Tradicija medijskog lova na slobodne mislioce putem religijsko - političke stigmatizacije održava se u svim režimima
Dogodilo se to jednog divnog pretproljetnog jutra, izlizanog i nezanimljivog poput početka ove rečenice. Građanin je dobio priliku uz kavu pročitati svoje omiljene dnevne novine, posuđene ili “posuđene“ od birca. Misli su mu, najednom, sa šarene, besmislene gužve u tramvaju krenule u smjeru bitke Dobra i Zla. Zašto se to dogodilo? U jednoj velikoj domaćoj novini zatekao ga je naslov. I to ne bilo kakav naslov, već nešto što grize za mozak sve dok ne iskoči osigurač.
Velika dnevna novina je objavila vijest o velikom internacionalnom skupu sotonista u Hrvatskoj. Doći će ih najmanje 5000. Ulazit će u crkve i u sebi moliti očenaš unatraške. Bit će odjeveni kao obični prolaznici. They live.
Ovaj pokušaj izazivanja masovne histerije, koji se dogodio prije dobrih petnaest godina, izvršio je priličan utjecaj na moju okolinu. Spremnost s kojom je većina povjerovala u navedeno bila je zastrašujuća, kao što je zastrašujuće promatrati bilo koji slučaj masovne kontrole uma. U ove neprovjerene, apsurdne tvrdnje su bili uvjereni i crkveni insideri, pa mi je tako jedan susjed, isusovački obavještajac, uzbuđeno pričao o molitvenim skupinama koje će zaustaviti te zle utjecaje. Raspitivao sam se kod mnogih o čemu se tu radi, i uspio saznati samo da je novina koja je u pitanju u vlasništvu jedne austrijske banke čiji je glavni sponzor Vatikan.
Satan panic
Stvar nije stala na jednom članku. Bizarna priča se razvijala dan za danom. Uskoro se uključio i Bozanić, koji je objavio listu demona. Od “demona joge“, do “demona osjećaja sreće kad si na krivom putu“; sve je to trajalo tjednima. Skoro pa se nijedno drugo glasilo nije zapitalo o čemu se tu radi, ako ne računamo da je u konkurentskim novinama jedan brižni novinar u jednom jedinom broju dobio trećinu kartice, kako bi ismijao navode konkurentskog lista i upozorio na moguće ishode masovne histerije.
Ako se dobro sjećam, skup se trebao održati 10. travnja. Tog datuma se nije dogodilo ništa, ali je dan poslije nastupio pravi horor. U novinama su objavili da se cijelo vrijeme radilo o prvoaprilskoj šali (!) I svi su odmah spremno zaboravili na sve. Mene nije pogodilo što su ljudi nasjeli, nego što se nitko nije naljutio na takav bezobrazluk, ili barem prenerazio i dobio želju za temeljitom istragom cijelog slučaja, koji je kao takav neodoljivo nalikovao na bezočan društveni ekperiment hakiranja kolektivnog nesvjesnog.
Daleko od toga da ne postoje razno razni retardi koji se revno zabavljaju pseudoduhovnim ili “magijskim“ praksama (pritom, u ovom slučaju, ne mislim na klerikalce), a neki od njih imaju i dovoljno magnetizma, ili dovoljnu količinu neopravdanog samopouzdanja, da oko sebe okupe izvjestan broj naivaca, koji će u potrazi za zamjenskom religioznošću progutati bilo što, sve dok se čini kako to nije hrana koje su se već zasitili kroz tradiciju koja ih je zapala rođenjem. Međutim, tu se nikada ne radi o velikim lancima koji bi brojali tisuće članova, već o manjim skupinama koje mogu biti štetne po ličnost pojedinaca, ali ne uključuju masovna ritualna samoubojstva niti druge elemente priča za plašenje male djece.
