Prenosimo priču rumunjskog autora i profesora koji je gostovao na Festivalu europske kratke priče.
Autor priče: Cosmin Perţa.
S rumunjskog preveli Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu.
***
Inženjer Nicolae Popete imao je osamdeset šest godina i upravo je otkrio vremeplov. Kako bi patentirao izum, trebao mu je subjekt koji će biti „odaslan“ i koji će se vratiti, ne toliko da pripovijeda (znanost ne zanimaju pripovijesti), koliko da pokaže reverzibilnost procesa. Kako bi pronašao pokusnog kunića, Nicolae Popete nije se obratio Akademiji (u koju nije imao povjerenja i koju je, prema njegovu mišljanju, odavno trebalo raspustiti), nego je radije dao oglas u novine s malenom nakladom kako bi sačuvao, koliko je to moguće, „tajnost informacije“.
Teofil Barbălată bio je osrednji suvremeni pjesnik i romanopisac. Bio je toga svjestan i s time pomiren. Previše je nastojao raditi svašta, previše se držao važnim i ni u čemu se nije isticao. S tom se mišlju već pomirio nakon godinâ dramljenja i potištenosti, nakon što su mu na to, na njegovu molbu, ukazali velikani kritike (naravno, suvremene). Ali ni kritičari nisu više bili kao nekoć. Znao je on imati i male napadaje panike, i treptaje svijesti koji bi mu smirivali ego, i organske – u njegovu slučaju čak mehaničke – pokušaje povratka u realnost, ali nije mogao ni prestati pisati. „Ti kreteni.“ Kao da mu je nešto ili netko neprekidno diktirao beskonačan, neujednačen i heteroklitan tekst o svijetu, ali prije svega o njemu samom i o njegovoj ideji o književnosti. No, pravo govoreći, idejā, osobito o književnosti, nije baš imao s obzirom na to da je u njegovu slučaju mnogo važnije bilo to monotono pisanje, bez kraja, koje je na koncu trebalo imati nekakav smisao. „Nitko ne piše bezveze; sve što je napisano ima nekakvo značenje.“
Klasičan slučaj grafomanije, rekli bismo, ali nije bilo samo to, Teofila Barbălatu mučila je manje uobičajena misao. Ukratko, napustio je viziju, ali ne i nadu. Teofil Barbălată vjerovao je da je u neka druga vremena njegovo pisanje moglo nešto značiti, biti važno, a jedini razlog zašto je sada, u vremenu u kojem je živio, bio nevidljiv, bio je izopačen ukus koji je slijedio forme što se prebrzo mijenjaju, koje on, Teofil Barbălată, nikad nije uspio na vrijeme uloviti (čim bi ih uočio, one bi nestale). I kako onda da on bude životan i inovativan, i što s njegovim čitateljskim umijećem? Ali... u neko drugo vrijeme, u neko drugo doba, on bi, sa svojim spisateljskim umijećem, unaprijed točno znao što slijedi i mogao bi sve preduhitriti. Mogao bi biti makar poput Macedonskog, ako već ne poput Eminescua, ili čak poput Urmuza. I što ako bi on, Teofil Barbălată, bio barem poput Urmuza? I, naposljetku, zašto ne? Talent je imao, nedostajalo mu je stoljeće.
