Naramak superkratkih priča iz radionice ovogodišnje,
već višestruko nagrađivane laureatkinje
Nagradu za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina Prozak organiziraju Udruga Kultipraktik, Algoritam i Zarez, a godišnje dodjeljuje žiri u sastavu: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar i Kruno Lokotar. Nagrada Prozak sastoji se od objave zbirke priča sa svim pripadnim autorskim pravima u izdanju Algoritma, Prozak prstena, diplome i pretplatničkog paketa na časopise Quorum, Tema i Zarez. Natječaj Prozak trajno je otvoren za sve građane Republike Hrvatske mlađe od 35 godina. Prozu(e) opsega do 3,5 kartice teksta, uz bio-bibliografsku crticu, valja poslati kao privitak u jednom word-dokumentu na adresu prozaknatjecaj@gmail.com. Radovi koji budu ulazili u širi izbor bit će objavljivani na stranicama Zareza, to jest internet-stranici Kultipraktika. Autori koji uđu u uži izbor bit će o tome obaviješteni e-mailom i zamoljeni da žiriju na uvid pošalju sav materijal koji bi mogao ući u knjigu
Rijeke nema
Rumene se dječji obrazi koje je mali čovjek s bradom grubo ištipao. Lijepo su poredane pivske flaše ispred lokalne trgovine, ali vjetar ih zveketom ruši. Rijeka se povukla, nestaje, usisala se sama u sebe kao preplašen puž.
Netko gleda iza prozora, ali teško je kazati gdje se nalaze njegove oči, koga na pustoj i prašnjavoj cesti traži njegov pogled. Rijeke nema, djeteta s debelim obrazima nema, ljudi pred trgovinom čuče zaklonjeni i skriveni.
Sedam godina kasnije
Zaboravit će da je htjela zapaliti kuću, baciti nećakinju u bunar, skinuti gaće i hodati gola po naselju. Zaboravit će da su joj poispadali zubi i da je dala napraviti nove. Zaboravit će kome je ukrala novac i kome ga je vratila. Zaboravit će da je došla u praznu kuću sa zemljanim podom, zmijama koje pužu po pragu i da je sve trebalo ispočetka. Zaboravit će, i držat će se hladno dok joj budu prepričavali, da je majci rekla: Evo, pokopat ćemo te tu kad umreš, u ovom kanalu.
Rijeka
Danas je moja sestra držala fen za kosu prislonjen o sljepoočnicu kao da je pištolj. Gledala sam je, a onda smo zajedno prasnule u smijeh. Prije sam ju uzimala za zapešće ruke i stiskala dok joj žile na šaci ne bi nabubrile do rasprsnuća. Kasnije se naučila spomenuti tvoje ime i ja bih tu postala mekana. Boležljivo bih se povukla i sestra bi odnijela pobjedu.
Danas se ona sasvim rijetko smije. Iz daljine ju vidim kako prelazi most i njezina figura djeluje nestalno, gotovo prozirno. Da imam gumb za brisanje, mogla bih ga stisnuti i bez grižnje ju izbrisati, to mi je palo na pamet. Zamišljam da ju netko gura u rijeku i ja onda pritrčavam, skidam stvari sa sebe i bojažljivo ulazim u vodu. Dok se pokušavam odvažiti na plivanje, sestru je već odnijela struja. Nakon toga se potiho smijem. Drugi mi odaju počasti, a ja se u sebi neprekidno smijem.
Noćni izlet
Noćas sam osjetila ruke kako se omotavaju oko vrata i stežu. Nisu to bile krupne šake koje mogu obujmiti cijeli vrat, nego male znojne ruke koje proklizavaju po vratu kao da je mastan od kreme. Ja sam skočila na noge i stresla ga sa sebe kao kukca. Pao je na pod i probudio se, baš kao u horor filmu.
Loše vijesti
Krene se kotrljati kao snježna kugla. Kada dođe do zida, spretno se razmota i u skoku ustane s poda.
Smiješno je kako je donio loše vijesti. Prvo je iznio sve druge novosti koje je imao u pričuvi i tek onda kada je posjeti došao kraj, iskrcao i to najvažnije što je imao. Vijest loša kao ukleta kuća. Velika taman da te proguta.
Cirkusira kao da nema ni deset godina. Napravi neku pozu na podu na način da mu vrat izgleda slomljeno. Kada pritrčim, on je već ustao. Već se smije. Uhvatio je kvaku i već je na ulici.
