Ana Žanko  

Čiji je ovo svijet?

Dino Bićanić: Dobri dani, loši dani, Galerija umjetnina, Split od 12. do 28. siječnja 2016.





Tijekom siječnja u splitskoj Galeriji umjetnina održana je izložba Dina Bićanića Dobri dani, loši dani. Umjetnik sa stalnom adresom na otoku Hvaru i povremenim izletima u izložbene prostore hrvatskih metropola ponudio je tom prilikom splitskoj publici toplu, intimnu priču svijeta iza kulisa, nepomućene vedrine i dirljivih dječjih obrisa. Nasuprot njemu, kako unutar zidova galerije tako i u realnom vremenu i prostoru, pritajio se i čuči pravi svijet velikih i ozbiljnih ljudi, čiji koraci muklo odjekuju ulicom u vječnom lovu na uspjeh. Citirajući kultni manifest Željka Jermana, autor se tog svijeta odriče, ispisujući u bitmap fontu na zid galerije koleginu parolu Ovo nije moj svijet.

Ljudi iza i ispred platna

Dino Bićanić se hrvatskim umjetničkim krugovima nametnuo nizom zanimljivih radova koji funkcioniraju kao kronika autorskog promišljanja društvenih i političkih tema (u onoj mjeri u kojoj svaki umjetnički rad promišljen kao kritika društvenih struktura postaje i politička refleksija sustava koji takve strukture prihvaća i promovira), ali i onih svakodnevnih, obično ljudskih. Formalno i tehnički, riječ je o autorskoj poetici kojoj je vrlo teško precizno odrediti margine i dosege ― Bićanićevi radovi ne priznaju granice pojedinih medija niti teorijskog diskursa koji svaku umjetničku gestu teži secirati prema vlastitim kriterijima. Izložbom Dobri dani, loši dani, kako to detektira kustosica Jasminka Babić, Bićanić ulazi u sferu autobiografske umjetnosti. Postmodernistički autobiografski čin dekonstrurira klasični model autobiografije kao pokušaja objektivnog sagledavanja jastva i prelazi sa sadržaja na sam čin umjetničkog rekonstruiranja vlastitih mitologija.

U tom kontekstu, Lacanova postavka “Nema metajezika!”, tj. nema značenja izvan jezika i bijega iz njega, kao i Barthesova teza o permanentnoj otvorenosti djela za nova tumačenja, značile bi da ne postoji objektivna i ispravna interpretacija Bićanićevog rada. Osim toga, s obzirom na to da autobiografija prestaje biti objektivan diskurs, autor nas može (ne)svjesno lagati. Izgubivši na taj način čvrsto uporište, i autor i publika uhvaćeni su u vakuum nepovjerenja i rizika. Zašto bismo povjerovali Bićaniću da je doista proživio tih osamnaest loših i četrnaest dobrih dana naznačenih bezazlenim “iksićem”? Kako možemo znati da umjetnik (u tom slučaju prevarant), nije tablicu popunio u pola sata i proizvoljno joj prišio značenje? Sve što ostaje kao spona između autora i njegove publike jest povjerenje, svjesna odluka da ćemo povjerovati Bićaniću i da ćemo nastaviti vjerovati umjetnosti. Činjenica da bi ga publika mogla optužiti za laž, da bi mu mogla okrenuti leđa i upisati na umjetnikov račun još jedan loš dan, iziskuje od autora hrabrost, i prije svega nadu da će čovjek ispred platna povjerovati iskrenosti čovjeka iza platna. Lakoća vjerovanja vrlina je onih najmanjih i najčistijih – djece.