Pio je kavu u istoj staroj fotelji kao svako jutro (nasljedstvo bake svoje prve i jedine supruge, barunice od Târgu-Jiua, kojega se nije odrekao). Kad je pio kavu, nije razmišljao ni o čemu, točnije imao je povazdan vremena razmišljati o sebi i o svojim idealima. Sad je sjedio i s odsutnim gnušanjem promatrao predmete u kući: lakirani ormar, što su ga zadržali od prethodnog vlasnika; okrugli kaveni stolić kupljen prve godine braka, prekriven golemim crvenim stolnjakom sa životinjskim motivima (kao spomen na studij tijekom kojeg ga je kupio u dućanu rabljene odjeće jer mu se učinio zanimljivim), koji se spuštao i nabirao oko nogu stola; kauč Rembrandt na razvlačenje (kupljen nedavno zbog svojeg imena); četirimetarski teleskopski štap za ribolov Hemingway, proizveden u Kini (ukrasni predmet kupljen iz istih onomastičnih razloga); police od zahrđalog lima natrpane knjigama „iz svih epoha“; posebna polica od nepolirane jelovine, s knjigama s posvetama (trebalo je dosta kopati da bi se pronašla pokoja vrijedna); perzijski tepih, dar njegove tetke s tatine strane. Poplun njegove mame, savijen na podu. Sinulo mu je kako se baš njime najčešće koristi.
Sve to pregledavanje nije u njemu budilo nikakva sjećanja ni osjećaje. Kad je T. Barbălată pio kavu, um mu je bio prazan, dobro da je to trajalo samo nekoliko minuta. Nenaviknut na cigaretu (a na piće još manje), T. Barbălată bio je izuzetno škrt i kratak u svojim porocima, manjkavostima i ovisnostima.
Popio je kavu, ustao, posjetio zahod, zamijenio trenirku besprijekornim odijelom kaki boje za koje se naučio brinuti sâm nakon rastave, napunio je naprtnjaču sasvim beskorisnim časopisima i knjigama (radi prestiža) i za manje od deset minuta napustio garsonijeru u Ulici Bistriţa 9.
Bilo je već osam i četvrt. Ušao je u tramvaj broj trideset šest, savršeno i samouvjereno ignorirao svađu između staraca koji su stajali i mladih koji su sjedili te nakon točno dvadeset tri minute sišao na stanici Pictor Vuţescu. Ondje ga je osam minuta čekao inženjer Nicolae Popete.
Točno dvadeset jedan sat od čitanja oglasa Teofil Barbălată ušao je u stan Nicolaea Popetea sa stavom nekoga tko točno zna što mu je činiti.
Opreza radi, na zadnjoj je stranici dnevnika, koji je kod kuće ostavio neznanim istražiteljima, zapisao: „Pisac Teofil Barbălată jednoga se jutra probudio s neizdrživim porivom da se vrati u prošlost.“
Sjetio sam se: na stanici metroa stotine lica prožetih jezom, neprijateljskih, skamenjenih. Samo toliko.
„Sjednite, molim“, pozove ga inženjer Nicolae Popete.
Glumeći ravnodušnost Teofil Barbălată brzim pogledom prijeđe po sobi i sjedne ukrućen na stolac Violeta, tapeciran imitacijom zelene svile. Zbog pritiska zračni jastučić zašišti, a pisac ne uspije sakriti nekontrolirano grčenje vrata koje se proširilo cijelim tijelom.
„Hvala!“
Nicolae Popete bio je kržljav starac uznapredovale ćele, sumporno žutih zubi te široka i prijateljskog osmijeha. Koliko je mogao vidjeti, brzo preletjevši pogledom, u toj dnevnoj sobi nije bilo nikakvih naznaka da bi Popete mogao s kim živjeti. U ostatku stana nije se čuo nikakav zvuk. T. Barbălată imao je iz iskustva više povjerenja u samce nego u oženjene muškarce. Samac je neiskvaren, vjerovao je, najlošiji utjecaj na osobnost muškarca imaju žene. Ništa se na ovome starcu nije činilo čudnim ili opasnim, stoga se malo opustio i ispružio. Popete se upravo vratio iz kuhinje s dvjema velikim šalicama kave. T. Barbălată poskočio je da mu pomogne.
„Izvolite...“
„Hvala...“
„Ne, ne ova, druga je vaša.“
„Nema veze.“
„Ma, ima veze, vama sam napravio cikoriju, ne neskafe.“
„...“
„Kava nije dobra pri putovanju kroz vrijeme, riskirate srčani udar.“
Obojica sjednu, Teofil Barbălată dugo je miješao cikoriju, nabirući usne. Nicolae Popete, dodao mu je šećer, pohlepno srknuo kavu, a zatim mu se obratio, s istim širokim osmijehom na usnama.
