Aleksandar Mijatović  

Budućnost nakon Abu-Ghraiba

esej

Mediji bi trebali biti svjesni da postoji svijet i izvan zatvora Abu-Ghraib. Važne se stvari i vani događaju, možda podjednako tako loše. Ako drugi događaji ne dobiju dovoljnu pozornost, otvara se prostor da se loše stvari dogode i ondje”, izjavio je nedavno u razgovoru za jedan dnevni list John Obert Voll, predsjednik Centra za muslimansko-kršćansko razumijevanje na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu. Prema Vollu, mediji su napuhali slučaj američko-britanskog zlostavljanja iračkih zarobljenika u Abu-Ghraibu, izazvali foto-krizu i skrenuli pozornost s navodno mirotvornih događaja kao što su formiranje prijelazne iračke vlade i skore predaje vlasti 30. lipnja. Istaknuo je, kao što su to u svibnju za vrijeme foto-krize činili američki predsjednik Bush i britanski premijer Blair, da Abu-Ghraib “jest kršenje ljudskih prava, ali je riječ o pojedinačnom slučaju” te da “kakvi god bili užasi Abu-Ghraiba, oni nisu važni koliko budućnost Iraka”. Oni koji u američko-britanskom političkom frazariju ne mogu iščitati stavove ovih diplomacija sile mogu konzultirati rječnik humanog nasilja koji je Voll promovirao u ovom razgovoru. Jer licemjerje, koje prepoznajemo kod diplomacije u raskoraku između onog što govori i onog što misli ili radi, govori o rečenicama, a ne stanjima stvari. Ništa nam, naime, ne bi trebalo odvratiti pozornost od toga da Abu-Ghraib nije pojedinačan slučaj te da je upitna budućnost zemlje gdje se on događa. Preko Volla smo u stvari dobili uvid u prave stavove američke i britanske administracije u slučaju Abu-Ghraib: fotografije mučenja iračkih zarobljenika nije ono što su ove dvije administracije htjele skriti, niti su mučenja nešto što se htjelo spriječiti. Dapače, mučenja su izvršena da se o njima zna, a fotografije da se objave, i to upravo kako bi nam bio zabranjen pogled preko zidina Abu-Ghraiba gdje se odigrava navodno prava povijest oslobođenog Iraka.

Pogled prikovan za Abu-Ghraib

Ako se do kraja slijedi logika koju je američki povjesničar artikulirao u ovom intervjuu, postoje još gore stvari od Abu-Ghraiba, ali mi za njih ne znamo. Čini se da se prosječan Amerikanac teško miri s tim da je borbu protiv komunizma zamijenila borba protiv terorizma. Stoga, nema afere, nema skandala, medijskog napuhavanja kako bi to htio Voll, nego bi se čak moglo reći da su mediji izigrani, ako su oni uopće imali ikakvu ulogu u slučaju s iračkim fotografijama. Neki, poput Susan Sontag, tvrde kako se ne može odvojiti užas prikazan na fotografijama od toga da su te strahote fotografirane i upozoravaju da se diskusija previše koncentrirala samo na fotografije. To je točno, jer je u iračkoj foto-krizi onemogućen svaki pristup izvan fotografije što potkopava, kao toliko puta na svjetskim mučilištima, bezupitnu činjenicu da je riječ o najtežim mučenjima koja zaslužuju najtežu kaznu. Ono što bi trebalo ukinuti svaku dvojbu iznenada unosi nemir i neizvjesnost. Vollovima riječima, foto-kriza je inscenirana baš zato da ne bismo vidjeli što se događa izvan Abu-Ghraiba.

Čija očekivanja mučitelji ispunjavaju?

