Darko Šeparović  

Dinko Radić-Vremenske kapsule otoka Korčula

U fokusu vaših istraživanja na otoku Korčuli tri su prapovijesna lokaliteta; to su Vela Spila u Veloj Luci, prapovijesna gradina Kopila u blizini naselja Blato i špilja Žukovica na obali Pelješkog kanala u blizini naselja Raćišće. Možete li nam za početak reći o kakvim se lokalitetima radi i što ste do sada otkrili u njima?

 Pokušavam na primjeru jednog otoka srednje veličine koji se nalazi u Jadranu prikazati povijest ljudskog roda, od trenutka kada je on došao u Europu do danas. Ljudski rod nije dugo u Europi, tek nešto više od trideset tisuća godina, i mi imamo tu sreću da čovjeka možemo pratiti na otoku Korčuli gotovo od trenutka kada on dolazi u Europu. Spomenuta tri lokaliteta daju nam presjek prapovijesti. Na otoku Korčuli postoji još desetak, možda čak i stotinu lokaliteta, ali trenutno nemamo kapaciteta da ih detaljnije istražimo i smatramo kako nema ni potrebe. Usredotočili smo se na tri lokaliteta, s napomenom da nam je Vela spila primarni interes istraživanja. Smatramo da nabrojeni lokaliteti mogu pokriti sve što nas zanima u prapovijesti. Promatrajući presjek tla Vele spile u dubini od desetak metara pratimo povijest civilizacije. Presjek koji istražujemo na neki je način vremenska kapsula u kojoj centimetar po centimetar putujemo kroz tisuće godina života na određenom prostoru. Promatramo čovjeka u njegovom prirodnom okolišu i okolišu na koji utječe i koji oblikuje, na društvene, gospodarske i socijalne okolnosti. Promjenom čovjekova okoliša dolazi do adaptacija čovjeka koje su velike upravo onoliko kolike su i same promjene okoliša. Ponavljam; mi na Korčuli pratimo čovjeka od zadnjeg ledenog doba do danas, u periodu od gotovo dvadeset tisuća godina, u periodu kada je more bilo za 120 metara niže, kada nema otoka Korčule, kada ste današnjim morskim putem mogli pješke do Istre, kada je klima ledenodobna itd. Životni okoliš čovjeka značajno se promijenio od tada, a čovjek se trebao prilagoditi ili bi izumro. Mi znamo da se čovjek prilagodio, i upravo te transformacije prilagodbi možemo pratiti kroz presjek slojeva u arheološkom lokalitetu Vela spila. Špilje poput ove u Veloj Luci nisu mjesta stalnog boravka ljudi u prapovijesti. One se koriste kao sezonske lovačke baze, tako da u Veloj spilji nalazimo tragove povremenog sezonskog boravka ljudi; kosti životinja, nakit, posuđe, itd.

Jednom ste izjavili kako značajna promjena okoliša od prapovijesti do danas ne prati isto takva promjena čovjeka i njegovih društvenih odnosa. Koliko se unutar promatranog vremenskog razdoblja čovjek mijenjao?

 Klima se na našem planetu mijenja vrlo sporo, a u stvarnosti su te promjene brze na način da jedan otok kao što je Korčula, u periodu od deset tisuća godina, prestaje biti otok i ponovno se transformira u otok. Čovjek jako kratko živi i ne može te promjene percipirati. U tih nekoliko desetaka tisuća godina događa se promjena reljefa, biljnog i životinjskog svijeta, dolazi do potpunog izumiranja određenih vrsta životinja, ali u ljudskoj evoluciji te velike brojke ne znače gotovo ništa. Razlog tome su tri milijuna godina koliko čovjek postoji na Zemlji, što znači da se evolucija čovjeka odvija kroz period od stotinu tisuća godina. Te brojke su nama apstraktne i kao takve gotovo nepojmljive. Zanimljivo je pogledati čovjeka na Jadranu koji je živio prije desetak tisuća godina jer je on isti čovjek koji i danas živi na Jadranu, njegovi geni su jednaki našima. Ako pogledamo čovjeka kao socijalno biće, on jako sporo evoluira, njegov odnos prema obitelji, hrani itd., jednak je u prapovijesti i danas. Znanost koja se bavi proučavanjem tih odnosa u Europi naziva se arheologija, dok se u SAD-u ta znanost naziva antropologija. Antropolozi u SAD-u proučavaju živuće paleolitičke zajednice – npr. sjevernoameričke Indijance. Društveni odnosi unutar promatrane skupine Indijanaca su suvremeni, oni nemaju nikakvih problema adaptacije u suvremeno društvo. Iz toga zaključujemo kako je suvremenost danas i prije dvadeset tisuća godina zapravo ista. Ljudi možda imaju krivu percepciju prapovijesti jer gledajući neandertalca stječu krivi dojam. Neandertalac je postao karikatura čovjeka iz prapovijesti, iako je on značajno drugačiji od današnjeg čovjeka.

