18.11.2004.

Bojan Sudarević  

Cyberfolk

I always thought Cyberpunk was the realm where the computer Hacker and the Rocker overlap.

- Bruce Sterling

Gemba je sjedio u stražnjem dijelu kafića, u separeu najudaljenijem od izloga. Izabrao je ovo mjesto jer je znao da u njega ne zalazi nitko iz njegovog društva, a vjerojatno ni iz Mikijevog. S obzirom na broj stanovnika Virtual Citya bilo je dovoljno maknuti se iz hrvatske četvrti i mogao si biti gotovo siguran da ćeš sačuvati anonimnost. Doduše, bilo je priča o muževima koji su u Virtual Cityu tražeći ljubavnicu naletjeli na vlastitu suprugu maskiranu lažnim avatarom. Koliko je u tim pričama bilo istine, G?mba nije znao – osobno nije upoznao nikog s takvim iskustvom. Kafić kojeg je izabrao – Gray Vision - nalazio se u nacionalno sasvim neutralnoj četvrti u centru, u koju su uglavnom zalazili mladi poslovni ljudi. Ponovo je pogledao na sat – Miki je kasnio deset minuta. Sranje, pomislio je, čuo sam da nikad ne kasni. Nije valjda odustao.

Deset minuta kasnije Gemba je još uvijek sjedio sam.

Dvadeset minuta kasnije počeo je gristi nokte.

Trideset minuta minute kasnije... “Šta je bre? Šta se nerviraš?” spori bariton šapnuo je Gembi u uho.

“Koji...” Gemba je skočio sa stolca i naglo se okrenuo. Pred njim je stajao mladić guste crne brade. “Jebote Miki, vi Srbi ne znate ni u chat room pristojno ući! Ne pojavljuje se čovjeku s leđa, jebem mu mater!”

Miki je zaobišao stol i sjeo na stolac preko puta Gembe, ni u jednom trenutku ne skidajući pogled s njega. “Izvini što kasnim - bio sam na žurki. Bilo je teško otići a da nitko ne primeti. Šta si me trebao?”

“Čekaj malo. Za svaki slučaj...” rekao je Gemba i pokrenuo pgp.exe - za sve ostale u kafiću postali su samo dvije nejasne mrlje koje govore nerazumljivim jezikom. “Sad možemo razgovarati. Dakle, htio bih se u ime Bad Blue Boysa ispričati?za onu pizdariju od prije mjesec dana. Fakat nismo imali namjeru zapaliti curu od tvog frenda Bobe i baciti je s vrha tribine. Znaš kako je – popije se previše, proguta se neka tableta - i stvari izmaknu kontroli!” Gemba je na licu imao izraz iskrenog žaljenja.

“Još nešto mi želiš reći?” tiho je upitao Miki.

Gemba je počeo koračati oko stola. “A kaj bi ti? Da se ispričam i za onog tipa kojem smo odsjekli nogu? Čuj, ženska je nastradala ni kriva ni dužna, ali taj tip je sa Zvezdinom šalom šetao po tribini Bad Blue Boysa!” Gemba je ustao i počeo nervozno koračati po sobi. “Kužiš? Kaj smo mi sad tu krivi? Jesi li ikad mene vidio da hodam po vašoj tribini? A? Nisi!”

“Šta se bre odmah nerviraš? Ajde, priznajem da imaš pravo za tog čoveka – sam je kriv. Ali vratimo se na onu žensku. Lično, prihvatio bih tvoju ispriku, ali ne mogu. Bobo je u depresiji od te utakmice. Nisam siguran hoće li uopšte da dođe sutra u Zagreb koliko se loše oseća. Samo ćuti, s nikim ne razgovara. Gleda u jednu tačku i ponavlja da ne zna kad i kako će opet da nađe žensku s takvim telom. I kako da onda prihvatim ispriku?”

