Analiza pada lijeve opcije i uspona koalicije desnog centra na nedavno održanim norveškim parlamentarnim izborima
Crveno-zelena koalicijska vlada u Norveškoj, čiju su političku platform zvali najprogresivnijom u Europi kada su stupili na vlast 2005. godine, doživjela je težak poraz na norveškim parlamentarnim izborima koji su se održali 9. rujna 2013. godine. Koalicija četiri stranke desnog centra i desnice, uključujući desnu populističku stranku, dobila je solidnu većinu te sada pregovaraju o političkoj platformi nove vlade.
Sve se to dogodilo iako su prihodi od nafte pristizali u državnu blagajnu, ekonomska kriza je prošla skoro neprimjećeno, stopa nezaposlenosti je rekordno niska, realne nadnice stalno rastu već neko vrijeme, a većina sustava socijalne države još uvijek je netaknuta. Da skratimo, zemlja sa svojim obiljem naftnih resursa i zemnog plina, poviješću demokracije i društvene jednakosti, predstavlja rijetku iznimku u svijetu. Kako je uopće moguće da je crveno-zelena vlada izgubila izbore u takvim okolnostima?
Što se dogodilo? Prisjetimo za početak što se dogodilo. Poraženu vladu su činile tri političke stranke (u zagradi je naveden postotak osvojen na posljednjim izborima i razlika u odnosu na izbore 2009. godine): Stranka rada (30.8, -4.5), Socijalistička lijeva stranka (4.1, -2.1) i Stranka centra (većinom seljačka, ruralna stranka) (5.5, -0.7).
Dakle, najveći pobjednik izbora je bila Konzervativna stranka koja je taktički ublažila svoju retoriku, naročito u odnosu na sindikalni pokret, isto tako uspješno kao što su švedski konzervativci učinili na prethodnim izborima u Švedskoj, mada oni nisu morali ublažiti svoje političke prakse nakon uspješnih izbora. Situacija u norveškom parlamentu je bila ovakva: 4 stranke desnog centra imale su 96 mjesta, crveno-zelena koalicija 72, a pridošlica, Zelena stranka, osvojila je jedno mjesto. Crvena stranka nije uspjela osvojiti niti jedno zastupničko mjesto.
Unutar koalicije desnog centra postoje snažna proturječja – pogotovo između Stranke napretka s jedne, i Demokršćana i Liberalne stranke s druge strane. Ipak, sve četiri stranke su se obvezale da će u slučaju izborne pobjede formirati novu, desničarsku vladu, tako da nema sumnje da će se to i ostvariti.
Pozadina Važno je poznavati povijest trenutne crveno-zelene vlade kako bismo mogli razumjeti što se dogodilo na ovogodišnjim izborima. Moramo se vratiti u 2000., 2001. godinu, kada je Stranka rada bila na vlasti kao manjinska vlada s Jensom Stoltenbergom kao premijerom. Ta je vlada provela sveobuhvatan program privatizacije i deregulacije – i ostalih politika po uzoru na Blairov Treći put, što je vladu učinilo iznimno nepopularnom među tradicionalnim glasačima Stranke rada. Posljedica svega toga su bili katastrofalni izbora 2001. godine na kojima je Stranka rada dobila tek 24 posto glasova, najmanje na bilo kojim parlamentarnim izborima od 1924. godine čime je na vlast došla vlada desnog centra.
Situacija je dala priliku velikom dijelu sindikalnog pokreta u drugim progresivnim silama da interveniraju. Stvorena je široka koalicija društvenih snaga, a sindikalni pokret je na sebe preuzeo aktivniju i progresivniju političku ulogu pod pritiskom mnogih lokalnih ogranaka. Ukratko, te su sile pogurnule Stranku rada nalijevo, i po prvi put u njezinoj povijesti, u koaliciju s Socijalističkom lijevom strankom i Strankom centra. Pod pritiskom istih tih sila, sve su tri stranke vodile kampanju 2005. godine na antiprivatizacijskoj platformi, dobile izbore i oformili vladu na najprogresivnijoj političkoj platformi u Europi (premda konkurencija nije veoma jaka).
