Kvar u ponoć
Proganja ga
vojska preispitivanja
nebrojeni slojevi
gubitka razuma.
Samoubilački heroji
obrušavaju se s neba
laki kao
automobilske nesreće.
Sanjao je noćas
starca sa sisom
i gadno se prepao.
“žao mi je, moram poći”
nemam vremena
za tričarije
ulične hvataljke
s nepoznatim
razvedenim
nikad oženjenim
muškarcima.
Djevojčica išaranih ruku
Njena nježnost je česma
koju Srna zavrne
kad se napije
dobije izraz lica
kao da će se šlagirati.
Na mrtvačkim sanducima
neodrađeni poslovi
crkveni romobili
požutjele suze
praznina i pokoja jadikovka
cvile
melodijom
moga staroga mobitela.
Zaustavila sam uragan
i Andreovu nakanu
otvaranja prozorâ
za olujne noći.
Uštinula u obraz
malu slatku lutkicu.
Iz dječjeg lica
isporila šav.
Dala sam ti mrave
livade
i trave.
Nisi ozdravio
ali hodaš.
Voljeni dječaci su zaspali.
o tako voljeni dječaci
ispraznili su svoja lica
u ruke mladoj mjesečini.
Kada sam ti rekla
oprosti
za nešto čega nije bilo.
Kada mi je bilo žao
glinenih golubova
šanton svile.
Narcisa
Napuštena djeca
sanjaju tričarije
bosonoge djevice
razloge bez kraja.
Kako sjedim u sebi
i poričem vjernost
dotaknuta u šapat
s rukom preko usta
tračam Sanju iz Burgundije
iz straha da osvane
samotni dan
početak predstave za
zamrznute jednoroge
kako misli da jedino što je potrebno
mogla bi biti magla.
I iz sjene mojih neshvaćanja
isplivava jedino sumnja
da ostati ću sjediti
u svom odsjaju sebe
i kad padnem u jezero
obuvena i obučena
znati ću se okrenuti na leđa
znati ću izvući sretan kraj.
Zemlja prašnjavog mirisa
“Pa ja nikog ne bi ubila,
sebi samo prijetim.”
Ovdje samo pušim
davim se
gutam
spavam.
Ako mi želiš napraviti uslugu
posjeti turske draguljare.
Ako mi želiš nešto poklonit
tamo je pištolj od pol milje dolara
optočen je dijamantima
kakve nikad nisam htjela,
jer ja ne smijem biti bogata.
Vjera mi nalaže da šutim.
O kako se samo smijem
i veselo prolazim prstima kroz kosu
kao da je od želatine
kao da miriše.
Češljevi od bodljikave žice
pretvaraju laži u zrno.
Tu sam gdje jesam
Dom je ondje negdje.
Untitled
Banalna poruka.
Izlaz,
nehotično varanje
iskrivljena
percepcija,
nešto kao
nova igra.
“da li znaš što sve sjedi u foto A.?”
Prazan hod
ignoriranje
misli strmoglavo padaju s glave
nešto kao istina
između nas
jeza od ne imati nikog
nešto kao ljubav
bez osjećaja
posve lišena sentimentalnosti
Vanya je prestala oponašati strašilo za gavrane,
divi se strijelama zabodenim
u tanke ali plosnate
dječje crteže.
Ne može da ne izusti
“hvala ti”.
Ljiljan
Žuto crveni
kamen
oko vrata
pogrbljeni hod
psihotično gagćanje
u sretnom kafiću
broj sedam.
Kad tramvaji utihnu
i usneš san
u kojem vidiš
da je uzalud
spajati elektrode
na njegovo
umrlo srce.
Naša kuća
u koju ulazi u snu
zapravo ne postoji zar ne?!
Samo podrum
u kojem zasvijetli svjetiljka
kad opali metak.
Pazi da ne zaluta
tebi u slikovnicu.
Paravan
Bilo je bajno
Paravan.
Crvene slike
Paravan.
Štrikovi u zraku
Paravan.
Dva drveta i uže
Izmišljotina.
Votka u bunaru
Šamar.
Odveć prozirna
za rendgenski stroj.
A Gutenberg
poželio je hlače
Jahače.
Majka me molila
da ne izađem van
“zima je već i sniježi”
neki su davno zaspali.
Šafranova baka
sirota u bogatom kvartu
dječji vlakić
božićne lampice
sat što kasni
svima koje voli.
Don Juan
nadživio je ženu.
Bila je
odveć pijana
za reći zbogom.
Odlazeća
U padanju nesvjesnih
ima romantike i optimizma.
Kako se slamaju
kako se dižu
kako ostaju
zamijenjeni voskom.
Iz tužnih limenih oluka
cijedi se kiša
podsjeća na lutanje gubitnika
zore tek usnulih
mladenaca
dječja lica umrljana hranom.
Hodnici lijepih
zatvaraju se u satove
odbrojavanje je počelo
bacite svi češljeve.
Tamo gdje nas vjetar vodi
voda je do grla i peče
Na pismu piše zakasnili ste
“nećete se vratiti kući”
Dodatak sreći
Duboko potresen starac koji nikad rata nije vidio
priča o svom gnjilom zubu
kao da je tragedija veća.
Poklopac sjedi i pravi se da te shvaća.
Da te može poklopiti
kao što krov pokrije
natkriveni parking
Čeznutljiv Glas iz pjesme
kada ti je mladić lijepio slike po gradu
na kojima je pisalo
“she makes me wanna die”
a na slici sam bila ja.
Tko ja ?
Ja od prije?
Ona.
Ne, nego ti.
Djelo
Na obroncima dozivam te zatamnjena
ne dodirujući pogled
kojim pratiš moje kretnje.
Sve kad bih i mogla
dati ti izabrati
popuniti praznine
krškog golog podzemlja.
Na svijetu ne bi bilo
nikog da me ostavi
nikog da mi kaže:
Odlazim,
snađi se sama.
Helena
Previše putova
kojima valjalo bi ići
ali ne idi
Helena!
Učili su te
voziti skateboard
a ti ne znaš
ni pisati.
Reci mi
kako izbjeći
mlijeko iz kave
pjesme Havane
večeri satira.