“A jebi ga. Znaš bolje od mene da će se, ako ti prihvatiš ispriku, složiti i Bobo i ostali Delije. Nemoj me krivo shvatiti – ja na stadionu ne želim atmosferu kao u kazalištu. Ali ne želim ni osobne osvetničke pokolje. Jer, kad se koljemo, to treba biti iz nekog, kako da kažem, višeg razloga. Kužiš me?” Gemba je prestao šetati i sjeo na rub stola sa skupljenim dlanovima. “Osim toga, zar ne može Bobo kao svaki civilizirani čovjek doći ovdje i iznajmiti si isprogramiranu žensku? Jednako su dobre kao i prave, a u nekim stvarima i bolje – ne pričaju ako ne želiš, ne žale se, nikad ih ne boli glava i nisu zapaljive.” Gemba se nasmiješio na vlastitu šalu.

Miki je otpuhnuo s prijezirom. “Da se vas Hrvate pita i fudbal bi se igrao u Virtal Cityju. Nama Srbima su seks i fudbal prava stvar samo ako je na terenu pravo meso. Shvataš li me?”

“Pa, za nogomet se slažem, ali seks... čekaj da vidiš ovo.” Gemba je pljesnuo dlanovima i između njega i Mikija se pojavila porno zvijezda Anna Diamon. Miki se trznuo. “Znam, na prvi pogled izgleda kao ona demo verzija koju je već svaki drkaroš besplatno isprobao. Ali ovu sam ja osobno crackao, tako da se – poput pune verzije koja dođe 300 eura - može koristiti u praktički neograničenom broju položaja, a ne samo u misionarskom kao demo verzija. A napravio sam i jednu modifikaciju. Gle.” Rekao je i ponovo pljesnuo dlanovima.

Miki je na trenutak ostao bez daha. “Stani bre! To lice! To je... kako ono se zvala ta vaša pevačica? Devojka sa sela... Setio sam se – Karolina! Pa ona mora da ima već četrdeset i pet godina. Po čemu si joj isprogramirao lice? Po nekom starom 2D spotu?”

“Ne! Po filmu. Po onom filmu. Po klasiku.” rekao je Gemba, ozarenog lica, a onda se uozbiljio. “Napravi s tim što god hoćeš – zadrži za sebe, daj Bobi, podijeli s prijateljima – nije me briga! Ono što tražim od tebe je da se sutra ne koljemo zbog neke ženske. Mogu li računati da je to sređeno?”

“Možeš. Pošalji mi to odmah na e-mail. Izvini, ali moram da idem. Ako se uskoro ne vratim na žurku preimetit će da me nema.” rekao je Miki i veselog lica izašao jednako naprasno kako je i ušao.

“Već je poslano.” promrmljao je Gemba sebi u bradi i zadovoljno se nasmiješio. Pogledao je na sat i shvatio da na sljedeći sastanak kasni već skoro pola sata.

#

Za razliku od većine njegovih stanovnika, Gemba je običavao kroz Virtual City putovati pješice – ali obično nije zalazio u dijelove grada ovoliko udaljene od hrvatske četvrti. Večeras se prebacio izravno u ‘Thompson Night Club’, klub u kojem su svaku večer puštali evergreene glazbenika po kojem se klub zvao. Kad se pojavio na ulazu upravo su završavale Čavoglave, a Thompson, vjerojatno isprogramiran u istom jeziku kao i Anna Diamon, zahvaljivao je publici. Gemba je bio staromodan i volio je slušati Thompsona, ali večeras nije imao vremena za uživanje u glazbi pa je samo produžio prema stražnjoj prostoriji.

S vrata je pogledom prešao po sobi – za stolom su sjedili Mrki iz Torcide, Lija iz Kohorte, Prco iz Armade, Tihi iz Tornada i Štef iz White Stonesa. Mrki je na trenutak pogledao prema vratima i primjetio Gembu, a onda je ustao i preko stola pružio ruku.

