Namjera ovog temata je ukazati na kompleksnost turbo-folka, vjerujući da nema trivijalnih tema, već samo trivijalnih pitanja
U govoru o "novokomponovanoj" narodnoj muzici i njezinoj kasnijoj tehnički naprednijoj varijanti – turbo-folku, čak i najliberalniji glazbeni kritičari padaju u visokomoralan ton pred ovom tzv. zadnjom linijom obrane populističkog ukusa. Riječ je fenomenima koji u mnogočemu nadrastaju sami sebe, vezujući na sebe napetosti užitka i svih onih zabranjenih stvari poput "lošeg ukusa", nacionalizma, ratnog nasilja, seksizma kao sol vodu. Kao takvi, i "novokomponovana" narodna glazba i turbo-folk, posebice u hrvatskom medijskom diskursu, nerijetko nose stigmu srpskog nacionalizma, nekulture, balkanizma i sličnih negativnih vrijednosti. No, osim iz perspektive nacionalnog čistunstva, narodnjaci i turbo-folk su ona popularna praksa koja je ujedno izazvala najviše osporavanja i u samoj popularnoj kulturi kroz intertekstualno i, dakako, vrijednosno osporavanje. Prisjetimo se samo Rambovih ironičnih stihova: "Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo Folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime." ("Turbofolk", album Oprem dobro, 2005.) ili TBF-ovih stihova: "Svi Hrvatine, a svaki skače ka klokan/ kad čuje Cecu il neki hit turbo folka" ("Heroyix", album Maxon Universal, 2004.) Nadodajmo tome i reklamu za Narodni radio: "Mi ne puštamo narodnjake", ili pak poznati zagrebački grafit: "Slušajte sve, samo cajke ne!", pri čemu ovi različiti primjeri i više nego rječito govore o napetostima i sukobima različitih kulturalnih praksi koje bi trebalo proučiti kada su u pitanju navedeni glazbeni žanrovi.
S druge strane, "novokomponovanu" narodnu glazbu i turbo-folk nesumnjivo sluša velik broj ljudi. I nećemo biti u krivu ako ustvrdimo da, kada je riječ o "novokomponovanoj" muzici, prvenstveno govorimo o muzici radničke klase, barem deklarativno privilegirane u socijalističkoj Jugoslaviji dok se pojava turbo-folka podudara s njezinom postsocijalističkom degradacijom, kako to tvrdi Uroš Čvoro u knjizi Turbofolk Music and Cultural Representations of National Identity in Former Yugoslavia (Čvoro, 2014: 3). U Jugoslaviji ta je muzika kao svoju ikonu imala Fahretu Jahić Živojinović poznatiju kao Lepa Brena, dok su u postsocijalizmu stvorene nove zvijezde poput Svetlane Ražnatović-Cece, Jelene Karleuše i dr. Njihova međusobna povezanost ne leži samo u glazbenom, već i u specifičnom tipu rodne artikulacije o čemu govore tekstovi Dijane Jelače i Željka Mačića u ovom tematu, ukazujući na kompleksnije sagledavanje ovog fenomena koji smo nerijetko skloni otpuhati paušalnim ideološkim kvalifikacijama kao sjemenke maslačka.
Mačić u svom tekstu pokazuje kako Lepa Brena u svojoj celebrity reprezentaciji, pjesmama i spotovima vješto i oportuno aranžira kodove pop kulture, patrijarhata i jugoslavenstva koji su ključ njezina zvjezdanog uspjeha. Dijana Jelača u svome se tekstu bavi kontroverznim likom sponzoruše, reflektirajući ovu popularnokulturnu medijsku personu kao komplicirani asemblaž kontradiktornih aspekata patrijarhalne post-socijalističke tranzicije koja je iskoristila okove patrijarhata i patrijarhalnih romantičnih narativa u korist preživljavanja u vlastitoj prekarnoj poziciji. Time je u navedenu problematiku vraćeno pitanje ekonomske dimenzije koje se mogu čitati već u politici reprezentacije Lepe Brene (o čemu je između ostalog ranije pisao i Ivan Velisavljević u svom dvodijelnom tekstu "Lepa Brena i film: Slatki greh tržišta" na portalu Before After).
Na postjugoslavenskoj ljevici razvila se znatna i heterogena "kritika kritike turbo-folka" koja seže od napada na moralnu paniku nacionalnog mainstreama do zloupotrebe teorije za potrebe esencijaliziranja "narodne kulture". O toj kritičkoj tradiciji u ovom tematu piše Dinko Kreho, pri čemu je namjera našeg temata postaviti i dalje zapostavljena pitanja rodne i klasne artikulacije spomenutih fenomena, te njihove povijesne lociranosti, kontinuiteta i diskonutinuiteta sa socijalizmom i postsocijalizmom koja su donekle ostala po strani u dominantnom fokusu na njihove dosad promišljane etničke i estetske komponente.
Analitičko licemjerje S treće strane, kako tvrdi Uroš Čvoro (2014: 4), kao kulturalno nasljeđe narodne muzike, turbo-folk je najpopularniji podsjetnik na kulturalno nasljeđe socijalizma kojim se možemo upitati gdje počinju, a gdje završavaju njegovi paradoksi i ambigviteti, moralno i analitičko licemjerje kada je riječ o navedenim fenomenima: je li hit Čavoglave Marka Perkovića Thompsona građen na melodiji srodnoj "novokomponovanoj" narodnoj glazbi? Što je s klupskom glazbom s modernim aranžmanima balkanskog glazbenog nasljeđa? Gdje se povlači crta između estetskih i političkih granica?
U ovome tematu spomenutim fenomenima nismo htjeli prići "začepljena nosa" (Richard Hoggart), već ukazati na njihovu kompleksnost, vjerujući da nema trivijalnih tema, već samo trivijalnih pitanja. U skladu premještanja naglaska s tonaliteta uže estetskih pitanja na kulturalnu analizu u suvremenim muzikološkim promišljanjima, ovaj temat se oslanja na u tom svjetlu već otvorena pitanja koja se mogu naći u radovima Uroša Čvore, Ane Hofman, Marijane Mitrović, Branislava Dimitrijevića i dr. Nadamo se da će i čitatelji Zareza ovime staviti zarez, a ne točku na fenomene ‘’novokomponovane’’ narodne muzike i turbo-folka.