Srž slučaja Abu-Ghraib i foto-krize nije u tome da su fotografije novinama i televizijskim postajama trebale poslužiti kao dokaz i dokument mučenja, nego se htjelo objaviti da su mučitelji svoja zlodjela fotografirali kako bi mogli ponavljati čin mučenja i opetovano uživati u njegovim hologramima . Mogućnost montaže u iračkim fotografijama isključena je time što je fotografiranje bilo sastavni dio i završni čin mučenja. U tom smislu, doslovno su objavljene fotografije mučenja koje ne trebaju ništa dokazati, nego nas umiješati u mučenja. Pogled mučitelja, američkih vojnika, izražava zadovoljstvo što su ispunjena očekivanja nekog tko gleda iza fotoaparata. Eto, i ti ljudi htjeli su svoj udjel u velikoj borbi protiv terorizma. Posljedica toga je da smo gledanjem u slike dovedeni u iskušenje da uživamo u njima na način na koji su mučitelji uživali slikajući se. Zato i raspravljamo o fotografijama, a ne mučenjima. Gađenje koje osjećamo gledajući u ove fotografije proizlazi iz trenutne, brzo potisnute pomisli da bismo i sami mogli uživati u tome. Takav pogled čini nas umiješanima. Stoga gađenje proizlazi iz osjećaja stida koji nas obuzima dok gledamo iračke fotografije: nisam valjda ja taj čija su očekivanja ispunjena? Moć ovih fotografija sastoji se u tome da nas promeću iz svjedoka u sudionike mučenja. Otprilike onako kako to čine pornografski sajtovi, gdje gledanje također posreduje sve ostale radnje, odnosno cjelokupnu tjelesnost. A ako smo sudionici, onda smo i odgovorni. Sličan su efekt izazivale fotografije i video zapisi rata u Hrvatskoj i Bosni devedesetih. Te slike nisu nudile siguran i objektivan odmak od događaja, nego su dovodile u pitanje, uzdrmavale položaj samog gledatelja i njegovu sigurnost.

Misleći o mučenjima ne mislimo o ratu

No, odgovornost na koju pozivaju iračke fotografije ne iziskuje suosjećanje sa žrtvama i osudu mučitelja, nego ojačava veze između države i vojske s jedne i građana s druge strane. Tu su lekciju Amerikanci mogli naučiti od Miloševićeva režima u koji su Srbi slijepo vjerovali dok su njihovi vojnici činili najgore zločine po Balkanu. Dok je građanima prepušteno da se bave načinom vođenja rata koliko im drago, strateška pitanja njegove opravdanosti, ciljeva, pitanja uzroka ostaju u nadležnosti države. Dok svakodnevni Amerikanac, Everyman , ne razbija pretjerano glavu ima li Irak biološko i kemijsko oružje a krši ruke nad zločinima svojih sunarodnjaka u Abu-Ghraibu, on još uvijek neće uskratiti podršku Bushevoj politici i slanju vojnika na Bliski istok. Iz te perspektive točno je kad Voll kaže da “kakvi god bili užasi Abu-Ghraiba, oni nisu važni koliko budućnost Iraka”: Everyman je toliko zaokupljen užasima Abu-Ghraiba i pitanjem koliki je njegov udjel odgovornosti da uopće ne misli na događaje koji bi mogli odlučiti budućnost Iraka, primjerice je li baš američka vojska ta koja donosi slobodu. I da nastavimo Vollovim jezikom, razni Abu-Ghraibi postoje baš zato da drugi događaji ne dobiju dovoljnu pozornost kako bi se ondje užas mogao nesmetano odvijati.

