Rekao sam mu da je glavni lik moje priče. Nije vjerovao na prvu, a onda sam objasnio.
Ući duboko, grabiti iznutra, pomiješati sjećanja i sadašnjost, osjećaje... Stari moj, bili smo
goli jedan naspram drugoga, ti si vidio mene, ja tebe. Uvijek. A danas me stavljaš u ulogu
majke koja se rođenjem ujedno i odriče svoga djeteta. To će nesumnjivo boljeti, znaš i sam.
Kimnem glavom. Ne požurujem. Cijena raste.
Počinje sa slikama:
***
Vidim kišu. Cmolji već danima i potapa one dijelove gdje nisam. Kasnije uranja u mene
ili ja u nju i to uvijek završi na isto. Spreman sam – uzimam stari, iznošeni, sivi baloner,
stavljam ruku u džep i izvlačim mrvice duhana, slušalice nabijam u uši, Cohena na srednje,
šešir, čizme. Šećem gradom dok se ne natopim. Kasnije biram kvartovske birtije. Ulazim
u njih kao da sam svaki dan tamo. Nekad me dočekaju OK, nekad ne. Ne brine me to,
prolazno je.
Kao i svakog puta do sada.
Ali kad prhnu prve pahulje, opet sam na ulicama grada. Bijeli se Zagreb, ljudi drže
kišobrane, meni šešir brani. Ukradem ružu na Cvjetnom i poklonim nekoj njoj na Trgu,
neobavezno, bez spike, smijem se, hladno im je, meni ne, jer znam da će proći. Sve prolazi,
pa i ova zima meni draga, istopit će se i nestati – bez traga. Kao da je nikad bilo nije. Ili
skoro tako. U sjećanju ostaju lijepe slike – osmijeh, poljubac, stisak ruke. I kad furam tim
nekim sporednim uličicama i stubištima, ponekad stisnem toplinu i osjetim ljubav daha na
licu. A i na picu odem. Tamo peć je krušna, topla, kao i ta prva riječ koja nije glad.
Dani se izmjene, mjeseci s njima i smijehom primijetim.
Sad će ekipa izmiliti u centru. Moja energija je na 100 posto, imam osjećaj da bih mogao samog
supermena srediti jednim udarcem, a ne modnim dodatkom. Ljudi su smiješni, ali neću o
njima. Najdraže mi je u tom svemu vidjeti cvat voćaka... mada katkad progovori ta potisnuta
duša, ona seljačka... ne, nije zagrebačka. Možda dio majke i onaj dio oca, Bundekom dok
smo hodali, iz gustiša dizali fazane, gledali procvjetale žutike... Ili miks svega. Ne znam.
A toplo kad je – tad smo po Pruđu budili cvrčke vlatom trave. Danas (i već duže) brijem na
more. A nisam bio dvije godine. Nemam auto, ni posao. Nekad posramim ogradu Šalate i
bućnem se. Život te puni, a onda ga koristiš. Jedva preplivam širinu, na kraju mi ni dužina
nije dosta. I nije Šalata zamjena za more. Ali kad je vruće dobro dođe. Grad je pust. Meni
gušt – gdje god da odeš – super.
Car si. Kralj.
***
Gazda! Rukom opišem krug.