„Koliko imate godina?“
„Četrdeset i dvije!“ požurio je odgovoriti pisac naglo istrgnut iz meditacije.
„Aha, aha... a bolesti?... jeste li u zadnje vrijeme imali što sa srcem, ili možda s glavom...“
„A, ne, čuvao me Onaj Odozgo, samo manje prehlade dosad i povremeno migrene, katkad nesanicu, veoma rijetko, ali ništa ozbiljno... ne... a zašto?“
„Aha, aha. A... ne, ni zbog čega posebno, samo da se osiguramo, obično nam se jave čudni ljudi. Putovanje kroz vrijeme može biti prilično iscrpljujuće za slab ili problematičan organizam. Da se osiguramo...“
„U mladosti sam se puno bavio sportom, znate...“
„Vrlo dobro. Sport veoma jača organizam. A vaš motiv?“
„Molim?“
„Motiv za povratak u prošlost...“
„A, iz čistog zanimanja za povijest. Oduvijek me zanimala stvarna povijest, ne ona koju znamo iz knjiga... Ja sam pisac, znate? Možda ste za mene čuli.“ Popete ga znatiželjno pogleda. „Ne? Eh, još stignete. Sada radim na romanu o životu rumunjskih pisaca s početka 20. stoljeća i dobro bi mi došla koja činjenica s terena. Kad sam pročitao vaš oglas, pomislio sam kako se takva prilika ne propušta.“
„Pretpostavljam da razdoblje...“
„Da, zanima me početak 20. stoljeća.“
„Točnije...“
„Recimo, 1905...“
„Da, nije problem... Tako će biti. I koliko biste otprilike htjeli tamo ostati?“
„Pa, zapravo mislim da bi desetak godina trebalo biti dovoljno... Sad, ne znam može li se...“
„Može se, može se, ako ostanete ondje deset godina, u stvarnom vremenu bit ćete odsutni točno tri i pol mjeseca. Ujesen ćete se moći vratiti na posao.“
„A, posao nije problem, ja uglavno surađujem u časopisima... Ali vrlo zanimljivo... Samo tri i pol mjeseca... Biste li mi mogli objasniti mehanizam?“
„Mehanizam!“ uzruja se Popete. „Mehanizam prepustite meni... U načelu riječ je o vremenskoj elipsi; dulji i ravniji dio elipse vrijeme je koje provodite tamo, dok je kraći i zakrivljeniji dio izbivanje odavde. Ali nemojte se brinuti oko tehničkih detalja, teško je objasniti čak i našim takozvanim specijalistima iz Akademije, tim kokošarima! Najbolje je da imate povjerenja u mene, jamčim vam titulom doctor honoris causa (pri čemu nije spomenuo da ju je stekao na Sveučilištu u Brăili, mjestu svog rođenja). Naravno, morate paziti da tamo ne umrete jer se u tom slučaju više ništa ne može učiniti.“
„Imate li već kakva iskustva s prebacivanjem?“
„Ne. Vi ste prvi, ali uređaj je isproban na predmetima, voću, lutki, sve se vratilo na vrijeme, netaknuto. K'o po loju. Imao sam samo jedan problem. Jednom sam poslao mrtvoga goluba, koji se vratio kao orao. Morao sam ga vratiti, znate, nisam ga imao kako opravdati... Lutku sam poslao u prapovijest, kad se vratila, na sebi je imala ogromne tragove očnjaka. Ako želite, mogu vam je pokazati...“
„Ne, ne treba, hvala“, reče blijedi T. Barbălată, „svejedno je… ohrabrujuće.“
„Dobro, pa onda da ne gubimo vrijeme!“ uzviknuo je N. Popete, kezeći se. „Da krenemo...“
„Kako to, već sada?“ usplahireno će T. Barbălată. „Ali nisam se pripremio za danas…“
„Pa da, baš sada, uređaj je napunjen; ako sad odustanete, moći ću ga napuniti tek za pet tjedana i šteta je da se izgubi toliko energije. Držim ga u utičnici, što mislite koliko može platiti jedan umirovljenik? Molim vas da se ne bojite... molim vas“, inzistirao je Popete i uhvatio pisca za lakat kako bi ga pridigao na stolac.
