Erozija prava na pobačaj u SAD-u kao posljedica društvenih, političkih i ekonomskih promjena
Abortus crpi svoja značenja, ne iz nekog teološkog teksta ili apstraktnog moralnog kodeksa, nego iz specifičnih historijskih okolnosti koje ga okružuju. U 1970-ima te su okolnosti – odgađanje sklapanja braka, sve viša stopa pohađanja visokoškolskih ustanova i sudjelovanja u radnoj snazi, aktivan i artikuliran pokret za oslobođenje žena, otvoreno širenje kontrole rađanja – dramatično utjecale na mlade neudane žene. K tome, njihov utjecaj na socioekonomski položaj tih žena i na njihovo poimanje seksualnih ideja i praksi čini međusobno povezanu cjelinu čega su svjesne kako feministkinje tako i antifeministkinje. Stoga je abortus tijekom 1970-ih počeo predstavljati mnogo više od “prekinute trudnoće” ili “ubijenog fetusa”. I za feministkinje i za antifeministkinje on je počeo predstavljati predodžbu o “emancipiranoj ženi”, usredotočenoj na svoje obrazovanje i rad, više no na brak i rađanje djece; seksualno aktivnu izvan braka i izvan disciplinarnih granica parentalne obitelji; ona se nezavisno brine za sebe i svoju djecu; te svjesno usvaja feminističke ideje. Utoliko što je “tipična” pacijentkinja koja je tražila abortus bila bjelkinja iz srednje klase, mlada i neudana, okolnosti koje su okruživale i određivale njezin abortus predstavljale su neporecivu prijetnju, ne samo po tradicionalne rodne i spolne odnose, nego i po tradicionalne rasne i klasne odnose.
S obzirom na prijetnju koju je to predstavljalo bjelačkom kapitalističkom patrijarhatu, moglo se očekivati da će se pojaviti pokret koji će poništiti tada legalizirani abortus i delegitimirati njegovu ideologiju. Neuspjeh feministkinja da anticipiraju i da se pripreme za protunapad bio je odraz naivnog ufanja u liberalne institucije više nego posljedica neočekivane moći izvora tog napada. Već 1970. godine katolička crkva je započela organizirati vijeća za “pravo na život” kako bi se zaustavio val legalizacije, a nakon legalizacije pobačaja na saveznoj razini 1973. godine, započela je opsežna kampanja da se u američki Ustav unese “amandman o ljudskom životu” koji bi uspostavio fetus kao “ljudsku osobu” te, po prvi put, abortus učinio ubojstvom.1 Godine 1979. donesena je odluka da se federalna sredstva ne mogu koristiti za pokrivanje abortusa i srodnih mu usluga, osim u slučaju da je ženin život u opasnosti. U međuvremenu su se na razini pojedinih država i lokalnih uprava pojavili zakoni koji su zahtijevali privolu ili obavještavanje roditelja ili supružnika (maloljetne ili udane) žene u pitanju prije izvršenja abortusa.
Neokonzervativna država
Politika obitelji, seksualnosti i reprodukcije – također politika abortusa – postali su nositelji politike kojom su se desničarski političari domogli vlasti u kasnim 1970-ima i ranim 1980-ima. Križarski pohod na legalni abortus prije svega je povela Nova desnica u usponu pozicionirajući ga kao ključno pitanje u uspostavljanju konzervativnog nazora u stvaranju politika i društvenom životu.2 (...)
Zašto su abortus te seksualna i obiteljska pitanja postali tako bitni nadolazećem konzervatizmu? Je li veza između protivljenja abortusu i drugih, tradicionalnijih konzervativnih političkih ciljeva naprosto oportunistička diverzija (od ekonomske krize)3 ili postoji puno fundamentalnija poveznica između politike abortusa, seksualne politike te ekonomskih i vojnih politika Nove desnice? Tvrdim da je antiabortusna šira antifeministička politika odigrala kritičnu ulogu u legitimizaciji prijelaza iz liberalne u neokonzervativnu državu. (...)
