izranjajući iz projekcijske površine morske površine na stražnjem planu pozornice. Prilazi mikrofonu i počinje raditi na slovu "fff" iz "Afffrikanke". Kakav je to ritmički siktaj? Polupjesma, poluporuga. Ima tu i neke vrste afričkog mucanja, bilježi tekst. Nina Violić potresno snažno utjelovljuje Shaubu, mladu Afrikanku koja se pokušava dokopati talijanske obale, savršeno dobro znajući da je ni brod ni mornari ni njezina lokalna odvjetnica nisu "osigurali" protiv brojnih vrsta zlostavljanja koje takav put donosi sa sobom. Ali odlazak je nužan. Na sklepani brod se mora, unatoč golemom riziku. Ne može se jesti svaki drugi dan. Ne može se izdržati tipična afrička sudbina polaganog umiranja. Glad, naime, ne prestaje kad "imaš ribu u ustima", kako se još kolokvijalno naziva karakterističan afrički izgovor slova F, čiju melodioznost stalno priziva dramatičarka. Shauba je, k tome, svoj put prema sanjanom životu pošteno platila, trogodišnjim radom i štednjom. Nije računala da će je na brodu, prekrcanom putnicima, mornari pokušati silovati. I da će njihovo tumbanje ukupne količine ljudskih tijela i rasporeda tereta na ionako krhkom plovilu, samo zato da bi se mogli popeti na Shaubu, izazvati brodolom. Silovanje Afffrike rezultira općim brodolomom. Predstava je posljednji Shaubin monolog, glas afričke Hekube: "Dok tonem, moram ti još ovo reći, moram ti reći istinu: Afffrikanke moraju u Europu avionom, a ne brodom." Jer na brodu su "malo, prljavo ništa". Nina Violić izvodi mnogo više od čitanja teksta talijanske autorice. Glumica postaje gorući stub uspravnog prkosa i razorne povrijeđenosti kontinenta koji stalno prima besmisleno nemoćnu humanitarnu pomoć ("Mrzim dobrotu, ona smrdi na pokvarenu ribu"), do te mjere ponosna da u finalnu potopljenost odlazi lagano se njišući, plešući, nakon što se iz mora obratila i Predsjedniku talijanske države i Predsjednicima afričke države. Nježnost svojih posljednjih trenutaka čuva za poljubac koji razmjenjuje s ribama oko sebe. Na taj način Shauba postaje ne samo Hekuba, nego i odisejska heroina, ravnodušna prema razlikama među vrstama, spremna uzvratiti ljubav. Srdelama.
Hinkemann ili ničije tijelo Tekst Hinkemann Ernsta Tollera napisan je 1923. godine, dakle neposredno nakon Prvog svjetskog rata, najavljujući čitavo dvadeseto stoljeće, pogotovo pristanemo li uz povjesničarsku tezu da je Drugi svjetski rat samo "posljednja bitka" Prvog svjetskog rata. Redatelj Igor Vuk Torbica postavlja Hinkemanna na ZeKaeM-ovoj pozornici čitajući svaki lik kao presudnu kariku u općem tkanju izvedbe, zbog čega je važan i način na koji Vedran Živolić u pojedinim prizorima pazi da čitavim tijelom drhti igrajući pseto, dok u drugim prizorima govori savršeno skinutom usporenom, razgovjetnom i unjkavom dikcijom katoličkog svećenika, kao što je i važan način na koji se Dado Ćosić trese od straha pred upraviteljem cirkusa ili na koji Frano Mašković igra izazivačku, zavisti punu, zlonamjernu, ali ne i hladnu kreaturu Paula Grosshahna. U središtu izvedbe su dva glumca: Rakan Rushaidat kao Hinkemann i Ozren Grabarić kao MC (Meštar ceremonije). Rushaidat igra ničije tijelo izvedbe, ostajući gotovo do samog kraja rastrgnut između molećivog traženja pomoći i samoagresije, tek finalno prestajući biti "masovni čovjek" i izgarajući gnjevnu optužnicu u prvom licu jednine. Rushaidat ublažava Tollerovu stalnu temu ljudske unutarnje utamničenosti u samomržnji i samoživom egu, no tom se problemu s osobitom žestinom posvećuje lik MC-a, kojeg je glumac Ozren Grabarić skrojio po uzoru na nedavno preminulog australskog glumca Heatha Ledgera i njegovu ulogu Jokera u filmu The Dark Knight (2008). No Grabarić zadanom liku manipulativnog i ekscesnog klauna dodaje vlastitu humornu, koliko i manijačku originalnost, pretvarajući štap o koji se prijetvorno oslanja da bi "s mukom" hodao