Martina Jurišić  

Djeca slobodnjaka

Predodžbe se o djetetu, djetinjstvu i dječjoj književnosti neprestano mijenjaju pod utjecajem unutarknjiževnih i izvanknjiževnih strujanja. U 21. stoljeću svjedočimo paradoksalnom, ironičnom stanju: dok se dječjoj književnosti posvećuje sve veća pažnja, u oblikovanju predodžbe o djetetu dominira medijska slika o zaštićenom djetetu ili djetetu odvojenom od svoga djetinjstva, uhvaćenom u zamku moderne tehnologije. I dok moderna tehnologija zauzima sve više mjesta u životu djece, mala skupina znanstvenika nije odustala od promicanja, razvitka i daljnjeg unapređenja dječje književnosti.

Naznake bolje budućnosti Brigu o zastupljenosti i ulozi dječje književnosti u obrazovanju, kulturi i društvu općenito, preuzela je Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti koja s djelovanjem započinje u svibnju 2010. godine. Ideja o udruzi kao mjestu inspiracije, razmjene znanja i izvora interdiscipliniranih istraživanja ostvarena je objavljivanjem znanstvenog i stručnog časopisa za istraživanje dječje književnosti i kulture Libri & Liberi.

Iako je opisan kao znanstveni i stručni časopis – na što se želi ukazati latinskim imenom koje upućuje i na dugu tradiciju latinskoga jezika u hrvatskoj kulturi – pokušava se istaknuti i ona druga, dječja strana u kojoj glavnu ulogu igra sloboda djece u dječjoj književnosti. Ta se druga strana objašnjava u hrvatskom prijevodu latinskoga imena – Knjige i djeca, tj. djeca slobodnjaka. Specifičnost je ovog časopisa velika podrška međunarodne znanstvene zajednice izgrađena kroz suradnju istaknutih hrvatskih i svjetskih istraživača dječje književnosti. Rezultat je suradnje vidljiv u lepezi radova o poimanju, razumijevanju i percepciji dječje književnosti danas i nekada. Upravo s poimanjem dječje književnosti, kao dijela znanosti o književnosti vrijednim istraživanja, započinje prvi broj časopisa Libri & Liberi.

Berislav Majhut u svojoj studiji o razvoju prvog hrvatskoga kolegija o dječjoj književnosti želi odrediti “gdje se prvi put pojavio akademski interes za izučavanje dječje književnosti u Hrvatskoj”. Počevši od 19. stoljeća i završivši u drugoj polovici 20. stoljeća B. Majhut zaključuje kako se prvi interes za proučavanje dječje književnosti pojavio kod obrazovanja učitelja. Iako trend istraživanja dječje književnosti seže na kraj 19. stoljeća, prvi se kolegij s tom temom pojavljuje tek nakon Drugog svjetskoga rata, tj. u jesen 1961. godine. Iščitavajući zapise programa pojedinih fakulteta B. Majhut zaključuje kako se situacija sa zastupljenošću dječje književnosti u akademskim krugovima danas nije bitno promijenila. Dječja se književnost, i u 21. stoljeću, prvenstveno poučava i istražuje na učiteljskim fakultetima te rijetko izlazi iz tih okvira. No, postoje naznake o nekoj boljoj budućnosti jer su se radovi o dječjoj književnosti počeli pisati i braniti na drugim fakultetima, kao što su Filozofski fakultet ili Hrvatski studiji.