„Mislim da se ne osjećam baš dobro...“
Teofil Barbălată, zbunjen, ustane, u njemu se odvijala borba jednako složena kao ona u uređaju inženjera Popetea. Pomislio je prvi put da bi inženjer mogao biti lud.
„Glupost, samo ste uzbuđeni. Tako, prije odlaska molim vas da ovdje na stolu ostavite sve što imate, dokumente, novac, sve što bi vas moglo odati... Ne trebam vam objašnjavati kakve bi mogle biti posljedice takva nemara. Odjeća može proći, možete se eventualno doimati ekscentričnim dok ne usvojite duh epohe, ali s dokumentima i novcem ne valja se igrati.“
„Ali kako ću se tamo snaći? Nisam o tome razmišljao“, mrmljao je ispod glasa Barbălată.
„Eh, ja jesam... Odmah ću vam pokazati.“ Dok je T. Barbălată praznio džepove, Popete je pohitao k ormariću iz čije je ladice izvadio zbrkan svežanj nakita (lančića, prstenja, narukvica, privjesaka, posve zapetljanih) koji mu je stavio u ruku. „Preostalo od mojih pokojnih baka i majke, to možete unovčiti. Na povratku mi ih možete vratiti ili mi donesite onodobni novac koji će otkupiti numizmatičar. Ne brinite se, za mene nemaju nikakvu afektivnu vrijednost, mi znanstvenici ne vežemo se baš za stvari. Gotovo, sve je spremno, molim vas, slijedite me.“
Teofil Barbălată pustio je da ga Popete odvuče za ruku u spavaću sobu. Inženjer je otvorio vrata ormara i pozvao pisca da uđe.
„Što, zar ovdje?!“ poviče ovaj rastreseno i vidljivo uzrujan.
„Da, upravo ovdje! To je najtajnije mjesto...“, reče inženjer, iznenađen i razdražen. „Molim vas da ne dovodite u pitanje i ne osporavate znanstvenika, čak i ako se smatrate piscem!“
T. Barbălată gurnut je još dublje. Ormar je izgledao kao svaki drugi, osim što je bio prazan. Uobičajeni zidovi od šperploče, uobičajene drvene vješalice na gornjoj prečki, i ništa drugo. Vrata su se za njim zatvorila i on se našao u potpunu mraku. Sjetio se da uopće nije kušao cikoriju. Bilo bi dobro da je nešto popio. Stavio je ruku na čelo. Boljela ga je glava i shvatio je da se oznojio. Pokušao je čučnuti. Uhvatio ga je organski, neobuzdan strah. Činilo se da pada u anafilaktički šok. Htio je povikati, ali usta su mu bila stisnuta. Tama.
Spavaj, u kutiji si. Plači, ne možeš učiniti zlo drugima. Spavaj, u kutiji si. Plači, ne znaš što će slijediti. Spavaj, u kutiji si. Plači, ne možeš više tako nastaviti. Spavaj, osjećaš kako od bijesa, od nepravde, plači, tvoju ruku preplavljuje toplina, spavaj, koja bi mogla učiniti da oni prođu, plači, kroz trbuh, spavaj, kroz krevet u kojem si se odmarao pun mržnje. Plači, u kutiji si, spavaj, ne možeš više tako nastaviti, plači, ne znaš što će slijediti. Za vječnost.