Sjedinjene Američke Države su već odavno provarile svoj satan panic, jedno ogromno, dugovječno tijelo lažnih tvrdnji o masovnim sotonističkim ritualima i žrtvovanjima, koje je dobrim dijelom umrlo početkom 90-tih. Vođene su brojne istrage i nikada nisu nađeni dokazi o gigantskim sotonističkim organizacijama, iako su u spomenute istrage bili uključeni svi, od državnih policija do CIA-e. Cijeli slučaj je na kraju samo potvrdio zastrašujuću moć lažnog sjećanja i sličnih fenomena, kao i utjecaj medijske propagande na maštu raznih “svjedoka“ (u tražilicu upišite “satanic ritual abuse“, da se malo nasmijete ili zgrozite).
Od Crne ruže do Noćne more
Kad smo već kod takvih “svjedoka“, često se pojavljuju i u nas, obično u člancima na šrot desničarskim portalima koji koketiraju s kulturom teorija zavjere. Surprise, surprise - ni njihovi živopisni opisi masovnih ritualnih samoubojstava nisu potvrđeni nijednom istragom. Recimo, svako malo se iznova zavrti priča o Crnoj ruži: navodno su se u bivšoj Jugoslaviji događala samoubojstva navigirana od strane vođa kulta Crna ruža, ali je stvar bila zataškana jer su u kult bila uključena djeca poznatih. Postoji i sasvim drugačija (i pouzdanija) priča, prema kojoj se predozirao član jedne poznate zagrebačke obitelji povezane s Udbom. Član je petljao s ljudima koji su mu punili glavu Crowleyem (spoj Crowleyja i droge svakako vodi u mrtvačnicu ili ludnicu, pa čak i bez droge). Udba je iskoristila impetus situacije kako bi izmislila Crnu ružu i pokrenula medijsku hajku protiv raznih ljudi koji im nisu odgovarali. Pokojni Malnar je bio najizloženiji jer je u javnosti bio najpoznatiji, i tim mu je lažima nanesena velika nepravda. A propos toga: Jednom prilikom je u Noćnoj mori gostovao jedan bivši SIS-ovac. Nazvao sam i pitao je li Udba imala poseban odjel za praćenje ezoterne pozornice na području bivše Jugoslavije. SIS-ovac me otpilio s podsmijehom, ali se potom Malnar javio iz režije, pojasnio mu moje pitanje, nakon čega je SIS-ovac izjavio da je Crna ruža bila izmišljotina Udbe, kreirana u svrhu micanja nepodobnih. To je tada prvi put javno obznanjeno. A koji je razlog obračuna s ljudima koji su po kafićima voljeli raspravljati o alkemiji, istočnjačkoj metafizici i sličnim stvarima? Bavljenje duhovnošću se u ono vrijeme smatralo potencijalnom protudržavnom aktivnošću. Pogotovo bavljenje mističnom, freestyle duhovnošću, jer je pobornike takve neorganizirane, slobodnjačke duhovnosti bilo teže kontrolirati.
Nošeni dominantnom strujom
Pripadnici bilo koje mainstream ideologije, bilo da je ona “duhovna“ ili “svjetovna“, znaju od bezazlene potrebe za slobodnom umnom djelatnošću podmuklo napraviti problem, često neopravdanom demonizacijom. S druge strane, postoje maligne grupacije (koje se često nazivaju “sektama“, ali ovdje namjerno ne koristim taj izraz jer je krajnje nestručan) od kojih bi ljude trebalo na ovaj ili onaj način zaštititi, ali one u svojoj biti nemaju nikakvu duhovnu ideološku potku. Ako tu i postoji nekakva “duhovnost“, “bijela“ ili “crna“, ona je samo instrument nečeg drugog. Ako im pravom svrhom ne bivaju kriminalne aktivnosti (rjeđe), svrha im je iživljavanje narcističkih manijaka nad svojim sljedbenicima (češće), obično pod firmom kvaziistočnjačke duhovnosti ili kvazizapadnjačkog okultizma. Kao što se pokazalo već više puta u povijesti kultova, počevši od Charlieja Mansona na dalje, ideologija takvih zajednica je nestabilna, a priča promjenljiva. Na kraju je sljedbencima bitan samo vođa kulta koji im pruža objekt vjere – sebe.