Interdisciplinarnost je ključna

Diskurs arheologije barata određenom apstrakcijom u vremenskom poimanju udaljenosti. Osim artefakata, arheologija mora koristiti i određeni narativ, ispričati priču, dočarati razdoblje koje nam je danas gotovo nezamislivo. Planirana izložba u Klovićevim dvorima nazvana je Korčula prije Krista. Kako razdoblje prapovijesti otoka Korčule prikazati posjetiteljima, i što mislite, kako bi trebala izgledati suvremena prezentacija arheoloških otkrića?

 U Hrvatskoj imamo nekoliko lokaliteta koji su u tome uspjeli, npr. muzej u Krapini i novootvoreni muzej arheološkog lokaliteta Vučedol. Moram naglasiti kako je artefakt bez konteksta ništa. Većinu uspješnih prikaza prapovijesti dobili smo tek nedavno i bili su rezultat holivudske produkcije. Bitno je naglasiti kako je ljudski razvoj kroz dvadeset tisuća godina, tj. kroz period koji će biti obuhvaćen izložbom Korčula prije Krista, zapravo privid. Mi danas u svijetu imamo ljude koji žive na stupnju razvoja 21. stoljeća, 20. stoljeća, ali i 20. stoljeća prije Krista, pritom čovjeka koji živi u Amazoni ne promatramo kao primitivnog niti ga kao takvog treba promatrati. On je s antropološkog stajališta zapravo kompletna povijest čovjeka, tj. prapovijest. U tom smislu ne radim razliku između prapovijesti i povijesti, promatram samo razvoj materijalne kulture, medicine, znanosti, ali ne i samog čovjeka. Kako tu prilagodbu čovjeka izmijenjenim okolnostima prikazati, kako jedan prapovijesni lokalitet na kojem je nekoć bujao život učiniti i danas živim pitanje je u kojem arheologija treba pomoć drugih disciplina. Unutar skromnih mogućnosti priprema za izložbu poslužili smo se glumom, snimanjem video materijala, prezentacijom artefakata itd. Koliko smo u tome uspjeli ostaje nam za vidjeti.

Trenutno ste voditelj arheoloških istraživanja na otoku Korčuli, a prije vas Velu spilu detaljno su istraživali akademik Grga Novak i arheolog Božidar Čečuk. Posljednjih nekoliko godina došlo je do intenzivne suradnje s Odjelom za prapovijesnu arheologiju Sveučilišta u Cambridgeu. Kako je došlo do te suradnje i koliko vam je ona omogućila nove spoznaje unutar postojećih lokaliteta?

 Postoji samo jedna znanost – ili ste dio toga, ili vas nema. Moje je razmišljanje išlo prema otvaranju drugim znanstvenim disciplinama, povezivanje s našim institucijama, prije svega sa Zavodom za paleontologiju i geologiju kvartara, ali i s drugim fakultetima i Institutom za arheologiju. Preko njih smo se otvorili prema međunarodnoj znanstvenoj zajednici, a trenutno najbolju suradnju ostvarujemo s profesorom Prestonom Miracleom sa Sveučilišta u Cambridgeu. Njihovi studenti rade svoje doktorate tu kod nas na otoku Korčuli, a naši studenti idu kod njih. Ta razmjena nam je od nevjerojatne važnosti jer pomoću nje odgajamo jednu novu generaciju arheologa koja se obrazuje na temelju specifičnog arheološkog lokaliteta, a samim time i njihova nova spoznaja proširuje istraženost lokaliteta. Prapovijesna arheologija se konstantno mijenja i sve više počinje koketirati s prirodnim znanostima. To konkretno znači da je nešto staro onoliko koliko C-14 datum pokaže ili da su sastojci nečega oni koje pokaže kemijska analiza. Da bi ste se otvorili prema tim novim dostignućima unutar arheologije, morate biti interdisciplinarni i umreženi.