Ekonomska recesija i masovna nezaposlenost pružile su plodno tlo za ideje i politike na kojima može procvasti desnica. Inflacija, neprestana masovna otpuštanja, rezanje socijalnih programa, kao i opća nesigurnost, mogu nam približiti narodnu prijemčivost za konzervativne vrijednosti i onemoćalost lijevih i feminističkih pokreta. Proširenje visokoškolskog obrazovanja i zaposlenosti, naročito u javnom sektoru i profesionalnim zanimanjima što je otvorilo mnoga vrata ženama u 1970-ima, sada se urušavalo pod njihovim nogama. Kako su žene – pogotovo mlađe, siromašnije žene i neudane, razvedene majke – postajale sve ranjivije na nezaposlenost i rezove u socijalnim programima koji su im dali dašak slobode od tradicionalnog braka, njihovo bi shvaćanje reprodukcije kao domene svjesnog odlučivanja također moglo biti narušeno. Budući da korporativni interesi i kapitalistička država ubrzavaju preusmjeravanje sredstava iz javnog u privatni sektor, kako bi se povećali profiti u periodu općeg pada, “socijalni eksperimenti” od poslijeratnog perioda naovamo – uključujući afirmativnu akciju, kuponi za hranu, skloništa za zlostavljane žene, besplatne pravne usluge, zaštitu okoliša, zaštitu na radu, zdravstvo, obiteljsko planiranje i subvencionirane abortuse – postaju bezvrijednima. Ekonomija “ne može priuštiti” socijalnu pravdu ili jednakost ženama.
No iako jesu dobili zamah u vrijeme ekonomskog pada, ne radi se o prvenstvenom ekonomskim silama, nego o političkim i ideološkim. Za vrijeme ekonomskih kriza antifeministički, rasistički, antikomunistički, protiv države blagostanja i slični pokreti koji gaje konzervativne vrijednosti, nisu samo “diverzija” nego i ključno sredstvo za legitimaciju politika koje produbljuju te krize. Ne samo da se uspinju iz ruina ekonomija, nego bujaju zahvaljujući njoj. Upravo je tako kampanja protiv abortusa odigrala specifičnu i važnu ulogu u pokretanju desničarskog ekonomskog i političkog preporoda krajem 1970-ih.
Takvi pokreti crpe svoju ideološku srž iz svoje egzistencije kao reakcije na društvene pokrete i lijeve ideje, uključujući liberalni i radikalni feminizam. (...) Ako je za desnicu prije utjelovljenje zla bio komunizam, ljevica i radnički pokret, u zadnje vrijeme tu ulogu vrše feminizam i homoseksualnost. Oba se pokreta zalažu za prevazilaženje patrijarhalnog oblika obitelji i za seksualnu slobodu. Taj nas pomak ne iznenađuje s obzirom na trenutnu slabost ljevice i radničkog pokreta, također uzmemo li u obzir snagu feminističkog pokreta 1970-ih. A od svih feminističkih zahtjeva, pravo na pobačaj i seksualnu slobodu doimaju se najvećom prijetnjom tradicionalnim seksualnim i društvenim vrijednostima.
Antiabortusni pokret – koji je započeo unutar katoličke crkve i koji je, unatoč poricanju, ostao u svojoj biti religiozni pokret – poslužio je za kristaliziranje i razvijanje masovne baze i masovne ideologije Nove desnice. Križarski pohod na abortus, koji prethodi nastanku Nove desnice, poslužio je kao savršeno pitanje za “zamrzavanje” političkog procesa te stvaranje Potemkinova sela borbe između dobra i zla. Premda religiozni, moralistički pa često i mistički termini u koje je uvijen taj pohod nalaze odjek u mnogima, religiju nipošto ne smijemo uzeti za sadržaj desničarske politike. Religija pruža “apokaliptični okvir koji potvrđuje [moralni] apsolutizam”4, ali se ipak radi o političkom okviru u konvencionalnom smislu: ima veze s time tko i kako vrši moć u ekonomiji, državi, obitelji i crkvama. Usto, religija posjeduje jezik i simbolizam kroz koji desnica legitimira svoje pozivanje na pravičnost i čistoću svojeg viđenja svijeta. (...)