Možemo identificirati četiri ključna elementa koji su doprinijeli njihovom uspjehu:
1. Fokus na alternativne analize – pogled na trenutnu situaciju koji je kritičan spram sustava
2. Izgradnja novih, širokih i netradicionalnih saveza
3. Razvoj konkretnih alternativa privatizaciji i marketizaciji
4. Sindikati se razvijaju u nezavisnije političke aktere.
Između ostaloga, Norveška konferencija sindikata je po prvi put u svojoj povijesti nagovarala ljude da glasaju za “jednu od crveno-zelenih stranaka”, a ne samo za Stranku rada što je prije bilo pravilo. Takav razvoj situacije doprinio je polariziranju izborne kampanje između desnice i ljevice, što je ljudima ponudilo jasnije političke alternative i pomoglo u mobilizaciji progresivne promjene.
Crveno-zelena vlada iz 2005. godine započela je s provođenjem brojnih progresivnih politika. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a pritisak pokreta jenjavao, vlada se počela vraćati na srednjestrujaške političke pozicije koje su bile u suprotnosti s obećanim novim smjerom. Mada velik dio sindikalnog pokreta jeste postao nezavisniji u odnosu na Stranku rada, ostatak je još uvijek bio prelojalan da bi pružio otpor i vršio neprestani pritisak, kada su se smanjila socijalna davanja ili kada ih je “njihova vlastita” vlada usmjerila prema tržištu. Drugačije rečeno, sindikalni pokret se nije znao nositi s promjenom stava prema Stranci rada. Njihov neuspjeh u održavanju pritiska na Stranku rada najvjerojatnije je doprinio ovogodišnjem izbornom porezu crveno-zelene vlade i tako učinio sindikalni pokret krivim za nj.
Korijeni nezadovoljstva Zašto je dakle sve više i više glasača crveno-zelenih postalo nezadovoljno “njihovom vlastitom” vladom? Nije se tu radilo o nadnicama, prihodima ili materijalnim uvjetima života običnih ljudi (izuzev naglog uspona cijena nekretnina koji sve više i više otežava ulazak mladih ljudi na tržište nekretnina). To je prije svega povezano s tržištem rada (ne cjelokupnim, očito postoji neka polarizacija). Oni koji su teško radili nisu smatrali da imaju predstavnike u crveno-zelenoj koaliciji. Situacija je bila sasvim suprotna: iako je vlada bila pod pritiskom sindikalnog pokreta, ipak su uveli neke važne mjere protiv socijalnog dampinga.
Restrukturiranje javnog sektora po šabloni New Public Managementa naišlo je na iskazivanje nezadovoljstva i frustriranosti – naročito iznimno nepopularna bolnička reforma. Pojavila se kulture nepovjerenja – uvelike kao posljedica “management to target” modela koji je sa sobom donio povećanu kontrolu odozgo, manje utjecaja i kontrola nad vlastitim radom te zahtijevanje lojalnosti menadžementu.
U velikim dijelovima kako privatnog tako i javnog sektora poraslo je natjecanje, fragmentacija poduzeća, autsorsanje i sve agresivniji financijski ulagači što je doprinijelo sve većem intenzitetu rada do razine koje je bila skoro nepodnošljiva mnogim radnicima. Ta tendencija je bila naročito snažna tamo gdje su sindikati bili slabi, ili gdje su poslodavci pomoću autsorsanja, kompetitivnih ponuda i sve većim korištenjem privremenih radnika ne samo oslabili, već se u potpunosti riješli sindikata. Sve veća i veća brutalizacija rada stvara osjećaj bespomoćnosti, pomirenosti i osjećaja beskorisnosti čije su posljedice agresija i nezadovoljstvo koji će naravno biti usmjereni na političare na vlasti – i to s dobrim razlogom.
