Bojan Krištofić  

Dizajn Borderline / Dizajn na rubu

Dan D, sada već tradicionalni međunarodni festival dizajna s regionalnim naglaskom, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva i event-agencije Pepermint, ove se godine održava po peti, jubilarni put, no prvi put u prostorima kompleksa bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici, u samom središtu Zagreba. Nakon što se od 2010. do 2012. godine održavao u povelikom prostoru Stare klaonice u Heinzelovoj ulici, koji je podrazumijevao izdašno korištenje zapuštenog eksterijera, što je odgovaralo fluidnosti i medijskoj isprepletenosti programa, kao i noćnoj zabavi, prošle se godine donekle izmijenjen organizacijski odbor odlučio na eksperiment u vidu legalnog “zauzimanja” još veće, ogromne površine Tvornice željezničkih vagona Gredelj, koja arhitektonski i urbanistički uvelike definira središte grada. U tom smislu, ovogodišnji prelazak u bitno manji i kompaktniji prostor predstavlja izraziti kontrast, no organizatori najavljuju i više nego dovoljno komponenti programa da vojna bolnica zaživi u punom smislu riječi i na nekoliko dana postane intenzivno sjecište najkvalitetnije regionalne dizajn produkcije, kao i rasprava eminentnih stručnjaka iz Hrvatske i inozemstva, raznih gostujućih izložbi, tzv. “community” projekata, filmskih projekcija, i koječega drugog. Osim D-izložbe namijenjene najtalentiranijim autorima do 35 godina starosti, koji će prikazati svoje najzanimljivije dizajnerske projekte nastale u proteklih godinu dana, te prodajne izložbe D-market predviđene, kao i uvijek, za kreativce u području različitih dizajnerskih proizvoda i primijenjene umjetnosti; svi ostali aspekti programa bit će na neki način vezani uz temu festivala – “Dizajn borderline / Dizajn na rubu”. Riječ je o propitivanju rubnih područja dizajnerske prakse u svim njezinim vidovima, kao i interdisciplinarnom stvaralačkom iskustvu karakterističnom za većinu značajnih autora današnjice, bilo da je riječ o prožimanju dizajna i suvremene umjetnosti, kritičke i teorijske refleksije, prirodoslovnih i humanističkih znanosti, i tako dalje. Također, govorimo i o korjenitim promjenama same profesije uslijed akutne globalne ekonomske i društvene krize, koja je pred dizajnere postavila niz novih izazova, ne samo u smislu ovladavanja tržištem, nego i traženja odgovora na premnoga goruća socijalna pitanja.

O svemu tome razgovarali smo s Ivanom Borovnjak, članicom dizajnerskog kolektiva Oaza i predsjednicom Hrvatskog dizajnerskog društva; i Markom Golubom, likovnim kritičarom, voditeljem HDD galerije i glavnim urednikom web-portala dizajn.hr, osobama koje u ovom intervjuu predstavljaju šaroliko društvo organizatora Dana D.

Kreativno umrežavanje regije

Kako biste opisali ulogu Dana D u kulturnoj ponudi Zagreba, u usporedbi s ostalim festivalima posvećenima “kreativnim industrijama” (filmu, glazbi i drugim dizajnerskim događanjima poput Zgrafa, Izložbe hrvatskog dizajna i Zagrebačkog salona primijenjenih umjetnosti)?

Ivana: Dan D je zamišljen kao festival koji okuplja prvenstveno mlade dizajnere - studente i profesionalce, te se time ističe kao jedinstven događaj tog tipa u Hrvatskoj. Osim toga, Dan D pripada mreži regionalnih festivala čiji se procvat može zahvaliti prodoru pop-kulture u dizajn, ali čije su prednosti mnogo dalekosežnije od toga, a prije svega uključuju razmjenu znanja i povezivanje ljudi. U usporedbi s ostalim kreativnim industrijama, dizajn svakako bilježi rast u Hrvatskoj, ali su zato strateška ulaganja na državnoj razini mnogo manja nego li je to slučaj s filmom ili glazbom. Vrijednost kreativnog procesa specifičnog za dizajn i primjena metodologije koja uključuje aktere iz različitih disciplina, tek su neke od značajki zbog kojih će se dizajn nastaviti razvijati u skladu s tendencijama današnje europske kulturne politike u Hrvatskoj.