“Gemba, pa di si ti? Kasniš pola ure.” Rekao je Mrki.

“Bio sam na sastanku s Mikijem iz Delija. Riješio sam s njim nesporazum koji je nastao zbog one pizdarije od prije mjesec dana s tekme Dinamo – Zvezda.”

“Baš lijepo. Još bumo ih počeli pozivati na tulume.” rekao je Štef i podigao obrve.

“Ne kužite. Samo želim izbjeći da se s njma potučemo radi nečijeg osobnog problema. Kad se tučemo na tekmi reprezentacije, radimo to zbog nacionalnog ponosa, a ne osobnih razmirica. Jasno?” rekao je Gemba.

“A jebi ga. Ako se tebi druži s Delijama – druži se. Ali ne u vrijeme za koje smo dogovorili sastanak. Svi mi imamo neke obaveze. Ja sam se spojio s posla, Štef se probudio samo da bi došao, a samo ti uvijek...” počeo je Prco ali je Mrki raširio ruke i utišao ga u trenutku kad se žamor počeo pretvarati u buku.

“Ajde sad svi lipo začepite. Našli smo se večeras da fino skupa tulumarimo i raščistimo probleme koji su nastali od zadnje reprezentativne utakmice, tako da sutra na stadionu bude mir. Ostavimo svađe i klanja za domaću ligu, jer sutra sve mora biti super. Jasno?” rekao je Mrki i sjeo.

“Odjebi. Tko je tebe postavio za šefa?” rekao je Gemba i spustio se na jedini slobodni stolac. “Možemo li početi s ‘ozbiljnim’ dijelom sastanka? Samo ste mene još čekali. Kaj nam je još ostalo za danas? Dogovorit se kaj će pisat na transparentu?”

“Stari, žao mi je,” rekao je Mrki i slegnuo ramenima, “samo tebe nije bilo, pa smo počeli. Kasnio si, nisi se javio – nismo znali hoćeš li uopće doći.”

“A jebem vas takve...” Gemba je glasno izdahnuo. “Dobro, nema veze. Ionako smo sve najvažnije dogovorili prošli put. Nego, jeste li se dogovorili kaj će pisati na transparentu?”

“Jesmo. ‘30 GODINA JE PROŠLO, ALI VUKOVAR ZABORAVILI NISMO’”. A, što kažeš? Jel dobar?”

“Dobar.” Na Gembinom licu se pojavio smiješak. “Tko je autor?”

“Ja!” ponosno reče Lija. “Sutra je 18. studenog, pa sam mislio da bi bilo zgodno.”

“Dobro, može. Bad Blue Boysi daju svoj naknadni pristanak. Neću reći ekipi da ste se dogovarali bez mene, tako da ne bude problema.” rekao je Gemba. “Imamo li još kaj, ili idemo doma?”

“To je sve. Zar ne ideš na tulum?” rekao je Mrki.

“Kad? Gdje?” pitao je Gemba.

“Prošli put san sve reka i još san u nedilju stavija obavist na listu od Boysa – pa što sam još triba napravit? Da ti ne bi slao e-mail?” rekao je Mrki. “U ponoć na Poljudu. Torcida sve organizira – Edi je isprogramira Poljud i stavija ga na rub hrvatske četvrti, na isto misto na kojen je prošli put bija Maksimir. Pivat će Thompson, isti ka ovi tu.”

“Sljedeći put mi organiziramo.” rekao je Prco.

Gemba se počeškao po tjemenu. “Jebi ga, umoran sam zadnjih dana i slabo stojim s vremenom, pa mi je promaklo. Valjda je netko od Boysa vidio poruku. Idem doma. Vidimo se.” rekao je i izašao iz sobe i Virtual Citya.

“Ovi purgeri uvik nešto seru.” rekao je Tihi.