Odbjegla
Nekomu je nedostajala kada se ispostavilo da je više nema u kući. Dijete se saginjalo i tražilo ju pod krevetom, otac je skrovite i udaljene stvari pipkao štapom, majka se pretvarala da je nikada nije ni bilo.
U nekoliko dana siječnja hladnoće se nakupilo kao za sto godina i ona je drhtala pod tankom tkaninom koju je imala na sebi. Gledala je svoj odraz u ogledalu, ali prizor joj se učinio suviše tužnim, pa je glavu okrenula na drugu stranu. Kada se sabrala i prestala vrpoljiti, tama je prestala nadirati. Zatvorila je oči i tiho prkosila svemu.
Nakon svitanja
Iz kreveta se digao prije nego mu se traka svjetlosti uspjela precrtati preko lica. Htio je nešto, ali bilo je teško stati i razmisliti o svemu. Bilo je trenutaka kada mu je dolazilo u svijest kako bi se trebao ponijeti, ali činilo se nemogućim iznova vraćati to prohujalo stanje uma kada je znao i mogao.
Nakon što je ugledao debelu lastavicu kako se zalijeće u prozor i pada na leđa, prišao je prozoru i odozgo ju potražio na asfaltu. Nje nije bilo nigdje. Bila je u nekom sljedećem letu, desecima zračnih metara dalje, tek malo ošamućene glave.
Bljedilo kojim je ulica obilovala tištilo ga je i nagnalo da se odmakne od prozora. Zavezao je svileni kimono koji je imao na sebi i pristavio prvu od svojih šest dnevnih kava.
Susjedi
Izišao je iz kuće i otišao u šetnju prije nego je svanulo. Prvo je otišao do table koja je označavala početak sela, a onda se uputio do druge, koja je označavala kraj i ulazak u drugo selo. Bio je to dugačak, vijugav niz dvokatnica ispred kojih su muklo lajali psi mješanci.
Sjeo je na klupu ispred vatrogasnog doma i zagledao se u minijaturnu kuću u kojoj je živjela žena bez ruke sa svojim ludim sinom. Tiho, vrlo tiho pokucao je na njihov prozor. Potom, kada su svi zvukovi nanovo zamrli, čučnuo je pred pseću kućicu i u zdjelu s hranom istresao vrećicu ljubičastog praha. Potom je otvorio kokošinjac i učinio isto. Kući se vratio pospan, ali zadovoljan.
Zadnji dan srpnja
Što bježiš od mene, dušo?, vikao je vukući za sobom smušenog psića kratkih nogu.
Ona je, pridržavajući rukama prevelike naočale ružičastih okvira, gledala negdje naprijed. Probila se kroz nekoliko automobila na semaforu i nestala u jednom od dućana.
Ohola kučka, pomislio je i zastao, petljajući po džepovima da nađe cigaretu. Mislio je sjesti i napraviti popis svega što je učinio za nju, svih računa koje je poplaćao, ali to mu se učinilo sitničavim. Ona ne bi razumjela njegov trud.
Kupio je jogurt i pio ga putem, tražeći neko mjesto daleko od ceste na kojem bi se mogao odmoriti, tražeći maleni kutak zemlje za sebe i svoga psa.
Komarčeva krila
Komarčeva krila lepetala su iznad starčeva uha. On je u trenu izdigao ruku i među prstima spretno smrvio malo tijelo. Umorenog komarca otresao je na pod i prstima promasirao krumpirast nos.
Iz televizora koji je bio pojačan do kraja krenule su frcati iskre. Pojavile su se dvije sive pruge i ekran se zamračio. Namrgođeni starac pogledao je u televizor, pa u pod gdje je otresao komarca, pa opet u televizor. Naposljetku je ustao i u tišini napustio prostoriju.
Priče su prethodno objavljene u rubrici "Mikropriče" na portalu Booksa.hr.
Ružica Aščić (Travnik, 1987.) studij novinarstva i povijesti završila je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Kratka proza joj je zastupljena u antologijama Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici, Vranac – najbolja kratka priča te u časopisima Zarez, Re, Fantom slobode, Urbani Vračevi, Keine Delikatessen. Dobitnica je nagrade Prozak, Ulaznica i Arteist za kratku priču i nagrade za dramsko djelo Marin Držić za 2013. i 2014. godinu