Tihana Bertek  

Čiji svjetovi?

Izložbu Ovo (ni)je moj svijet (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 5. 9. — 4. 10. 2015.) organizirali su Hrvatski fotosavez i web portal Suvremena hrvatska fotografija (Ured za fotografiju). Kustosice su Ana Opalić i Sandra Križić Roban, a izlagači Boris Cvjetanović, Petar Dabac, Sandro Đukić, Marko Ercegović, Đorđe Jandrić, Josip Klarica, Hana Miletić, Jasenko Rasol, Frane Rogić, Davor Sanvincenti, Žarko Vijatović, Ivona Vlašić i Mirjana Vodopija. Radove većine navedenih autora/ica možete naći na portalu SHF – na kojem se od 2009. predstavlja recentna hrvatska umjetnička fotografija te objavljuju razgovori s autorima i njihovi tekstovi – a koji je iz virtualnog prostora zakoračio u onaj galerijski još 2014. godine, kada je u Galeriji Greta priređena izložba Fotograf u javnom prostoru. Taj, mogli bismo reći pomalo anakronistički potez – prelazak iz sfere virtualnog u sferu materijalnog i institucionalnog – možda donekle sužava dostupnost radova, odnosno publiku, no svakako zastupljenim autorima i autoricama pruža veći raspon izražajnosti samog medija – od poigravanja formatom i rasporedom u izložbenom prostoru do izravnije i intimnije komunikacije s gledateljima.

Luster na povjetarcu Naslov izložbe referenca je na poznati rad Željka Jermana, koji je rečenicu "Ovo nije moj svijet" ispisao razvijačem na roli foto-papira 1976. i izložio na ulici u Beogradu. Pozvani umjetnici koji su odgovorili na "temu" izložbe ne naslanjaju se nužno na Jermanov aktivizam i performativnost (uostalom, njegov svijet nije više naš svijet), već je interpretiraju slobodnije, često iz osobne perspektive, postižući pritom ravnotežu između objektivnog i subjektivnog, između "je" i "nije", kako stoji u popratnom tekstu izložbe. Na pitanje je li ovo njihov svijet ili nije te u kojoj mjeri, umjetnici odgovaraju na različite načine, a reference na društveno-političku stvarnost utišane su i pozadinske (premda prisutne), te mjesto ustupaju unutrašnjim i egzistencijalističkim promišljanjima vlastite pozicije u svjetovima koji nas okružuju. Kažem svjetovima, jer gotovo da bi se moglo reći da je svaki izloženi rad svijet za sebe, s vlastitim pravilima, posebnostima, protagonistima i estetikom.

Primjerice, svjetovi Mirjane Vodopije i Žarka Vijatovića – iako geografski međusobno udaljeni više od tisuću kilometara – podjednako su snoviti i neuhvatljivi, istovremeno prozračni i zgusnuti. Polazeći od svjetlosti kao temeljnog gradivnoga tkiva fotografije, oni iscrtavaju granice vidljivog, koristeći svjetlost kao element koji unosi začudnost (Vodopija) ili pak zamagljuje gotovo isto onoliko koliko otkriva (Vijatović). Vodopija pod nazivom Mlaka izlaže dvije fotografije velikog formata na kojima se nalazi prizor šume s neobičnim stanovnikom: raskošnim staklenim lusterom. Riječ je o mjestu koje je nekoć, kada je umjetnica bila dijete, bilo voćnjak s izvorom i mlakom za napajanje stoke, a koje je danas zaraslo u šikaru. Ovuda sada prolaze jedino životinje koje dolaze na pojilo, probijajući se malim putevima kroz teško prohodno grmlje i drveće, zbog kojeg je mjesto i danju zakriveno u polumrak. U izolirani svijet zelenila, u kojem je vrijeme krenulo unatrag pa stalo, Vodopija unosi luster – izvor svjetlosti, ali i simbol civilizacije – koji se, iznenađujuće, stapa s krajolikom, nenapadno zveckajući na povjetarcu (šteta što na izložbi nije uključena audio snimka iz prostora) te reflektirajući svjetlost svojim brojnim stakalcima. Time "vodeno srce toga divljeg ambijenta", kako ga opisuje sama umjetnica, poprima gotovo nadrealnu dimenziju u kojoj je dokinuta nezgrapna granica između "prirode" i "kulture". 

Vijatović pak u seriji Trouville prikazuje maglom obavijenu pješčanu plažu u istoimenom francuskom gradu, a na izložbi je predstavljen izbor od 15 fotografija koje prikazuju pješčano tlo, vodu, figure u prostoru i nebo. Zbog magle se doima kao da je zabilježena pješčana oluja: prigušeno, difuzno svjetlo briše granice između neba, mora i zemlje te svodi anonimne šetače na usamljene figure (pa čak i onda kada su u skupinama) u minimalističkom, pomalo melankoličnom krajoliku koji priziva estetiku Davida Caspara Friedricha. Kao uzore Vijatović navodi Eugènea Atgeta i Luigija Ghirrija, od kojih preuzima specifičan odnos između emocije i dokumenta, pristupajući scenama iz svakodnevnice kao okidačima emotivnih stanja i atmosfere.