Naposljetku, workfare politika koja je usmjerena na one koji se nalaze u najslabijoj poziciji na tržištu rada ne doima se kao pomoć i potpora velikodušne socijalne države, već kao represivna i disciplinska kazna. Bitni dijelovi ideologije workfarea povratili su mnogo buržoazijskog moralizma s kraja 19. stoljeća, u kojemu su socijalni problemi, nezaposlenost i isključenost s tržišta rada ponovno postali individulanim umjesto socijalnim problemom – pri čemu je glavni problem radna etika pojedinca.
Crveno-zelena vlada je isto tako postala sve neodređenijom po pitanju svojih privatizacijskih politika te je ustvari ona promicala sveobuhvatnu komercijalizaciju vrtića. Opširna mirovinska reforma oslabila je i individualizirala mirovinski sustav jer je isključila neke skupine s niskim prihodima iz planova za rano umirovljenje i k tome snizila buduće mirovine mlađih ljudi. Na području ribolovstva i poljoprivreda vlada je slijedila politike koje su doprinijele uvođenju kapitalističkog vlasništva u te industrije, koje su prošlosti bile strogo regulirane i kolektivno organizirane od strane udruženja proizvođača.
Za razliku od prošlih izbornih kampanja, crveno-zelena vlada ovog puta nije uspjela osmisliti niti jednu novu progresivnu reformu na temelju koje bi se mogli mobilizirati njene pristalice i pomoću koje bi mogla nastati entuzijazam i potpora nužne za novu pobjedu. “Desna politička alternativa je gora”, postalo je krajnje defenzivan slogan za mnoge u sindikalnom pokretu. Dodajmo tome činjencu da se crveno-zelena vlada uplela u imperijalističke ratove (Afganistan, Libija) i povećala suradnju s Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom, za koju je vlada u svojoj deklaraciji iz 2005. godine najavila da bi je radije smanjila, i pred nama će se pojaviti poprilično lako vidljiv uzorak vlade koja se korak po korak odmicala od svoje progresivne platforme i postepeno se primicala srednjestrujaškim i neoliberalnim pozicijama. Zato su izgubili izbore; crveno-zelena vlada je kopala rupu sama pod sobom.
Obilježja Stranke napretka Mnogi komentatori izvan Norveške su bili iznenađeni što je bivša politička stranka terorista Andersa Behringa Breivika, Stranka napretka, sada postala dio nove vlade, tek dvije godine nakon Breivikovog masovnog ubojstva 60 mladih socijaldemokrata. Breivik je bio član omladinske organizacije Stranke napretka prije mnogo godina, ali u Norveškoj tu stranku nisu krivili niti za njegove ideje niti za njegove terorističke činove. Ekstremne ideje i ideologija koje je izrazio u svojem manifestu, kao i svojim strašnim činovima, razvile su se u kontaktu s drugim mrežama i pojedincima nakon što je napustio Stranku napretka koju jer kritizirao kao previše liberalnu.
Norveška Stranka napretka je tipična desna populistička stranka, no u usporedbi s mnogim drugim sličnim strankama, na nju se gleda kao na nešto umjereniju inačicu, iako bismo i o tome mogli pričati. Ekonomski gledano, radi se o neoliberalnoj i protusindikalnoj stranci. Stranka je tijekom svoje povijesti s jedne strane isključivala neke članove, koji su otvoreno izražavali rasistička stajališta, ali s druge je uvijek manje ili više ugađala ksenofobnim dijelovima glasačkog tijela tijekom izbornih kampanja, te se u njoj nalaze i članovi s ekstremno antiimigracijskim stajalištima. U tom pogledu, bliski su Danskoj narodnoj stranci te guraju slične politike kao švedski Demokrati, premda Stranka napretka ne smatra te dvije stranke sestrinskim organizacijama.
Bilo kako bilo, ako Stranka napretka sada uspije postati dijelom nove desničarske vlade u Norveškoj, bit će to bitan politički prodor za takvu vrstu desne populističke stranke što će slične stranke najvjerojatnije također koristiti u propagandne svrhe u drugim zemljama.
