Unatoč najavljenom odmaku, An Object donosi mahom tek blijede kopije starih pjesama
Randy Randall i Dean Spunt na svom četvrtom albumu (da, računam Weirdo Rippers kao album, ionako je daleko najbolje što su snimili), pokušavaju pobjeći od samih sebe, glupirajući se s kvazikonceptima koji bi trebali biti svojevrsna kritika materijalizma te “uradi sam” pristupom u kojem sami izrađuju omote, pakiraju ploče i slično. No, sve se to čini kao slaba utjeha koja ne može sakriti činjenicu da je An Object jedna iznimno letargična ploča benda koji odjednom zvuči bezidejno i potrošeno. Unatoč tome što je najavljen kao svojevrsni odmak od njihovog dosadašnjeg zvuka, An Object i dalje zvuči kao No Age album, jedino što su pjesme mahom lišene one prvotne energije i žara. Spunt se ovog puta mahom kloni bubnjeva, ostavljajući ritmove jednostavnima i u većini pjesama vrlo beživotnima, a bome i Randall na većini albuma ne ostavlja ništa jači dojam zainteresiranosti za gitaru, lupajući tek toliko da lupa.
Drugim riječima, promišljanje strukture pjesama je na ovom albumu gotovo nepostojeće, a čak i kada se pojavi, kao u prvom singlu C’mon, Stimmung, zvuči tek kao blijeda kopija prošlih pjesama, no An Object ima i jednu veliku vrlinu: teksture koje se nalaze ispod ovih pjesama su prekrasne, bogate zvukom i detaljima, i da su se odlučili posve odmaknuti od pop pjesama, a ne tek reda radi napisati desetak u najbolju ruku prosječnih, ovo je mogao biti jako lijep ambijentalni album. S druge strane, nekoliko prekrasno ranjivih trenutaka poput Running from A-Go-Go ili završne Commerce, Comment, Commence naslućuju istinsku ljudsku tugu koja kulja ispod površine ovog albuma. Nadam se da će idućeg puta No Age odustati od nepotrebnog konceptualiziranja i jednostavno reći ono što žele, uostalom to valjda i je bit DIY pristupa.