Najjednostavnije i najočitije objašnjenje novog života desnice i njihovog uspjeha u utjecanju na javne politike je to što su političke vrijednosti i društvene promjene za koje se bore njihovi članovi – stvarne i sveprožimajuće. Ženski i gej pokret, strukturalne promjene u obitelji su i uzroci i posljedice toga što taj pokret predstavlja istinsku prijetnju obiteljskom sustavu i seksualnoj moralnosti koju Nova desnica nastoji održati na životu. Dok njihov jezik i simbolika često uzimaju iracionalan i mistički oblik, njihovi ciljevi su koherentni i jasni; sukob između vrijednosti Nove desnice i njihovih suparnika, što oni uviđaju za razliku od liberala, ne nudi prostor za kompromis. (...) Desni su pokreti usmjereni prije svega na organizacije i ideje koje se izravno suprotstavljaju patrijarhalnim tradicijama koje obuhvaćaju položaj žene u društvu i dominantne norme heteroseksualne ljubavi i braka. No to je također reakcija na lijeve pokrete uopće. Njihova snaga i odlučnost, naročito po pitanju abortusa, homoseksualnosti i ERA, djelomično može poslužiti kao mjerilo učinka ženskog i gej pokreta, dosega njihovih ideja (i različitih iskrivljenja njihovih ideja) u popularnoj kulturi svijesti, ne samo u javnim politikama.
“Obiteljaški” pokret reagira na dramatične promjene u obiteljskom životu koje su se dogodile u proteklih 15 godina. (...) Fertilitet u padu i odgađanje rađanja, kao i tendencija da žene rade tijekom trudnoće i fertilne dobe, učinili su aktivno majčinstvo neznatnijim dijelom svakodnevnog života žene i općenitog životnog ciklusa. Dok većina žena odgaja jedno ili dvoje djece, to će raditi u kontekstu neprestanog rada van doma i, za mnoge od njih, sve manje ekonomske zavisnosti o muškarcima. (...)
Za mnoge ljude, trenutni ekonomski problemi i društvene promjene predstavljaju poanjviše “obiteljske” krize; gubitak radnog mjesta, gubitak djece, gubitak osjećaja sigurnosti, gubitak majke (ili žene) iz doma. Zbog toga “obiteljaška” politika, s fetusom pod napadom kao svojim simbolom, igra na (ili bi trebala igrati) čežnju i gubitak koji su zakopani veoma duboko u narodnoj podsvijesti. Sugerirati da je fokus Nove desnice na seksualna i obiteljska pitanja samo diverzantska taktika kako bi se ljudima odvukla pozornost s nezaposlenosti i drugih ekonomskih nedaća, znači poricati društvenu stvarnost promjena u obitelji i njihove posljedice na osjećaj toga tko jesmo, naročito za ovakve ekonomske nesigurnosti.
Dvije krize
U ofenzivu Nove desnice su ugrađene dvije međusobno isprepletene teme. Prva je antifeminizam, isprva usmjeren na abortus, ali sada proširen na sve aspekte seksualne slobode i alternative tradicionalnom (patrijarhalnom) obiteljskom životu. Druga je usmjerena protiv socijalnih davanja, protiv principa da država ima obavezu pokrivati ekonomske i socijalne potrebe kroz pozitivne vladine programe. Dakle, moramo razumjeti odnos između ta dva aspekta trenutne politike desnice te na koji se način međusobno osnažuju. Jer postaje jasno da se moralistički žar koji se primjenjuje na kampanju protiv abortusa širi na političke ciljeve koji se doimaju nepovezanima sa seksom, religijom ili obitelji – na tradicionalne desne ciljeve poput rasne segregacije, rezanje socijalnih davanja i militarizam. Naročito naglašavam ideologiju "privatizma" i "privatne moralnosti" koja je dio ključne karike između seksualne politike i tradicionalnog ekonomskog i socijalnog konzervatizma.