Konkretna lica konkretnih osoba

Bićanićeve portrete crtaju: Hana, Filip, Nika, Lovre, Leona, Una, Nura, Zola, Franka, Aki, Milica i Sija. Odlučila sam navesti sva imena meni neznanih malih junaka, ne zbog toga što umišljam da bi Milica i Sija bile ljute i povrijeđene kada bi (ako bi ikad) saznale da su izostavljene, već zbog toga što osjećam da su Bićaniću sva ta imena konkretna lica iz konkretnog svijeta. To je publika koja intuitivno vjeruje umjetniku, te upravo zbog toga što njihovo razumijevanje ne proizlazi iz sfere intelektualnog promišljanja, ono je još dragocjenije. Svi se sjećamo priče Carevo novo ruho u kojoj se jedino dijete usudilo povikati da je car zapravo gol. Ne postoji realističniji Bićanićev portret od onih dječjih koji ga slikaju ponekad s kosom, ponekad s par oštrih dlaka, s bradom ili bez nje, ali uvijek s osmijehom. Ne treba nam nikakva ikonologija da bismo shvatili što su mali umjetnici htjeli reći. Simpatično deformirane glave na nizu portreta korespondiraju s videom postavljenim na suprotnom zidu galerijskog prostora. Riječ je o radu Bicycle Race iz 2015. godine koji gledatelju više izgleda kao topla, amaterski zabilježena, obiteljska uspomena. Ponovno vedar, razigran dječji svijet, vožnja uz obalu mora, zvuk Queena i smijeh. Gledajući video, na trenutke se osjećate gotovo voajerski, kao da uzrupirate privatni prostor apsolutne sreće.

Odsutnost cjelovite slike

Na preostala dva zida, “licem u lice”, postavljeni su Jermanov manifest Ovo nije moj svijet i video Bez naziva u kojem se jasno vidi samo dio muških nogu. Junak ili antijunak odjeven u hlače od odijela i cipele korača s lijeva na desno i obrnuto, dok zvuk njegovih koraka narušava mir, ne samo galerijskog prostora, nego i mir onih dječjih portreta i videa Bicycle Race koji možete čuti tek sa slušalicama na ušima. Dakle, morate pobjeći od zvuka monotonog, ritmičnog koračanja. Odsutnost cjelokupne slike, usredotočenost kadra na razinu koljena i dominacija zvuka pozornim promatranjem doziva u svijest gledatelja drugu sliku i drugi zvuk ― muškarce u odijelima, čiji koraci odzvanjaju tupo i jednolično u vječnom traganju za uspjehom. Naravno, njihova lica i fizionomije su različite, ali hlače odijela i zvuk koraka su zajednički nazivnici njihovih životnih putanja. Odriče li se Bićanić toga svijeta kad citira Jermana? Rečenica Ovo nije moj svijet ispisana je fontom karakterističnim za rane računalne sustave. Na tom tragu, mogli bismo ga tumačiti i kao kritiku virtualnog svijeta koji postaje sve češće boravište i prebivalište suvremenog čovjeka.

Umjetnost mora biti optimistična

Onog trenutka kad se iz sfere realnog, opipljivog svijeta, stavovi, mišljenja i emocije presele u virtualno, u međuprostor, oni gube svoju težinu ― emocija postaje imitacija emocije, mišljenje slijedi uhodane silnice, gubeći autentičnost i dubinu. Veliki mislioci citiraju se na stranicama društvenih mreža više no ikad, ali se njihovo mišljenje samo reproducira, bez pokušaja razumijevanja ili osporavanja. Bićanić citira Jermana, ali ne otima i ne banalizira. Smješten u novi kontekst i u novom formatu, kultni statement dobiva novi sloj i postaje riznica polisemičkih značenja. Vratimo li se na Barthesa i na tezu o otvorenosti djela za nova tumačenja, a tumačenja uvijek ovise o promatraču (jer je Barthes sahranio Autora), Bićanićevo citiranje Jermana možemo interpretirati kao otimanje od svijeta monotonog koračanja, ili kao provokativnu gestu. Dajući izložbi autobiografsku notu, on je se odriče i potpuno dekonstruira. Izlažući djeliće svog svijeta, Jermanovim ga citatom potpuno poništava. Kako bilo, interpretirali mi Bićanića u ovom ili onom pravcu, u ovoliko loših ili dobrih dana, njegov rad ne gubi na težini. Iako je sam autor jednom prilikom izjavio: “Glupo je raditi tragedije, ljudima se smuči život. Mislim da umjetnost mora biti optimistična, da posjetitelji iziđu iz galerije i desetak minuta se osjećaju lijepo...” (Slobodna Dalmacija, lipanj 2014.) – mislim da je kvotom od desetak minuta Bićanić sam sebe podcijenio.