#

Gemba je otvorio oči. Napetost u mišićima i glavobolja, uobičajeni nakon povratka u stvarnost, ovaj su put bili pojačani nervozom koju je uvijek osjećao nakon razgovora s Dalmatincima.

“Bartole! Opet si bio u onom nepostojećem gradu?!” bilo je prvo što je čuo nakon što se iskopčao. “Već ti sat vremena govorim da izneseš smeće, a ti sjediš kao kip i praviš se gluh!” kreštao je hrapavi ženski glas.

“Zove se Virtual City, mama. I nije nepostojeći. Tamo se osjećam stvarnije nego ovdje. Osim kad sam na tekmi. A?smeće si odnesi sama, ne čujem te dok sam tam! I nemoj me zvati ‘Bartol’.” rekao je Gemba.

“Mama sam ti i zvat ću te kako god hoću! Ja sam ti dala to ime. Ljepše je od onog kak te zovu frendovi. Iznesi to smeće!”

“Budem. Sutra kad ću ići na tekmu.” rekao je i brže-bolje se ponovo spojio. Ušao je izravno u jeftinu hotelsku sobu koju često koristio za 1 euro za noć. Imat ću svoj vlastiti tulum, pomislio je i pokrenuo program thompson.exe. Stari majstor se pojavio pred njim i odmah zapjevao. Gemba je ušao u direktorij sex i spustio se do programa karolina.exe, identičnog onom kojeg je poklonio Mikiju. Preko lica mu je preletio lagani smiješak. A onda se spustio na sljedeći program, karolina2.exe i pokrenuo ga. Karolina se pojavila na krevetu. Bila je to verzija tjedan dana starija od Mikijeve. Gemba se nasmiješio, ovaj put od uha do uha, i počeo skidati košulju.

#

Sunce je već bilo nisko na zapadu, reflektori su bili uključeni i četiri su sjene sa svakog igrača padale na vječno savršeni, intenzivno zeleni plastični travnjak. Vjetar je vijorio hrvatske zastave na sjevernoj i istočnoj tribini, dok su srpske lepršale na južnoj. Na zapadnoj nije bilo zastava. Himne su odsvirane i sudac je dao znak za početak utakmice, a igrači su lijeno potrčali za loptom.

Gemba je bio na sjevernoj tribini, u redu najbližem travnjaku. Stajao je čelom naslonjen na ogradu i gricako nokte.

“Kaj je bilo?” rekao je Zok, još od djetinjstva Gembin najbolji prijatelj. “Kaj si to sinoć radio da sad nemreš ni šal dić u zrak? Kaj si nervozan zbog ovih luzera? Pa mamicu ćemo im jebat. Kladil sam se na naše. U pedeset eura. Čisti zicer, buraz. Bumo ih zgazili. Deset puta smo jači. Sam da se kvalicifir... kvali...” zapetljao se Zok.

“Kvalificiramo.” dovršio je Gemba.

“Da. Sam da se kvalificiramo na svjetsko prvenstvo i bit ćemo prvaci! Buš videl.”

“Aha.” rekao je Gemba i prešao na sljedeći nokat.

“Ali tebe nekaj drugo muči, ne? Neka ženska?” rekao je Zok nekoliko minuta kasnije. “Zato i nisi došel na tulum sinoć. A bilo je super, znaš.”

Srpski napadač je bolno jauknuo i pao pred golom hrvatske reprezentacije. Sudac je dosudio jedanaesterac. Zastave na južnoj tribini su zalepršale još jače.

“Si videl kak je Srbin odglumil da ga je Novokmet zrušil? Pa jebem ti...” rekao je Zok.

Gemba je zakolutao očima. “Daj ne seri. Znaš i sam da kompjuter procjenjuje kad je prekršaj. Sudac samo zviždi.” Na velikom ekranu se vrtila snimka na kojoj se jasno vidjelo da je Novokmet udario Živkovića u potkoljenicu.