Historijski gledano, koncept privatnosti u Americi je obuhvaćao ne samo "slobodno poduzimanje" i "imovinska prava", nego i pravo bijelca-posjednika da kontrolira svoju ženu i njezino tijelo, svoju djecu i njihova tijela, svoje robove i njihova tijela. Radi se o patrijarhalnoj i rasističkoj, ali i kapitalističkoj ideologiji.5 (...) Kontrola nad obiteljima (ženom i djecom) i nad lokalnim i državnim strukturama moći blisko je povezana s konzervativnim vrijednostima, utoliko što te strukture služe kao sredstvo za ostvarivanje te kontrole. Stoga je ono što se doima kao napadi na federalizam ili federalno financirane socijalne usluge istodobno napad na pokrete žena, siromašnih i mladih koji pokušavaju uspostaviti svoje pravo na resurse, usluge i održivu egzistenciju izvan obitelji u kojima dominiraju muškarci i geta.6
Privatizam i država blagostanja u američkom kapitalističkom društvu su se početno čak i međusobno osnaživali7. Javni programi kojima su se dodjeljivale socijalne beneficije često su osmišljeni tako da su subvencionirali privatne (tržišne) interese (npr. Medicaid, osposobljavanje radne snage, od poreznih olakšica do cjelodnevnog boravka za djecu i staračkih domova). Sam koncept socijalne skrbi u SAD-u sadržava unutar sebe ideju da je stanje ljudi i briga za njihove osnovne potrebe u biti privatno pitanje, da bi država trebala djelovati kao pružatelj usluga samo u ekstremnim slučajevima. Stoga, za razliku od primatelja te pomoći, individualni radnici “zarađuju” svoju socijalnu sigurnost teškim radom i plaćanjem programa. Međutim, u posljednja dva desetljeća, veliko proširenje programa socijalne skrbi doseglo je nova područja “privilegije” – zdravstvena skrb, prehrana, stanovanje, pravne usluge, visoko obrazovanje, zaštita od nasilnih supružnika i toksičnog okoliša, kao i pobačaj – kao posljedica zahtjeva organiziranih narodnih pokreta. Ti dobici, premda ograničeni, pomogli su pojedinim ženama, siromašnima, tinejdžerima, radnicima i zajednicama izloženim opasnostima u okolišu da ostvare nezavisnost i sigurnost u svojim životima. Također su stvorili političku klimu u kojoj je ideja da bi osnovne ljudske potrebe trebale biti zadovoljene kroz javne, društvene instrumente zadobila široku potporu. Iz tog je razloga – političkog više no ekonomskog, jer su mnogi programi koji su srezani zapravo među najjeftinijima – aparat socijalne skrbi izložen napadu. Stoga je pokušaj da se ponovno privatizira ili "deregulira" određeni javni program bio veoma izbirljiv; ciljalo se specifično na područja socijalnih usluga koja su nastala iz borbe radnika, crnaca, siromašnih i žena 1960-ih i 1970-ih godina kako bi se proširila njihova autonomna sfera unutar kapitalističkog patrijarhalnog sistema.
Taj pritisak legitimira neokonzervativna ideja "pretjerane vlade"; prema njima su programi poput abortusa unutar Medicaida ili Službe za zaštitu na radu i zdravstvo problematični zato što se miješaju u naše "privatne poslove". Doista, pretpostavka je da postoje neka privatna, sigurna mjesta – "naša" susjedstva, "naše" privatne škole, "naše" crkve i, ponajviše, "obitelj" – koja bi nam pružila sve što trebamo e samo kad se vlada ne bi petljala. No, iako jezik ideologije Nove desnice pobuđuje sentimente osobne slobode od državnog uplitanja, ono što ih razlikuje od klasičnog konzervatizma je da nastupaju u ime korporacija a ne pojedinaca. Korporativni privatizam je ono na što se cilja, a ne individualna privatnost. Nadalje, zastupaju određenu klasu – bijele kršćane iz srednje klase – čiji je odnos prema "privatnim" institucijama onaj vlasničkoga tipa. U tom je smislu pozivanje na privatizam savršeno uskladivo, kako u teoriji tako u praksi – s programom državne kontrole nad privatnim životima pojedinaca. Primjerice, zahtjev da oba roditelja moraju biti informirana ako maloljetnica zatraži pobačaj ili kontracepciju dovela je do brojnih kontradikcija u politikama Reaganove administracije. Pokušavaju se podupirati tradicionalni konzervativni principi individualizma i prava države, a u isto vrijeme diktirati kako bi država trebala uređivati odnos između roditelja i djece, kao i seksualno ponašanje mladih ljudi. (...) Usredotočujući se na one domene koje se najviše doimaju "privatnima" i "osobnima" u našoj kulturi – seksualnost, pobačaj, odnos između roditelja i djece – Nova desnica je mogla doseći određenu ideološku legitimaciju za svoje političke rasnog i spolnog isključenja i poricanja.
