Ajde više, pička ti materina, da ti pička materina. Ajde! Gle, neće. Pička mu materina. Ne da pare!
Pred bankomatom u nedjeljno poslijepodne, usijano do krajnjih granica, preko granice, po svemu pretjerano jedno ljetno poslijepodne, stoji sićušna žena, mlada žena, pred njom je život – riga vatru na taj posve nevin stroj, tu komadinu metala, blindiranu, nadasve tihu.
Ulica je puna prašine – betonske, besmislene prašine za koju ne znaš zapravo odakle dolazi, četiri sata su i nitko po preporukama zapravo ne bi trebao biti vani, svi bi se trebali skloniti od ozonskih rupa, od usijanja, od nepovoljnog tlaka, od ljudi, od strojeva. No, ona je vani, izašla je i što se tu sada može, bijesni na taj bijedni aparat kao da je nužno sada raditi dramu od čitave situacije, kao da je nužno da usijanje bude još intenzivnije.
Umaraju me ti bijesni ljudi, pomisli naizgled slučajan promatrač, nalakćen na klupicu svog prozora, skriven roletom, skrivan i ništavilom koje oblikuje vikend. Umaraju ga lude žene, umaraju ga ljudske priče koje se neprestano ponavljaju, umara ga promatranje ulice i žamor koji samo nedjeljom s nje nestaje.
Ljudi opterećeni novcem koji imaju ili nemaju, opterećeni svojim obiteljima koje ih generacijama guše, opterećeni prijateljima, poslovima, stvarima... Mučno mu je kada pokuša o svemu razmisliti.
Žena odlazi s mjesta sukoba, gubitničkog izraza lica. Nedjelja je, nema joj pomoći. Ne osvrće se po ulici – ne zanima ju je li ovo netko zapravo gledao, taj mali performans ljutnje, taj minorni događaj u životu čovjeka. To da bankomat, u jednom za sve svoje čežnje premalenom gradu nekoj ženi u nedjeljno poslijepodne nije isplatio novac (koji je ona teškom mukom – ili možda ne – zaradila u ovom smiješnom sistemu u kojem ljudi višestruko više plaču, no što se smiju).
On pogledom klizi po ulici koja je sada napokon posve prazna – u biti ne, preko iste sada pretrčava mačka koja nema od čega poginuti, jer ulica je prazna, ovaj dan je njen sretan dan; siguran dan za preživljavanje.
Slučajan promatrač zapravo je Ignjat, unuci ga zovu deda Ignore, a izgovaraju to baš tako, sa e na kraju, jer ta igra značenjem njegova imena govori tako mnogo o njemu – i to da neprestano naglašava svoje navodno talijansko porijeklo, a i to da je u srži njegova bića potpuna ignorancija spram svijeta, spram ljudi i običaja.
Tutto fumo e niente arrosto!, govorio bi sebi u bradu na sve što bi svijet imao za ponuditi.
Nešto kasnije se, naravno, na ulicu spusti večer kao zastor za vrućinu, očima je nekako lakše i sve stvari napokon udahnu.
Stari Ignore je previše toga prošao da bi se u ovoj fazi života razbacivao riječima, značenjima, općenito energijom. U razdoblju je razrađene ekonomije preostale snage i radi toga je nužno kontakt s ljudima svesti na minimum. Ljudi su ti koji najviše od svega nagrizaju, oduzimaju, smanjuju. I bolest.
Problem je ta bolest pod stare dane.
Dijaliza je ono što ne može podnijeti, a svakodnevno ga preuzimaju njezine posljedice. Svaki dan na dijalizi, a to je tri puta tjedno – ponedjeljak, srijeda i petak, mukotrpna je borba Ignjata sa samim sobom. Kao prekjučer, recimo, kada čak niti sitan mito, Snickers ili Twix koji je sestrama davao kada bi bilo osobito gadno, nije pomogao da njegova krv njime proteče bezbolnije. Srećom, nije se onesvijestio zato što su mu previše uzeli. Uvijek previše uzmu. Čovjek je biće sačinjeno većinom od vode i njemu ta voda treba kako bi mogao poći kući.
Zidovi odjela žuti su poput bljuvotine čiji miris udiše kada se vrati kući, pa se dočepa školjke. Sestre su žute od udisanja staračkih primisli, uglavnom loše raspoložene, kažu potplaćene, no Ignjat misli kako ne bi bilo bolje i da je drugačije.
Prostor prazan od ljudi, koji Ignore zatiče kada se napokon dočepa stana i zatvori vrata, jedina je utjeha preostalih godina. Raduje se tišini, iako zna da ona uglavnom ne postoji – veže je ne uz odsustvo zvuka, već, recimo, uz tiho zujanje frižidera, udaljen lavež negdje u kvartu, šuštanje olovke kroz papir dok zapisuje kilažu nakon dijalize, osjećaj strujanja električnih instalacija, sitne pomake tijela – povremeno krcne koščica u vratu ili prsti pomiluju površinu stola. Čitav svijet neobično šušti, što god u njemu ugasi.
Pita se, gdje je zapravo ta famozna tišina, u kakvom vakuumu da je pronađe?
U stanu je namještaj čvrsto nabijen uz zidove, previše teškog i starinskog, sivosmeđe zavjese otežale od prašine, sve stvari s nekom patinom, prekrivene odustajanjem, ignorancijom, samim Ignoreom.
On često sanja, možda baš radi te hektičnosti odlazaka na dijalizu i neprestanog živciranja u kontrapunktu s osjećajem mira koji pronalazi jedino u svom stanu.
Sanja uvijek isti san – grad bez ljudi.
Prvo zapravo sanja rat, sanja da su se svi njegovi susjedi naoružali i kreću jedan na drugoga, djeca s puškama, žene kolju jedna drugu, sve šišti od krvi i urlika, ljudi nestaju. S neba sva sila bombardera kao na filmu ispušta silovitu kišu crne magije kojom u trenu nestaje ulica, grad, sve osim njegovog stana, koji ostaje neobično lebdjeti u zraku. On sve skriven iza zastora promatra, ispunjava ga topao osjećaj kako će zaista biti jedini koji preživljava, kako je neupitno da on ostaje, kako je za potrebe ovog sna potpuno neuništiv. Za koji trenutak sve je gotovo, baš sve nestaje, bankomati, trgovine, mlade žene, mačke, automobili, sve se u prašini smiruje i kao da spava, nema više potrebe za avionima i makljažom, sve se sliježe.
Nigdje nikoga, on nalakćen na prozor i ništa se ne događa, tu i tamo pretrči pokoja tiha mačka, koju isti tren zakolje pas lutalica, koji pak nabasa na postavljenu bombu i eksplodira – i Ignore ostaje posve sam. Preživjet će i on samo toliko dok se bubrezi u potpunosti ne zakrče i dok nemoćno ne prsnu pred svježim nalijevom otrova.
Nitko ne šizi, sve je mirno. Taj jedan trenutak u kojem se baš ništa ne događa, u kojem živci ostaju nepodraženi, u kojem svijet miruje u fantastičnom vakuumu. Nema zvuka, sve je implodiralo. Koliko god da potraje, dobro je.
Lijepo je.
Mima Juračak, iz Siska, rođena 1986. godine, diplomirala je filozofiju u Zagrebu. Do sada objavljena u zborniku natječaja Vranac (2013., 2014.), Lapis Histriae (2014. i 2015.) i u časopisu Nepokoreni grad. Ove godine osvojila treće mjesto na Metafori KGZ-a i pobijedila na natječaju za priču Infozone iz Splita. Povremeno objavljuje na blogu "Idu dani".