Kulturni kontinuitet

Što lokalitet na Korčuli čini toliko zanimljivim hrvatskim i međunarodnim znanstvenicima, i koje su to bitne značajke koje Korčulu izdvajaju od sličnih lokaliteta u svijet?

Na prvome mjestu to je izuzetno bogatstvo tragova materijalne kulture od razdoblja ledenog doba do Rima. Druga bitna stvar je ta što je Korčula relativno dobro istražena u odnosu na druge slične lokalitete i što ta istraživanja koriste najsuvremenije znanstvene postupke. Također veliki broj hrvatskih i svjetskih stručnjaka koji trenutačno istražuju lokalitete na Korčuli garancija su kvalitete tih istraživanja. Plan nam je da istraživani lokaliteti postanu referentna točka koju će drugi slični lokaliteti uzimati kao primjer istraženosti. U konstelaciji sa sličnim lokalitetima u južnoj Italiji ne nudimo ništa više materijalnih ostataka, ali nudimo bolju i stručniju istraženost. Nitko od znanstvenika neće reći da je Vela spila hrvatski ili europski lokalitet, jer na temelju do sada obavljenih istraživanja svi o njemu govore kao o svjetskom lokalitetu u smislu istraženosti i značaja.

Kada govorite o svjetskom značaju istraženih lokaliteta u znanstvenom smislu, koliko je on vidljiv u kontekstu lokalne zajednice? Prati li spomenuti napredak u istraživanjima nekakva prezentacija kroz edukaciju lokalnog stanovništva ili turističku ponudu s obzirom na to da se svi spomenuti lokaliteti nalaze u turističkim mjestima?

 Sve navedeno u pitanju treba promatrati kao proces. Kao znanstveniku moje najjače oružje su Excel tablice, kao stanovniku Vele Luke i otoka Korčule želio bih da rezultati istraživanja i njihov značaj naprave određeni pomak na lokalnom planu. Tek kada lokalno stanovništvo prihvati prapovijesne lokalitete kao svoju baštinu moći će i samo imati koristi od njih, nematerijalnu i materijalnu. Procesualnost nema naglih skokova. Krapini je trebalo gotovo sto godina do muzeja, Vučedolu nešto manje, dok mnogi hrvatski lokaliteti tek čekaju da budu prikazani. U nekoj konačnoj ideji imamo namjeru stvaranja arheološkog parka koji će obuhvaćati Velu spilu, Kopilu i špilju Žukovica. To bi mogao biti početak prihvaćanja spomenutih lokaliteta od strane lokalne zajednice, jer tada ne bi bilo važno koliki je njihov znanstveni značaj ili veličina, već bi to bio nastavak kontinuiteta jedne kulture na ovom prostoru.

S obzirom na konstantni razvoj tehnologije koja utječe na arheološka istraživanja, možemo li uopće reći da je neko arheološko istraživanje završeno? Hoće li se planirana izložba Korčula prije Krista nakon nekog vremena nadograđivati, mijenjati format itd.?

 U jednom trenutku svakako se mora podvući crta i reći; sada ćemo ovo istraženo prezentirati, i izložba je ta crta. Postoji ideja u kojoj bi izložba imala dalje svoj život, putovala po svijetu i Hrvatskoj, i na kraju se skrasila na Korčuli, ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi da će to biti ostvarivo jer to ovisi o puno faktora. Vezano za arheološka istraživanja, tu zaključka nema jer je takva narav prirodnih znanosti. Postoji druga stvar, a to su interpretacije. Mi još ne znamo gdje je početak života, još nismo došli do dna istraženih lokaliteta. U jednom trenutku jednostavno treba stati.