To nikada nije bilo jasnije no u slučaju mjera za rezanje Medicaidovih sredstava za pobačaje koje potkopavaju ideju da je ženino "pravo na izbor" fundamentalno i da je ideja da država obvezana platiti za zdravstvene potrebe onih koji to ne mogu učiniti sami.
Ograničenje Medicaidovih pobačaja bio je prvi od niza rezova u socijalnim uslugama, usvojenih u kontekstu ekonomske i fiskalne krize, porasta vojnog sektora, okolišne i poslovne deregulacije. Kako je ta politika uključivala i aktivnost koja se čini najdublje povezanom s privatnom, osobnom stvarnošću i pogađa najranjiviju, najmanje moćnu skupinu u društvu – siromašne žene, mnoge od njih nebjelkinje i tinejdžerke – zabili su klin pomoću kojega su proveli daljnju agendu "reprivatizacije" u širim razmjerima. Napad na Medicaidove pobačaje pružio je više od fiskalnog argumenta za rezanje socijalnih usluga; pružio je "moralni" argument. Žene koje traže pobačaje su optužene za "sebičnost" i "hedonizam", što se proširilo i na bonove za hranu, socijalnu skrb i sve druge u sličnom položaju (no ne i na socijalno osiguranje ili naknadu za nezaposlenost). A prvenstveno su u pitanju žene – siromašne razvedene, obudovljene, rastavljene i neudane žene, oni koji žive izvan patrijarhalne nuklearne obitelji, tzv. nouveau poor. Abortus je "zao" ne samo zato što utjelovljuje žene i njihove "sebične" zahtjeve, umjesto da ispunjavaju svoju prokreativnu "dužnost", nego i žene koje "prođu ispod žita" i "časte se". Medicaidov program daje siromašnim ženama "dozvolu" za zabranjen seks. Ne moraju "platiti" za svoje grijehe, dobiju nešto (seks) za ništa, o trošku poreznih obveznika. To, više od ubijanja fetusa, ljuti ne samo konzervativne političare, nego i mnoge ljude iz srednje i radničke klase.
Kampanja protiv financiranja abortusa – i abortusa općenito – iskoristila je i "pobunu poreznih obveznika" i desno shvaćanje seksualne moralnosti. To je bilo od ključne važnosti za etiku samopožrtvovnosti i stezanja remena koje su korporativna vladajuća klasa i kapitalistička klasa pokušali nametnuti radnicima, potrošačima i, prije svega, siromašnima, kao sredstvo za "kontrolu" ekonomske recesije. Na taj je način antiabortivna politika bila babica koja je porodila neokonzervativnu državu i ekonomsku politiku u korist krupnog biznisa.
Na prvi pogled, politika koja ograničava pristup pobačaju siromašnim ženama doima se proturječnom desetljetnoj politici državne populacijske kontrole među siromašnima, kao sredstvo za smanjenje zavisnosti o socijalnim programima. No ne radi se o pronatalističkoj doktrini koliko o formuli za ponovno uspostavljanje patrijarhalne obitelji i muškog autoriteta u njoj, kako među siromašnima tako i u srednjoj klasi. Ideje su to koje je promicao Reaganov intelektualni miljenik George Gilder, zapravo loše reciklirane ideje Malthusa, Mandevillea i Daniela Patricka Moynihana.
Prema njemu, najvažniji uzrok siromaštva, osim neuspjeha siromašnih da teško rade, slabljenje je "muške uloge u siromašnim obiteljima", "slom obiteljske odgovornosti među očevima". Rješenje za siromaštvo bi stoga bilo "osnaženje" muškog autoriteta, povratak žena njihovim "materinskim horizontima", time vežući siromašne muškarce za obitelj i dugoročnu budućnost "rada i štednje".8 Implicitni cilj bi bio, ipak, nametanje buržoaske etike siromašnima i, bez sumnje, suzdržljivosti.