Marko: Tri manifestacije koje ste spomenuli imaju različita zaleđa, a u određenoj mjeri i drugačije uloge. Zgraf je posvećen isključivo dizajnu vizualnih komunikacija, s rjeđim ritmom održavanja i internacionalnim karakterom, a uz to je i puno starija manifestacija koja je kroz svoju povijest uvelike pomogla artikulirati neke od temeljnih problematika u tom dizajnerskom području. Zagrebački salon kroz trogodišnje razdoblje promatra dizajn i primijenjenu umjetnost u zajedničkom okviru, što je iz današnje perspektive istodobno i izuzetno problematično i potencijalno stimulativno. Izložbe hrvatskog dizajna također su revijalnog karaktera, ali njihova “revijalnost”, kroz strukturu od sedam različitih kategorija dizajnerske produkcije, naglašeno je usmjerena tome da se pokaže presjek stvarne situacije na sceni u ekonomskom i društvenom kontekstu, odnosno da se što preciznije utvrde njene najsnažnije i najslabije točke, te da se time otvori prostor kritičke rasprave. Dan D je, pak, više glasna akcija nego klasična dizajnerska manifestacija. U prvim izdanjima težio je tome da u kratkom vremenu mobilizira upravo mlade dizajnerske snage i pomogne artikulirati prema javnosti ne samo njihov zajednički kreativni potencijal, nego i senzibilitet za uzajamnost, suživot i međusobno umrežavanje. Ogoljena forma “sajma” ovdje se pokazala dobrom, jer doista mislim da nije tek poticala kompetitivnost, nego su se tu stvarale neke zanimljive prve suradnje, prijateljstva, partnerstva i novi projekti. Ako su revije zamrzavanje određenog trenutka koji se već dogodio, onda je Dan D u tom smislu pogled u budućnost. S vremenom je festival, gradeći na drugim postojećim resursima širom grada, preuzeo kompleksniju formu “design weeka”, a edukacijski i diskurzivni aspekti programa postajali su sve izraženiji, ali mislim da smo uspjeli zadržati i nešto od inicijalne spontanosti i neposrednosti.

Što za vas osobno znači sudjelovanje u organizaciji jednog ovakvog događanja - što ste tijekom proteklih godina naučili jedni od drugih, ali i od publike, u kreativnom i profesionalnom smislu?

Ivana: Cilj festivala u prvom redu je razmjena znanja, vještina i komunikacija unutar struke i uspostavljanje korelacija s drugim sektorima. Festivalska organizacija postavljena je horizontalno, pa unutar tima nema stroge hijerarhije. Ponekad je u takvim uvjetima teško održati dinamiku i efikasnost, ali se zato čini da je takav pristup najplodniji za razvoj prijateljskih veza i povjerenja unutar tima, koji više-manje radi na projektu iz entuzijazma, na čemu smo svima veoma zahvalni.

Marko: Sve. Upravo kroz Dan D naučili smo strukturirati sve složenije projekte, katkad možda malo i pretjeravši. Kroz festival je započelo i povezivanje s drugim regionalnim inicijativama, poput beogradskog Miksera i Skopje Design Weeka, te s nizom lokalnih aktera, a učvršćena je i suradnja s fakultetima u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Neke od tih suradnji prerasle su okvire festivala i sada funkcioniraju i samostalno. Ljudi koji su prvih godina izlagali na Danu D, danas sudjeluju u njegovoj organizaciji. Naučili smo raditi zajedno – recimo, naučili smo da nismo sami.

Sačuvati tlo pod nogama

Koje su kulturne i političke implikacije legalnog zauzimanja neiskorištenih javnih prostora, što je praksa festivala od samog početka, i kako se to odražava na njegov rast i razvoj?

Ivana: U prvom redu to je propitivanje nepostojanja strategije upotrebe praznih prostora grada i njihovo propadanje, dok istovremeno mnoge nevladine i kulturne institucije nemaju poštene uvjete za rad. Svjesni smo da je teško prodrijeti u tranzicijski mentalitet privatizacije takvih prostora, no unatoč tome inzistiramo na ideji da se upornim zagovaranjem može dogoditi pomak u percepciji potencijala takvih prostora za razvoj kulturnih industrija u gradu.