Urbana djevojačka proza U duhu studije B. Majhuta o akademskim počecima hrvatske dječje književnosti, a koja se može iščitati i kao poziv na izlazak iz dosadašnjih znanstvenih okvira istraživanja, svoju su priliku dobili i mladi znanstvenici/ice u rubrici Prvi rad u kojoj iznose svoje viđenje dječje književnosti. Svoj je prvi rad – Suvremena hrvatska urbana djevojačka proza – u ovom broju predstavila Corinna Jerkin. Analizom i iščitavanjem četiri romana hrvatske književnosti za mladež (npr. roman Jesam li se zaljubila? Sanje Pilić) autorica ih pokušava interpretirati kao ženske žanrove u kontekstu djevojačke kulture, tj. kao pandan djelima za odrasle, tzv. chick lit. Promatrajući urbanu djevojačku prozu kao produžetak ili reakciju na urbanu žensku prozu, autorica uočava karakteristike istovjetne u oba žanra. Istovjetnost je vidljiva u tematici ljubavi odnosno u romantičnoj komponenti kao glavnom obilježju takve proze, u temi tijela, mode i shoppinga. Jedina je razlika u elementu edukacije koji zastupa urbana djevojačka proza. Element edukacije, tj. odgojna komponenta, jedno je od temeljnih pitanja akademskog proučavanja dječje književnosti. Treba li dječja književnost poučavati djecu i na koji način? Poučavati ih čitanju književnosti ili ih poučavati nekim praktičnim vrijednostima? Odgajati ih? Autorica studije o suvremenoj hrvatskoj urbanoj djevojačkoj prozi ne razmatra problem odgojne komponente u dječjoj književnosti, nego samo naglašava sporni dio kao razliku. Nekritičko promatranje dječje književnosti, kao u slučaju studije Corinne Jerkin, dijelom iskače iz zamisli B. Majhuta, kao i cijelog časopisa, koji svoje temelje gradi na otvaranju novih obzora. U ovom slučaju sporni odgojni element u urbanoj djevojačkoj prozi više je približava djevojačkoj prozi 19. stoljeća čija je zadaća bila strogo kontroliranje i usmjeravanje mladih djevojaka u poželjne i nepropusne rodne okvire. Problem koji autorica želi istaknuti u studiji odnosi se na nedostatak prave adolescentske književnosti. Sve analizirane knjige u radu namijenjene su predadolescenticama i djevojkama u razdoblju rane adolescencije. Iz tog se razloga ta djela uglavnom bave prvim poljupcem i prvom zaljubljenošću. Nedostatak proze za prave adolescentice, koja bi se bavila kompleksnijim muško-ženskim odnosima i prvim spolnim odnosom, odnosno širim spektrom tema koje nisu nužno povezane s tijelom, ljubavlju i odrastanjem, popunjava se prijevodima, a kao prvi i jedini primjer takvoga teksta u hrvatskoj urbanoj djevojačkoj prozi autorica, ne posve ispravno, navodi knjigu Debela Silvije Šesto.

Problem dječje književnosti kao odgojne usko je povezan s problemom nadziranja dječjega čitanja, odnosno propisivanja dječje lektire. Mehanizmi propisivanja na stanovit se način problematiziraju u rubrici Nanovo, u kojoj su objavljeni članci Mate Lovraka. Rubrika Nanovo namijenjena je ponovnom objavljivanju starih i teško dostupnih tekstova, a u prvom broju donosi četiri članka Mate Lovraka, nastala u razdoblju od 1932. do 1938. godine, u kojima autor oštro napada fantastičnu književnost, posebno bajke, navodeći i primjere njezina pogubna djelovanja na dječji razum. Literatura koju M. Lovrak smatra idealnom za dječje psihofizičko zdravlje realistična je dječja proza koju i sam piše. Osim što članci svjedoče o Lovrakovoj suptilnoj promidžbi vlastitih djela, također ocrtavaju i situaciju na sceni hrvatske dječje književnosti 30-ih godina prošloga stoljeća kada je došlo do žestokoga spora između pobornika fantastične dječje književnosti i onih koji zastupaju  realističnu dječju književnost. Objavljivanjem četiri Lovrakova teksta željela se prikazati “radikalizacija stajališta u zastupanju interesa realistične dječje književnosti”.

Proizvodnja novog prostora Stariji se i manje poznati tekstovi, osim u rubrici Nanovo, mogu pronaći i u rubrici Baština koja je, u ovom broju, posvećena fragmentima iz prve zabavne knjige za djecu na hrvatskom jeziku – Mlajši Robinzon (1796.). Uz starije i manje dostupne tekstove, kao što su članci Mate Lovraka ili fragmenti iz Mlajšeg Robinzona, časopis donosi i prikaze relevantnih knjiga te najvažnijih manifestacija povezanih s promicanjem dječje književnosti.

Od rubrika koje su u ovom, prvom, broju časopisa Libri & Liberi ispunile gotovo 200 stranica studijama o dječjoj književnosti, u sljedećim se izdanjima mogu očekivati i nove, zanimljive rubrike, koje u predgovoru spominje urednica časopisa Smiljana Narančić Kovač. Tako će budući istraživači dječje književnosti u rubrici Prijevodi čitati  prevedene članke s manje poznatih jezika, a neki će se relevantni materijali, dokumenti, kronologije, bibliografije i biografije za istraživanje dječje književnosti moći pronaći u rubrici Građa. Osim ovih, budućih rubrika, još se spominje i rubrika Gost namijenjena tekstovima iz drugih područja istraživanja te rubrika Razgovori u kojoj će se široj publici predstaviti ugledni djelatnici u području dječje književnosti.

Ideja o dječjoj književnosti kao mjestu slobode, kreativnosti i novih obzora, reklo bi se, djelomice je ostvarena objavljivanjem prve publikacije koja se isključivo bavi analizom, istraživanjem i promicanjem dječje književnosti. I dok dječja književnost postaje važan segment istraživanja u akademskim krugovima, čini se kao da ona sve više izmiče onima kojima je namijenjena. No dok dječja književnost ne postane nužni, relevantni element društvene predodžbe o djetetu i dječjoj kulturi, Libri & Liberi sa svojom djecom slobodnjaka već radi na tome, oblikujući i proizvodeći novi prostor isključivo namijenjen literaturi za djecu te njezinom razvitku, zastupljenosti i promicanju