Rezovi socijalne skrbi, uključujući pokrivanje abortusa, nije toliko pitanje povećanja prihoda ili postizanja uravnoteženog budžeta, nego nametanja discipline i socijalne kulture. No tko je predmet tih disciplinskih mjera? Prema Pivenu i Clowardu, glavna uloga rezova socijalne potrošnje u 1980-ima je discipliniranje radnika sužavanjem programa socijalne sigurnosti koji otežavaju davanje otkaza itd. Dakle, rezovi su u konačnici usmjereni na ponovno uspostavljanje moći kapitalističke klase nad radničkom klasom u cjelini.9 Doduše, Piven i Cloward zanemaruju da su većina korisnika tih srezanih programa – žene.
Kriza kapitalizma i kapitalističke države samo su pola objašnjenja antiabortusne kampanje; druga polovica je kriza patrijarhata. Abortus nije naprosto aspekt socijalne skrbi; on je preduvjet oslobođenja žena te su ga obje strane prepoznale kao simbol ženskih aspiracija i paradigmatski feministički zahtjev. To je duboko ukorijenjeno u trenutnim životnim uvjetima u industrijskim društvima i pripisanoj odgovornosti žena za djecu.
"Očuvanje obitelji" i reprivatizacija seksualnosti
Organizirano protivljenje pobačaju nikada nije pripadalo politici samo jednog pokreta. Poruka tog križarskog pohoda sadržana je u odgovoru J. C. Willkea, predsjednika Komiteta za nacionalno pravo na život (NRLC), na optužbe o bacanju bombi i zlostavljanju klinika za pobačaj: "Oni su ti koji počinjavaju nasilje nad našom voljenom nacijom svojim sistematičnim potkopavanjem osnovne jedinice društva, obitelji. Oni su oni koji počinjavaju nasilje svojim takozvanim spolnim odgojem koji potiče seksualnu promiskuitetnost u našoj djeci i dovodi do sve više i više abortusa. (...) pokušavaju ukinuti pravo muža da štiti život djeteta koje je začeo u utrobi svoje žene."10
Abortus, smatra Willke, klin je u lavini "moralnih" napada na tradicionalnu nuklearnu obitelj, a očuvanje fetusa zapravo nije bit svega nego patrijarhalna valdavina muža nad "utrobom njegove žene". Kao što je Ellen Willis primijetila prije nekoliko godina "prozaično pitanje u raspravi o abortusu nije život nego seks".11 Skup neosporno konzervativnih seksualnih vrijednosti nalazi se u srži antiabortusne politike, jer “Bog nije odredio seks za zabavu i igru”.12
Uvijek smo iznova u promatranju antiabortusne i “obiteljaške” literature zapanjeni drskom tradicionalno srednjoklasnom moralnošću u pogledu seksualnog ponašanja i neskrivenom antipatijom prema svim oblicima seksualnosti izvan bračne, prokreativne sfere. Studija sociologa Donalda Granberga ustanovila je da među aktivistima za "pravo na život" ne postoji veza između protivljenja abortusu i protivljenja smrtnoj kazni, ratu i vojnoj potrošnji. (...)
Zapravo ih najviše uznemiruje tema predbračnog tinejdžerskog seksa. Antagonizam prema abortusu više potječe od brige o sprečavanju tinejdžerske seksualnosti, nego od brige o životu fetusa. Zagovornici "prava na život" pretpostavljaju da postoji uzročna veza između legaliziranog abortusa i porasta seksualne promiskuitetnosti i nepriznate djece, naročito među tinejdžerima. Ne samo abortus nego i kontrola rađanja i programi spolnog odgoja predstavljaju dozvolu službene dozvole vlade za "zabranjen" seks i stoga se upliće u roditeljsku kontrolu nad moralnim ponašanjem i vrijednostima njihove djece. Predbračna seksualnost bi se prema tome mogla spriječiti ukidanjem abortusa, kontracepcijskih programa za tinejdžere i spolnog odgoja. (...)