Krivnja koju su Amerika i Britanija spremne prihvatiti

Zato nisu mediji ti koji su preusmjerili pozornost s eventualnih važnijih događanja na mučenja u Abu-Ghraibu, nego upravo američka i britanska administracija. Jedan psihoanalitički poučak kaže da kad netko zbog nekog djela priznaje krivicu on ustvari prikriva prvotni i veći zločin. Kažnjavajući prvo zlodjelo prelazimo preko onog pravog. Lakše je priznati da je bilo mučenja zarobljenika, nego da Irak nije imao oružja za masovno uništenje, da je Bush Irak htio napasti još prije 11. rujna, da koalicijske snage imaju velike gubitke na terenu, da je napad u Madridu pokazao kako borba protiv terorizma nije urodila plodom, i ostalo. To je surovi trade off u kojem se jednom istinom plaća gomila laži. Strategija dviju vodećih administracija koalicijskih snaga bila je vrlo jednostavna. Pentagon je fotografije objavljivao paralelno s Washington Postom i televizijskom postajom ABC otvoreno najavljujući da ima toga još što bi se moglo pojaviti u medijima. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld je početkom svibnja u saslušanju pred Kongresom kazao da uz one objavljene ima još takvih fotografija, te da američki narod i svijet moraju znati za to. Ujedno, ankete istih medija koji su objavili fotografije pokazale su da je čak 70 posto Amerikanaca, u jeku foto-krize, bilo protiv njegove ostavke. Američki i britanski vođe nastavili su s retorikom pojedinačnih slučajeva koju je Voll lijepo artikulirao: “Abu-Ghraib jest kršenje ljudskih prava, ali je riječ o pojedinačnom slučaju”, što će reći da američki i britanski vojnici tobože nisu sustavno kršili ljudska prava. Prema jednom od Bushevih istupa, riječ je bila o pogreškama koje proizlaze iz nesavršenosti demokracije, ali se krivce za pogreške u demokraciji po tom nauku izvodi pred lice pravde. Nakon toga je Bush smireno zatražio još 25 milijardi dolara potrebnih za nastavak vojnih operacija. Istom retorikom istupio je Blair sredinom svibnja kada je kazao da se većina britanskih vojnika tako ne ponaša te da britanska vojska čini sjajan posao za irački narod u Iraku. Ukratko, objavljivanje iračkih fotografija nije imalo nikakva učinka osim onog na koji se žali Voll: sva pozornost se koncentrirala na Abu-Ghraib, dok su se izvan njega događale jednako užasne, ali, kako to Voll veli, važnije stvari. Jedna je od takvih da je krajem siječnja definitivno potvrđeno da Irak od Zaljevskog rata nije proizvodio kemijsko i biološko oružje i da iz tog doba datira gotovo 90 posto zabranjenog arsenala. Vollovim riječima, bio je to događaj itekako važan za budućnost Iraka, ali važnije, bio je to jedan od onih prvotnih i teških zločina Amerikanaca jer su na temelju tih lažnih podataka uvjerili, kako svoje sugrađane i Kongres tako i članice koalicije, da je napad na Irak opravdan. No, u slučaju iračkih fotografija i mučenja u Abu-Ghraibu odgovornost izravno preuzima probrani tim zatvorskih stražara. S druge strane, odgovornost za lažne podatke o iračkom oružju za masovno uništenje snosi izravno američki i britanski državni i vojni vrh. U tom smislu je, iz perspektive američke i britanske administracije, krivnja za Abu-Ghraib manja nego krivnja za pokretanje rata. U tom smislu, i samo u tom, Voll ima pravo kad kaže da ima većih užasa od Abu-Ghraiba.