Živković je loptu postavljao na bijelu točku, dok se hrvatski vratar preznojavao iščekujući udarac na gol. Živković se zatrčao i poslao loptu u lijevi donji kut a Radoš je poletio na suprotnu stranu. Južna tribina je slavila dok su ostale bile u tišini. Lopta je ponovo krenula s centra.

“E, čovječe. Ovi naši su fakat jadni. Pojma nemaju. Onaj kreten Radoš... Si videl kak ga je Srbin preveslal? Pa to bi i moja baka obranila!” Zok je prekopao džepove i izvukao nekoliko zgužvanih novčanica. “Idem po pivu. Hoćeš i ti?”

“Može.” rekao je Gemba i ispljunuo komadić nokta. Bacio je kratak pogled na prste i izabrao sljedećeg.

Sudac je zazviždao za kraj poluvremena i igrači su krenuli prema svlačionicama. Iz zvučnika su zasvirale domoljubne pjesme. Srpski navijači nisu se obazirali na glazbu iz zvučnika i veselo su mahali zastavama. Mala skupina zadarskih navijača se pokušavala probiti s istočne na južnu tribinu, ali ih je policija uspješno spriječavala čak i bez uporabe suzavca.

Gemba je već u školi shvatio da tjelesno nasilje vrlo rijetko daje željene rezultate. Učeći o 2. svjetskom ratu zaključio je da je strana koju je smatr?o ‘svojom’ izgubila prvenstveno zbog lošije tehnologije i obavještajne aktivnosti. Tad je odlučio da nikad neće niti pokušati šakama pobijediti protivnika.

“Evo me.” rekao je Zok. “Malo su tople, ali kaj se tu može.”

“Nema veze.” rekao je Gemba, na trenutak prestao grickati nokte i usrkao pjenu. Tek tad je primjetio da je već počelo drugo poluvrijeme. Radoš je upravo ispucavao loptu iz svog šesnaesterca.

“Da, nema veze... ak voliš piti pišalinu. Jebem ti. Ni piva više nije kaj je bila. Reci ti meni, stari, kam ide ovaj svijet? Znaš kam? U ku...” Odorjan je udarcem s dvadesetak metara pogodio gornji lijevi kut Manojlovićevog gola. Istok i sjever su eksplodirali u slavlju. Jug je utihnuo. Zok je bacio pivo i zagrlio Gembu, ali on se istrgnuo iz zagrljaja.

“Ma koji je tebi?” pitao je Zok.

“Pusti me. Probaj malo šutjeti za promjenu. Evo ti moje pivo.” Gemba se ponovo naslonio na ogradu.

Zok je izdržao dvadeset minuta tišine. “Ozbiljno, kaj je s tobom? S kojom si to sinoć bio da si sad ovak zamišljen?”

“S Karolinom. Nije u tome stvar.” Gemba je zagrizao nokat palca desne ruke.

“Pa i ja sam sinoć bio s Karolinom, pa nisam živčan. Fakat te ne kužim.” rekao je Zok. “Izjednačili smo, ševio si Karolinu... kaj ti je?”

“Čekaj. Kako si ti sinoć ševio Karolinu? Ne sjećam se da sam ti je poslao.”

“Pa... ovo sam ti fakat mislio reć danas.” Zok je namjestio izraz lica dobrog djeteta. “Prekjučer, kad si mi pokazao kak si je dobro crackao, poslal sam si je na e-mail kad nisi gledao. Nisam ti rekao jer mi nisi dao da si je pošaljem kad sam te pitao, a nisi mi htio reći zašto. Ne ljutiš se?”

Gemba ga je črvsto uhvatio za kragnu. “Koju verziju? Koji verziju si uzeo? Stariju, karolina2.exe, ili noviju, karolina.exe?”

“Noviju, naravno! Koju bi ti uzeo na mom mjestu?” Zok je bio preplašen. “Buraz, smiri se, pjena ti ide na usta.”