U vrijeme za kojega se zahtijeva ekonomska suzdržanost i samopožrtvovnost, žene koje odlaze na abortus predstavljaju ultimativne hedonistkinje, paradigmu "sebičnosti" te stoga i prkos patrijarhalnoj obitelji i patriotskoj državi. Nadalje, njihovi činovi svjedoče o tome da se seksualnost može uživati odvojeno od prokreacije. A ako je odvojena od seksualnosti, onda – kao što to crkva već dugo veoma dobro zna – zašto se ne odvojiti i od braka i od heteroseksualnih odnosa? Stoga su "lezbijanizam i abortus (...) neraskidivo povezani, ne samo kao pitanja samoodređenja žena, nego (...) kao moćni činovi ženske autonomije (...) koji prkose glavnoj pouci naše kulture: heteroseksualna romansa, brak i majčinstvo."13 Ideja “kontrole nad vlastitim tijelom” nije opasna jednostavno u odnosu na fetalni život; konačni cilj te ideje je seksualna sloboda. Povijesno gledano, nemogućnost kontroliranja trudnoća je bilo bitno ograničenje ženine seksualne aktivnosti, onako kako očito nije bila ograničena muška seksualnost. Važno je zamijetiti da ideologija “prava na život” nije naprosto protiv seksa; poanta nije represija na veliko, nego preusmjeravanje seksualnosti u forme koje patrijarhat može legitimirati, one forme koje ojačavaju heteroseksualni brak i majčinstvo. Ako žena može kontrolirati svoje trudnoće, ne može postojati sankcija protiv njenog upuštanja u seksualne odnose kada, kako i s kime god ona to poželi – a to je u srži problema za taj pokret – slobodan seks. (...)
Otkidanje u komadićima
Radije no da potpuno unište pravo na pobačaj kroz ustavni amandman, odabrana je strategija polaganog ljuštenja tog prava. Tako su, primjerice, objavljene "smjernice" – za razliku od regulative, one ne iziskuju javna saslušanja ili reakciju javnosti prije svoje formalizacije – koje nameću potpunu segregaciju institucija i usluga za pobačaj od drugih aktivnosti povezanih s planiranjem obitelji u javno financiranim ustanovama (klinikama i bolnicama). To je značilo da "klinike za planiranje obitelji ne mogu pružiti nikakvu pomoć ženama koje traže izvršenje pobačaja", što je dovelo do fragmentacije prije nego integracije skrbi, kao i do "duplanja" ureda, opreme i osoblja u doba strogih proračunskih restrikcija.14 Bio je to čin intervencije administracije s namjerom da se zaobiđe pravni proces i zaprijeti ukidanjem financiranja ne bi li klinike i bolnice obustavile usluge abortusa. Time ne namjeravaju ponovno učiniti abortus kriminalnim djelom, nego ga delegitimirati tako što će ga opet učiniti nedostupnim i marginalnim. (...)
Treba primijetiti da se to “izguravanje” fokusira na “zdravstvene rizike” kontracepcijskih sredstava kao osnova za “zaštitu” mladih žena i roditeljsku intervenciju. Feministkinje još jednom mogu samo promatrati kako se njihovi protesti u vezi zdravstvenih rizika oralnih kontraceptiva vade iz konteksta i koriste protiv autonomije žena. Cilj “zaštite” mladih žena ne cilja pak na zdravstvene rizike, nego na seksualnu aktivnost kao takvu. Nišanjenje metoda propisivanja tih sredstava samo nudi izliku koja je prihvatljiva i liberalima, nego i, što je važnije, ograničava utjecaj regulative na ženske osobe. I roditeljski pristanak i obaveza obavještavanja o abortusu, kao i prijavljivanje oboje roditelja, predstavlja sistem nadzora kojim se poništava autoritet zdravstvenih stručnjaka i službi za planiranje obitelji, a povećava autoritet očeva kako bi se isplašilo seksualno aktivne mlade žene. (...)