Mučenja nisu pojedinačna, nego sustavna tortura

Još u lipnju prošle godine uhićen je osamnaestogodišnji britanski vojnik Gary Bartlam nakon što je lokalni fotograf vidio film koji mu je donio na razvijanje. Već su tadašnje fotografije imale sve sadržaje koje su imale one objavljene nakon 28. travnja ove godine: batinanja, simuliranje seksa, vješanje za vojna vozila i slične gadarije. I tada su, kao i danas, vojni i državni glasnogovornici primijenili retoriku pojedinačnih slučajeva i izgreda koji ne bi trebali baciti u drugi plan humanitarne ciljeve okupacije Iraka i borbu protiv terorizma. Na to, te humanitarne ciljeve, misli Voll kad kaže da “kakvi god bili užasi Abu-Ghraiba, oni nisu važni koliko budućnost Iraka”. Mediji su tada ispunili upravo onaj zadatak koji Voll, a i državni i vojni dužnosnici, traže od njih: skrenuli su pozornost s prvih borbenih linija na pozadinu kako se ne bi dogodile još gore stvari, odnosno kako mučenja ne bi prešla u naviku koalicijskim snagama u Iraku. Uostalom, taj posao mediji su obavili tako što su objavili svjedočanstva mještana Tamwortha o Bartlamovima fotografijama iz Iraka. Nakon toga, dok su mediji bili zauzeti ispitivanjem točnosti podatka da Irak posjeduje i proizvodi goleme količine oružja za masovno uništenje te rastućom pobunom u Iraku, na kršenja Ženevske konvencije upozoravao je Crveni križ, Amnesty International i ostali. Stoga nije jasno kako Voll, u ime američke administracije, može Abu-Ghraib svoditi pod kategoriju senzacije i ustrajati na tezi da su zločini bili pojedinačnog karaktera. Teza koja ide protiv te jest paralelizam gerilskih napada na koalicijske snage i američko-britanska masovna uhićenja Iračana kako bi od njih iskamčili obavještajne podatke. Ovakav stav može se naći i na stranicama Washington Posta posvećenim Abu-Ghraibu i foto-krizi. Drugim riječima, mučenja nisu pojedinačni slučajevi, nego sustavno provođena tortura i zlostavljanje zatvorenika. Kako bi suzbili organiziranu pobunu, Amerikanci su u Irak poslali generala Geoffreija Millera koji je bio upravitelj zarobljeničkog kampa u Guantanamu na Kubi. Ovaj je u Abu-Ghraibu trebao organizirati jednako uspješnu obavještajnu mrežu, ali, umjesto toga, s porastom nasilja izvan Abu-Ghraiba nasilje je uzelo maha i unutar zidina ovog kazamata.

Pogled s fotografije ne upućuju zarobljenici

Stoga je američka administracija inscenirala foto-krizu kako bi sustavno zlostavljanje prikazala kao pojedinačne slučajeve izvitoperenih pojedinaca. Pri fotografiranju izloženi smo sitnoj varci koja nas u iračkim fotografijama upleće u zločin. Kad stanemo pred fotoaparat ponašamo se kao da je fotografovo oko i dalje golo, nije zaklonjeno fotoaparatom, i još uvijek u stanju uzvratiti nam pogled. Međutim, fotoaparat koji u svoj objektiv uvlači fotografovo oko uskraćuje nam odgovor na naš pogled, ali ga zato bilježi i upisuje njegovo očekivanje u fotografiju. Ona nam upućuje taj pogled i očekuje da se odazovemo i uzvratimo joj ga. Ali na iračkim fotografijama taj pogled ne upućuju irački zarobljenici jer imaju vreće na glavi. Dakle, uskraćeni pogled na fotografijama nije njihov, nego nasmijani pogled zatvorskih čuvara koji nas prisiljavaju da gledajući u fotografiju komuniciramo isključivo s njima i preuzmemo mandat onih čija očekivanja mučenja ispunjavaju. Budući da su zarobljenici obezličeni, na fotografijama ne vidimo mučene, nego samo mučitelje i svijet počinjemo promatrati isključivo s njihove točke gledišta. Još jednostavnije, ne možemo se identificirati s mučenima, nego mučiteljima, stoga iračke fotografije ne mogu imati učinak kakav su imale one balkanske devedesetih. Tako, Bush i Blair uopće ne govore o mučenjima, nego mučiteljima, i to kao da je riječ o nestašnim momcima. Iračke fotografije gledatelja stavljaju u poziciju da vidi samo užitak mučitelja koji izgleda kao perverzija mučenja, čime ostaje nevidljivom, nezamijećenom činjenica da je mučenje samo po sebi perverzija. Pornografski moment fotografija, neskriveni užitak, treba ono što je pravilo kod američkih i britanskih isljednika prikazati kao izuzetak. I jedino tako treba razumjeti Volla kad kaže, u ime Busha, da Abu-Ghraib “jest kršenje ljudskih prava, ali je riječ o pojedinačnom slučaju”, te da “kakvi god bili užasi Abu-Ghraiba oni nisu važni koliko budućnost Iraka”. Doista, treba opet posvetiti pozornost tome da to nije pojedinačan slučaj te da je upitna budućnost zemlje gdje se događa Abu-Ghraib.