Prosvjedni izbori Ništa ne upućuje na to da postoji veći interes za radikalnijom desnom politikom u Norveškoj. Izborni rezultati bi prije bili izraz frustriranosti, nezadovoljstva i protesta protiv trenutne vlade. Političke promjene, ipak, rijetko se kada čine racionalnima. Desna populistička stranka (Stranka napretka) uvijek je pametno eksploatirala takva i slična nezadovoljstva. I Konzervativna stranka je oprezno manevrirala nastojeći se okoristiti nezadovoljstvom crveno-zelenom koalicijom. Ublažili su svoju političku retoriku te se nastojali prikazati kao sigurna i suosjećajna alternativa crveno-zelenima – kao oni koji se brinu o svakodnevnim problemima naroda.
Stvarnost će dakako biti drugačija. U većini područja u kojima postoji nezadovoljstvo crveno-zelenom koalicijom, nova desničarska vlada će biti još gore. Doći će do više privatizacije i komercijalnizacije socijalnih usluga, više napada na kolektivne ugovore, radno zakonodavstvo i rezove javnog proračuna kako bi se pokrili porezni rezovi. Državno vlasništvo će biti smanjeno, a strani kapital će najvjerojatnije povećati svoj vlasnički udio u važnim sektorima ekonomije. Nadalje, možemo očekivati sve agresivnija i samopouzdanija udruženja poslodavaca.
S obzirom na iznimno povoljnu društveno-političku pozadinu u Norveškoj, s obiljem prihoda od nafte i sigurnom parlamentarnom većinom, nije teško povjerovati da je crveno-zelena vlada mogla izbjeći izborni poraz – i to ne samo distribucijom naftnih prihoda na sve bitne stavke, već i demokratizacijom javnog sektora prije no otvaranjem tržištu, reguliranjem financijskih tržišta nakon financijske krize prije no spašavanjem banaka, povišenjem poreza bogatih prije no čvrstom kontrolom nad javnim proračunom, uvođenjem politike socijalnog stanovanja itd. Međutim, čini se da to nije bila preferirana politika dominantne Stranke rada, a Socijalistička lijeva stranka nije mogla utjecati na politički smjer.
U tom pogledu razvoj situacije u Norveškoj se nastavlja na trend koji možemo uočiti u mnogo zemalja Europe: političke stranke koje su lijevije od socijaldemokrata ulaze u koalicijske vlade s njima. Sva su takva iskustva beziznimno bila ili negativna ili naprosto katastrofalna – u Francuskoj, Italiji, Norveškoj, a sada se isto događa neviđenom brzinom u Danskoj – pri čemu političke stranke koje se nalaze na najlijevijem dijelu političkog spektra najviše gube time.
Pridruživanje vladama kojima dominiraju socijaldemokrati kao inferiornija strana u situaciji u kojoj su se socijaldemokratske stranke pomakle znatno nadesno, u kojoj su financijska tržišta deregulirana, a neoliberalizam je postao konstitucioni dio europskog ekonomskog modela (Norveška je dio Jedinstvenog tržišta, iako nije članica EU) – očito je slijepa ulica. Iznenađuje nas pak što se čini da nijedna lijeva stranka u Europi nije analizirala tu situaciju i izvukla pouke iz nje. Čini se kao da Die Linke u Njemačkoj, Socijalistička partija u Nizozemsko i Vänsterpartiet u Švedskoj ciljaju na ulazak i prihvaćanje unutar vlada kojima dominiraju socijaldemokrati u njihovim zemljama.
U Norveškoj moramo ponovno raditi kako smo radili prije izbora 2005. godine; moramo graditi široke saveze, razvijati minimalni program koji bio kritičan prema sustavu, boriti za politički nezavisniji, progresivniji sindikalni pokret koji može preuzeti širu društvenu i političku odgovornost, kao i vršiti veći pritisak na političke stranke na vlasti. Trebamo pravu društvenu mobilizaciju za prave promjene.