Marko: Ta praksa ima prvenstveno simbolički učinak, jer dosad nije uspjela rezultirati nekim trajnim aktiviranjem takvih zapuštenih resursa. Inače, prvi korak u tom smjeru napravila je Operacija: grad prije mnogo godina, u kompleksu bivših tvornica Gredelj i Gorica. S tim prostorima se na kraju ništa dobro nije dogodilo, ali sam čin zauzimanja osnažio je tzv. nezavisnu scenu. Mislim da je Dan D imao isti učinak, samo u kontekstu dizajna. Činit će vam se da ovim nisam odgovorio na postavljeno pitanje, ali takav smisao za zajednicu, za “komunalno” u urbanom kontekstu, zapravo jest ključan, jer nije riječ samo o otporu sustavnoj devastaciji i degradaciji takvih prostora, nego i posljedičnoj privatizaciji javnog i zajedničkog urbanog prostora. Gubimo vlastito tlo pod nogama, i treba ga zadržati pod svaku cijenu.

Koje biste posebnosti istaknuli u ovogodišnjoj koncepciji, što se njome želi postići i zašto su ti problemi relevantni i u domaćem kontekstu?

Ivana: Ovogodišnja koncepcija propituje ulogu dizajna u kreiranju stvarnosti, njegove implikacije u današnjem svijetu i ulogu u stvaranju novih graničnih formi izražavanja i djelovanja. U širem smislu to znači i propitivanje problematike samozapošljavanja, preuzimanja odgovornosti i fleksibilnog radnog okoliša. Ovakvo temeljno razumijevanje globalnih tendencija u kreativnom svijetu prijeko je potrebno i u hrvatskom kontekstu.

Marko: Temom “Na rubu” pokušali smo postaviti pitanja o tome “što nam se događa”, i to ne samo kao dizajnerima. Očigledno je da se samo okruženje u kojem dizajneri djeluju dramatično promijenilo u socijalnom i ekonomskom smislu, a neki od odgovora na te transformacije su rezultirali promjenama u pristupu samoj profesiji, njenoj metodologiji, te uvriježenim odnosima između naručitelja, investitora, proizvođača i korisnika. Dizajneri se sve češće nalaze u ulozi menadžera, medijatora i moderatora, a ponekad i ulagača, s vrlo različitim posljedicama koje još uvijek nisu sagledive u širem kontekstu. Pitanje je što to dugoročno znači za poimanje same profesije, za radne uvjete, ali i za samu sredinu u kojoj dizajneri djeluju. Mislim da tu treba biti oprezan, jer je situacija prilično ambivalentna. Istodobno, svjedočimo i brojnim stimulativnim primjerima “de-specijalizacije” – dizajneri/kustosi, dizajneri/istraživači, dizajneri/obrtnici, dizajneri/kulturni radnici, dizajneri/aktivisti – ali i interdisciplinarnih praksi, kao i projekata koje je jednostavno nemoguće jednoznačno definirati i strpati unutar parametara jedne discipline ili jednog područja djelovanja. Ako pažljivo promotrimo ovu shizofrenost, razrokost, ili kako god da to nazovemo, možda možemo doći do nekih zaključaka o ulozi dizajna danas. Ali dakako, imajući u vidu da je dizajn kao praksa uvijek bio u čvrstoj sprezi s vlastitim socijalnim, ekonomskim, političkim kontekstom, što sa sobom nosi ogromnu odgovornost. Konačno, zanimali su nas i primjeri iščašenosti, primjeri dizajna koji svjesno krše konvencije i standarde same profesije.

Koji su izazovi pomirenja različitih produkcijskih zahtjeva koje organizacija jednog ovakvog događanja postavlja – koliko je to kreativni, a koliko administrativni posao?

Ivana: U idealnom svijetu struktura bi trebala funkcionirati na način da je svaki posao kreativan ili dijeli elemente kreativnog, a svaki pojedinac zadovoljan segmentom u kojem doprinosi cjelini. U realnosti to znači mnogo logistike u organizaciji, birokracije u ishođenju dozvola, fizičkih poslova koje nerijetko preuzimaju sami dizajneri, itd. Uloge unutar tima samim time su vrlo fleksibilne, pa svi dijelom sudjeluju u različitim segmentima nastanka festivala. Utoliko je jednostavnije i lakše balansirati između kreativnih i manje kreativnih poslova.

Marko: Možete biti kreativni koliko hoćete, ali ako ne možete realizirati svoje zamisli, pa i kroz “administrativni” posao, niste ništa napravili. Ne postoje “čisti” kreativci, ili preciznije, nisam ih nikad vidio.