Postoje kultovi u kojima vođe prodaju priče koje se njišu od čistog metafiziranja do čistog “znanstvenog“ materijalizma. Manson je počeo s flower power, a završio s ciljem vladanja svijetom posredstvom rasnih ratova, o kojima je “saznao“ slušajući Beatlese. Duhovno-okultna dimenzija u jednom trenutku postaje opcionalna. U kojem? U onom u kojem postaje očito da ljudi samo slijepo žele slijediti autoritet, a narativ koji autoritet nameće otkriva svoju pravu funkciju u poretku strukture odnosa moći – funkcija narativa je u službi fleksibilnog mlaćenja prazne slame.
Ipak, moram priznati kako sumnjam da je prije pojave holivudskog sotonizma postojao pravi teistički sotonizam u stvarnom životu. Prije pojave filmskog sotonizma, sotonizam je bio opasan po dušu, a ne cool. Bilo je navodno rimskih papa koji su na misama nazdravljali Luciferu, ali to je sve bilo “razotkrivano“ na posthumnim suđenjima koje su organizirali isti plemići koji su te navodno luciferijanske pape kratili za glave.
Oduvijek je bilo kultova koji su se bavili prilično mračnim i sick stvarima. Pritom su pripadnici istih na jedan ili drugi način mislili da se bave nečim vrlo opravdanim i dobrim (činjenje zla zarad zla je dio ludila najnovijeg doba). Ali dva naličja sotonizma s kojima se danas susrećemo gotovo da nema smisla tako nazivati, ili barem ne treba inzistirati na metafizičkom značenju te etikete:
humanistički sotonizam je ateističan i lik Đavla uzima samo kao simbol humanosti s dozom kapitalističko-darvinističkih kompetitivnih vrijednosti, a teistički sotonizam u svom malignom obliku okuplja samo luđake koji bi i ovako i onako, da Hollywood nije izmislio moderni sotonizam, organizirano izvršavali štetan utjecaj na zajednicu, pod nekom drugom zastavom i pomoću neke druge ideološke platforme.
Ovdje valja napomenuti i to kako sljedbenici raznih zamjensko-vjerskih pokreta često psihički pucaju čak i kad nisu upleteni u ništa zloćudno. Mainstream religija to često uzima kao dokaz krivog puta i zlih onostranih utjecaja. Po meni je to dokaz usamljenosti koju ljudi osjećaju kad ispadnu iz mainstreama i na drugačijim rutama traže nešto istinitije. Teško je poluditi kad iza tebe stoje milijuni koji dijele tvoja uvjerenja. Čovjek tako može biti pretplaćen na masovni oblik mentalne bolesti, a u usporedbi sa sebi sličnima, kojih je cijela Legija, on je sasvim u redu. Maligna se grupacija, kad skupi dovoljan broj sljedbenika, više ne smatra malignom grupacijom.
Problem s teorijama zavjere paranoičnih konzervativaca je upravo u tom izmišljanju metafizičke dimenzije zla, navodno prisutne u dobrom dijelu zamjensko-religijskih organizacija, bilo da su one postojeće ili u nekim slučajevima samo plod njihove mašte. Takav način razmišljanja opet vodi u lov na vještice. Kad se zanovijetanje protiv homića, komunjara i kontracepcije malo istroši, onda ni hajka na slobodne mislioce neće biti loša, a sotonistima će moći postati svi koji ne dijele mišljenje Crkve ili mainstreama. Crkva pogoduje dominantnoj svijesti, svijesti mase, (zato se i liže s nacionalizmom), a masa uvijek traži žrtvene jarce, kako bi se lažno očistila od vlastite krivice. Bilo bi bolje da se svi zajedno zapitaju zašto mladi (i oni koji se tako osjećaju) traže zamjensku religioznost. Možda ih ništa ne vuče već ih nešto gura.
Ne kažem da za institucionaliziranu religiju nema šanse. Ima, ali bi najprije trebala doživjeti jednu poštenu metanoju i početi, umjesto dominantne, podržavati alternativnu, proročku svijest; slobodnu umnu djelatnost čiji se rezultati često kose s tradicionalnim pretpostavkama. Premda bi to možda značilo njen kraj. Ipak, kako sada stvari stoje, stare će novine i njihove metode uvijek ostati aktualne.