Vječno vraćanje na Žitnjak Svakodnevicom se bave i Marko Ercegović i Frane Rogić; međutim, umjesto ambijentalnosti i začudnosti njih zanima "običnost" prostora kroz koje prolazimo svakog dana, zapravo i ne obraćajući pozornost na njih. Gotovo nevidljivi – budući da neprestano gledamo u njih, a uistinu ih ne vidimo – kroz oko kamere ti prostori mogu postati izvor razmišljanja i poticaj za uočavanje zanimljivih i neočekivanih odnosa. Kako je u jednom intervjuu naveo Ercegović, marljivi i dugogodišnji proučavatelj svakodnevnog, "fotograf ne može pobjeći od onoga što ga okružuje", ali to i ne treba učiniti, jer nam fotoaparat "omogućuje da vidimo svijet koji je oku nevidljiv". Stoga pažljivim proučavanjem svakodnevnih prizora možemo stalno iznova ugledati neke nove prizore, ali i nove svjetove. Ono po čemu je Ercegovićev rad općenito specifičan nisu ni estetika ni sadržaj (dapače, često je riječ o prilično nezanimljivim, nerežiranim kadrovima i fotografijama tehnički ni po čemu osobitima), već upravo odnos koji umjetnik uspostavlja s predmetom vlastitog pogleda. U izloženoj seriji Gdje mi živimo on bilježi svoj novi kvart, no fotografija ovdje ne funkcionira kao dokument, već prvenstveno kao način upoznavanja prostora i pregovaranja vlastite pozicije unutar njega. Tako slike zgrada, kuća, puteljaka, grmlja i drveća možemo promatrati kao osobni dnevnik kojim se umjetnik nastoji udomaćiti, "umjestiti", odnosno učiniti nepoznati i kaotični urbani prostor bliskim i čitljivim. 

Frane Rogić također bilježi krajolik kojim svakodnevno prolazi – put autobusom do atelijera na Žitnjaku. Za razliku od Ercegovića, koji je tek u procesu zbližavanja s okolinom, Rogić vrlo dobro poznaje put: "Svaki dan Žitnjak, danas, ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja (...) Fotkam dalje, fotkam do sada i fotkat ću i dalje, dosadnu vožnju, iz autobusa." Serija Žitnjak danas započeta 2014. godine pokriva period od 141 dana, a sastoji se od 1836 fotografija koje je umjetnik okinuo mobitelom te koje objavljuje na svom Facebook profilu. Na izložbi su fotografije prezentirane u obliku video projekcije u loopu, što značajno oblikuje gledateljsku percepciju rada, pogotovo u odnosu na kronološki poredane slike na Facebooku. Površno gledano, prizori su uvijek isti, no ne postoje dvije identične fotografije: svakog dana sunčeva svjetlost i sjene padaju drugačije; pojavljuje se odbljesak sa stakla; automobili, tramvaji i pješaci nikad nisu na istom mjestu; a ponekad se i fotografova ruka zatrese. Baš kao u filmu Beskrajni dan (1993.), svakodnevica je nešto što se uporno vraća, uz minimalne modifikacije, te se na taj način dokida linearno poimanje vremena (suprotno funkciji fotografije kao očuvanja trenutka za budućnost). Međutim, ako zanemarimo izmjene formalnog rasporeda elemenata i poigravanje konceptima vremena i promjene, možemo zaključiti da su Rogićeve fotografije – baš poput same vožnje – banalne i dosadne. No to je i primjereno s obzirom na to da dosadu doživljavamo kao stanje u kojem vrijeme osobito sporo (ili uopće ne) prolazi. Drugim riječima, medij i referent postali su izjednačeni.

Prilično heterogena, kako stilski, tako kvalitetom, izložba Ovo (ni)je moj svijet okupila je radove nekih od najistaknutijih figura suvremene hrvatske fotografske scene, i šteta je što ovdje nema dovoljno prostora za raspravu o više njih. U svakom slučaju, možemo zaključiti da su umjetnici zadanoj temi pristupili na vrlo različite načine: od istraživanja (vlastite) prošlosti i njenog odnosa sa sadašnjošću (Rasol, Vlašić), preko hermetičnog i/ili konceptualnog pristupa (Jandrić, Miletić) ili onog gotovo metafizičkog (Sanvicenti), do pomalo nezanimljivog seciranja vlastitog društva (Cvjetanović), i konačno, već viđenog tematiziranja društveno marginalnih skupina (Klarica) i posljedica tranzicije (Đukić). Nadajmo se da će buduće izložbe, možda ipak malo suženijeg fokusa, natjerati više ljudi u galerije, ali i služiti kao poticaj fotografima i fotografkinjama (i to ne samo onima predstavljenima na portalu SHS) za daljnje istraživanje medija, ali i svijeta oko sebe – onog vidljivog i nevidljivog.

Foto: Mirjana Vodopija, Mlaka, 2015.