u elitnu golf-palicu ili unoseći se u lice Hinkemanna ne samo zato da bi ga slomio, nego i da bi ga naučio nadigrati sveprisutnu porugu i opresiju. Kroz Grabarića stoga čujemo samog Tollera, njegove čuvene stihove kako mu je jasno da države slave nove vrste aviona, no on ostaje pri tome da slaviti treba jedino lastavice. Zanimljivo je da Rushaidat kao Hinkemann ne dohvaća pobunu svog lika, umjesto toga prigrljujući samo njegov očaj i različite oblike samoprezira, dok Grabarić sondira i zloćudnost meštra ceremonije, ali i brojne strategije ismijavanja i vlastite i tuđe korumpiranosti. U Grabarićevoj izvedbi fascinantno je da i nadmoć i nemoć dobivaju jednako kritičku obradu, odnosno da se glumac brzo izmiče svakoj poziciji žrtve. Čak ni ironija u Grabarićevoj izvedbi ne postaje samoj sebi svrhom, jer se ispod njezine maske pojavljuje nekoristoljubiva, srodnička ili blizanačka brižnost za lik Hinkemanna. Slično Nini Violić, čiji se lik ne utapa pred Lampedusom kao anonimna Afrikanka, nego kao Predsjednica afričkih (koliko i sirijskih ili afganistanskih) emigrantica i izbjeglica, Grabarić je šef cirkusa u kojem gubitak genitalija postaje karneval vojne učinkovitosti, a ne slika poraza. Violić i Grabarić utoliko postižu nevjerojatno okrepljujuću, koliko i tragičku dignitas za kojim strahovito žudimo gledajući tolika bezdomna i pred graničnim oružjima zaustavljena tijela, na trenutak otvarajući prostor osobne hrabrosti, koja je u pravilu i zarazna i transformativna.
Aktivizam uloge Nije slučajno što glumci postižu ono što se građanima čini tako nedostižno: istupanje iz nezadovoljne gomile. Glumački aktivizam pri tom nije samo sudjelovanje na prosvjedima, već i način na koji se Grabarić i Violić nose s mikroslobodom uloga. Oni se nisu, kako veli Toller, "predali bez borbe i zato ostali toliko beznadno ispunjeni krivicom", nego su izašli na prvu liniju društvenog isprobavanja neposluha. Važnu ulogu u obje predstave imaju i redateljske osobe: Iva Grgić Maroević koja predstavu Lampedusa Beach ogoljuje i od bilo kakvih scenskih ukrasa i od "pripitomljavanja" posljednjih riječi utopljenice, u potpunosti poklanjajući povjerenje izvedbenoj oluji jedne osobe, Nini Violić. Jednako je značajan i način na koji redatelj Igor Vuk Torbica za Hinkemanna pažljivo radi sa svakim pojedinim članom ZeKaeM-ova ansambla, nigdje ne dopuštajući lakše puteve. Torbica je i u režiji Kleistove komedije Razbijeni vrč u Jugoslavenskom dramskom pozorištu generirao svojevrsni glumački "puč" na račun sudstva, gradirano uplevši u kvaziozbiljnu sudsku raspravu veseli nepotizam zborskog pjevanja ABBA-inog hita Chiquitita, na koji se svi likovi bacaju kao da je u pitanju slasni obrok ili ekstatična propovijed, potpuno zaboravljajući zašto su se okupili u sudnici. Za glazbu su u Hinkemannu zaslužni Nenad i Alan Sinkauz, obojica svjesni da je egzemplarni vojnik o kojem priča Tollerova predstava u međuvremenu dobio auru patnika i medijski glorificiranog mučenika, zbog čega glazba ironizira mnoge glazbene hitove šezdesetih godina prošlog stoljeća, gdje se nakupljao pathos revolucionarnog ratništva (baš kao i pacifizma, ali u to predstava ne ulazi), nikada ne realiziravši svoj potencijal. Nedvojbeno nam trebaju novi oblici autorskih, neserijaliziranih, nenaoružanih ustanaka. Dvostruka vrlina Hinkemanna kao ambiciozne ansambl-predstave i skromnog projekta Lampedusa Beach (solitarnog scenskog čitanja) ostaje začuđujuće nesperiva s gledateljske kože: nitko te predstave ne napušta izlaskom iz dvorane. Dugo ostajemo pod njihovim djelovanjem; pod utjecajem čvora u grlu; u izazovu njihova traganja za Nužnom Pravednošću. Kako veli Ursula Le Guin u romanu The Dispossesed: "Ne možeš kupiti revoluciju. Ne možeš izazvati revoluciju. Možeš jedino biti revolucija. Ona je u tebi ili je nigdje na svijetu više nema."