Gemba ga je pustio. “Slušaj me pažljivo i šuti. Karolina2.exe je običan program. Ali karolina.exe je trojanski konj. Dok je ševiš, spoji se preko tvog implantata za Virtual City na centar za govor i zamijeni riječ ‘Hrvatska’ sa ‘Srbija’ i obrnuto. Aktivira se petnaest minuta prije kraja tekme i izbriše se kad tekma završi. Kad Miki i oni s kojima je podijelio Karolinu viknu ‘Srbija’, zapravo će viknuti ‘Hrvatska’. Kužiš? Zvučat će kao da navijaju za nas, a oni sami neće ništa primjetiti. I, ako je dovoljan broj ljudi ‘zaražen’, Srbi će pomislit da su im se naši uvukli na tribinu. S malo sreće, stvar će završit s općim ?aosom. Kužiš?

A kad ti kreneš navijati za Hrvatsku, zapravo ćeš navijati za Srbiju. Kužiš? Stvar počinje djelovati za pet minuta. Sad, ako ne želiš dobiti batine od nekog, drži usta zatvorena sljedećih dvadesetak minuta i gledaj kaj će se dešavati na južnoj tribini.” Gemba je zatvorio oči i pokušao smiriti disanje.

“Gemba? Buraz?”

“Da?”

“Ovaj... ja je nisam poševio doma. Nego na tulumu. I... stavio sam je na server, tak da su je svi koji su bili na tulumu mogli, jel, poševiti. I, ovaj... mislim da je većina to i napravila. Sad, jel to znači da su svi oni zaraženi?”

Gemba je bio blijed. “Koliko je ljudi bilo na tulumu?”

“Čuj, travnjak nije bio jako pun. Mislim, sigurno je bilo tisuću ljudi. Ne više. Ali neki su je odmah poslali prijateljima na e-mail. Fakat si je dobro crackao. I faca je super ispala.” Zok se pokušao nasmiješiti.

Gemba je pogledom prešao istočnu i sjevernu tribinu. Oko trideset tisuća ljudi, procijenio je. “Ovaj, Zok, kreni prema onom izlazu.” Gembin sat je počeo svirati ‘Dinaru’, njemu drugu najdražu Thompsonovu pjesmu. Nervoznim je pokretom isključio zvono. “Sad će početi. Požuri.” Probijali su se prema izlazu, a kad ih je od Maksimirske ulice djelilo još svega nekoliko metara, Odorjan je sam utrčao u šesnaesterac Srbije i udario loptu koja je u pravilnom luku preletjela vratara i mekano sletjela u gol. Istočna i sjevrena tribina počele su skandirati ‘Hrvatska, Hrvatska...’.

Izuzev, naravno, svakog petnaestog navijača koji je skandirao ‘Srbija, Srbija...’, te je ubrzo ostao bez nekoliko zubiju. Sjever i istok bili su u kaosu, a srpski navijači su zbunjeno pokušavali shvatiti što se dešava. A kad su krenuli navijati, kaos se proširio i na njih. Policija je bila zbunjena te je, u nedostatku bolje ideje, zatvorila izlaze. Za manje od minute sve trbine osim zapada kupale su se u krvi.

“Kaj ćemo sad, buraz?” rekao je Zok.

“Pronaći neki miran kut i šutjeti.” rekao je Gemba i podigao se na prste. “Kao u školi, kad bi nas ona gadura Kelemenka iz biologije poslala u kut, sjećaš se?” Krenuo je prema dijelu tribine na kojem očito nije bilo dovoljno zaraženih da bi se tučnjava rasplamsala, kad su im put prepriječila dvojica Torcidaša naoružana noževima koje su nekako prošvercali na stadion. Treći im je stao iza leđa. Noževi su bili krvavi. “Kuda brale? Da čujem, za kog vas dvojica navijate?”

“Z?... ček, ako kažem da navijam za... onda ću zapravo reć... hm... Gemba, za kog navijamo?”