Kampanja za "pravo na život" ne može se samo otpisati kao vjerski fanatizam ili puki oportunizam jer je dosegao širu javnost i služi kao mjerilo nacionalne političke moći jer predstavlja reakciju na realne socijalne okolnosti i duboko ukorijenjene osobne strahove. Nova desnica drži da je glavna prijetnja očuvanju tradicionalne obiteljske strukture u kojoj muškarci dominiraju ženama i djecom, a žene svoj identitet traže u majčinstvu – ženina ekonomska nezavisnost od muževa, kulturalna nezavisnost tinejdžera od roditelja, kao i postojanje snažnog feminističkog pokreta. Ogroman porast sudjelovanja žena u radnoj snazi i, u znatno manjoj mjeri, postojanje feminističkih alternativa izvan doma stvaraju mogućnost da žene mogu funkcionirati izvan tradicionalnog bračnog života. Stvari su se promijenile i za udane žene. Nova desnica prije svega je reakcija na te široke socijalne okolnosti u mijeni. Strah da će homoseksualnost i feminizam "izbrisati razlike" između muškaraca i žena, učiniti svakoga "istime", nije njihov izum nego je mnogo dublje ukorijenjen u kulturu nego što bi feministkinje voljele vjerovati. (...)
S engleskog prevela Marija Ćaćić
Objavljeno u Abortion and Woman’s Choice. The State, Sexuality, and Reproductive Freedom (1984), poglavlje "The Antiabortion Movement and the Rise of the New Right", str. 241-285.
Bilješke:
1 Ne samo da se u pojedinim saveznim državama SAD-a danas pokušava ograničiti ili potpuno ukinuti pravo na pobačaj, nego se ponegdje ženama sudi za ubojstvo/infanticid u slučaju spontanog pobačaja ili u slučaju da nasilni partner ubije njeno dijete pred njom, op. prev.
2 Time su se u ranim stadijima desne ofenzive bavili npr. Linda Gordon i Allen Hunter (“Sex, Family, and the New Right: Anti-Feminism as a Political Force”, Radical America 11-12 (studeni 1977. do veljače 1978.); Alan Crawford, Thunder on the Right: The “New Right” and the Politics of Resentment, New York: Pantheon, 1980.
3 Crawford tvrdi da je politika usredotočena na abortus, prava gej zajednice i protivljenje Amandmanu o jednakim pravima (Equal Rights Amendment, ERA) oportunistička jer se radi o pitanjima koja su “simbolična” i “nepolitička, rubna pitanja u najboljem slučaju”.
4 Seymour Martin Lipset i Earl Raab, The Politics of Unreason: Right-Wing Extremism in America, 1790-1970, New York: Harper & Row, 1970, str. 116-118.
5 Vidi Zillah Eisenstein (ur.), Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism, New York: Monthly Review, 1978, uvodni tekst.
6 Kad je započela kampanja za ERA, među argumentima protiv tog amandmana navodila se navodna mogućnost da se federalna vlada upliće u zakonodavstvo pojedinih država, a koje se odnosi na brak, razvod, imovinske rasprave pa i odgoj djece. K tome, time bi se prema mišljenju konzervativaca, moć saveznih država prenijela na federalnu vladu, op. prev.
7 Eli Zaretsky u članku “The Place of the Family in the Origins of the Welfare State (Barrie Thorne i Marilyn Yalom (ur.)Rethinking the Family: Some Feminist Questions, New York: Longman, 1982) tvrdi da je država blagostanja zapravo legitimirala “privatnu” obitelj više nego što je zadirala u nju: “Pitanje nije je li država blagostanja narušila obitelj, nego u kojem ju je obliku očuvala. Smatram da je obitelj očuvana kao privatna ekonomska jedinica i da je većina normativnih aspekata državne politike zasnovana na tome.” (str.195).
8 George Gilder, Wealth and Poverty, New York: Basic Books, 1981, str. 69-71.
9 Frances Fox Piven i Richard A. Cloward, The New Class War, New York: Pantheon, 1982., str. 15, 26, 39.
10 “Oni” se odnosi na organizaciju Planned Parenthood, ali i općenito na zagovornike abortusa, feministkinje itd.
11 Ellen Willis, Village Voice, 5. ožujka 1979., str. 6.
12 Izjava anonimne sudionice Nacionalne konvenencije za pravo na život 1979. godine.
13 “A Lesbian Perspective on Abortion”, CARASA News 5, (prosinac 1981.), str. 12.
14 Robert Pear, “New Rules Seek to Separate Abortion and Family Clinics”, New York Times, 7. prosinca 1982.