Unatoč apstraktnosti predloška, kao i mogućim smjerovima u kojima ga se može promatrati, scenograf/kostimograf srećom ipak nije odlutao u puku vizualnu apstrakciju u kojoj gledateljima ne bi bilo dovoljno jasno što se događa na sceni. Izmjene scena stoga su vrlo impresivne i ponekad gledatelja zaintrigiraju čak i više od plesa
Da je narativnost jedan od problema s kojima se balet kao izvedbena, neverbalna umjetnost susreće nije novost. Stoga je naravno, jasno da postoje više i manje uspješne predstave u kojima se pokretom prikazuje radnja, a najnovija baletna produkcija zagrebačkog HNK, Alisa, u koreografiji Ashleyja Pagea s glazbom Roberta Morana, našla se negdje u sredini.
Alisa u zemlji čudesa i Alisa iza zrcala lektirna su djela britanskog pisca Lewisa Carrolla u kojima se bez neke pretjerane logike događaju neobjašnjive stvari, kojima autor zapravo prikriveno kritizira britansko viktorijansko društvo. Nevjerojatna popularnost tih "dječjih" knjiga nastavila se i u 20. stoljeću, kada je nastao veliki broj kazališnih i filmskih uprizorenja, od kojih su neka više ili manje postala klasicima, kao što je to crtani film iz produkcije Walta Disneyja nastao 1951. Izuzetno važna karakteristika koju obje Alise kao književna djela nose jest autorovo poigravanje (engleskim) jezikom, što onda predstavlja problem pri transferu književnosti u pokret, tim više što je djelo poznato široj publici.
Charles Drosselmeyer Britanski koreograf Ashley Page u ovom si je slučaju dao truda, pa je u kombinaciji klasičnog i suvremenog baleta stvorio vrlo zanimljive scene – od onih u kojima plešu solisti (koje su ponekad i svojevrsni "višak" u predstavi) do scena u kojima nastupa čitavi ansambl. Među brojnim plesačima koji su prošli scenom zagrebačkog HNK u ovoj predstavi, dominirali su Petra Vargović Stanciu kao Alisa i Tomislav Petranović u ulozi Charlesa. Njihovi pokreti bili su doista odmjereni, skladni i usklađeni s glazbom, od koje ponekad i nisu dobivali previše poticaja za tako dobre plesne kreacije. Svakako zanimljive likove predstavljali su i Mai Kageyama kao Bijeli Zec, Mirna Sporiš, koja je sjajno intepretirala ćudljivu Kraljicu Herc te Tamás Darai, koji je u drugome činu izuzetno dobro intepretirao lik Dečka Herc.
Značajna novost u odnosu na originalnu priču jest upravo lik Charlesa, koji predstavlja samog autora Alise (Lewis Carroll je zapravo pseudonim Charlesa Dogsona). Njegova funkcija u djelu jest da vodi Alisu kroz sve njene začudne avanture, koje su u originalu plod njezine mašte, odnosno sna, dok su u ovome baletu rezultat njezina ulaska u fotoaparat iz kojeg na kraju izlazi i pronalazi Charlesa koji je zaspao u naslonjaču. Ovakvi likovi, naravno, nisu novost i za narativnost samoga baleta su zapravo potrebni. Zanimljivo je da je Charlesovo vođenje naslovne junakinje kroz njezine avanture vrlo nalik i liku puno poznatijeg i izvođenijeg bijelog baleta – Drosselmeyera iz čuvenog Orašara. Jednako kao što je i on bitan za samu radnju Orašara, tako je i ovdje pomalo izmijenjena izvorna priča, pa i sam Charles sudjeluje u Alisinim avanturama, je naposljetku izbavljajući iz nevolje.
Nadrealnost bez apstrakcije Pageovo viđenje pojedinih likova vrlo je zanimljivo, a kod nekih u najmanju ruku začudno, kao što je to lik koji se zove Jajo-Jojo (eng. Humpty Dumpty), kojega je plesao Kornel Palinko. Taj je lik na sceni svojim kostimom, ali i scenskim pokretom prikazan vrlo groteskno i nadrealistično, poput golema djeteta s tijelom odrasloga čovjeka. Najneobičnija je uloga Krvnika (kojega je utjelovio sjajan plesač Guilherme Gameiro Alves), koji se s prethodno spomenutim Jajom-Jojom pojavljuje u trećoj slici drugoga čina i otkriva svoje lice na nagovor Charlesa, pri čemu nije sasvim jasno što je koreograf tim postupkom htio reći. S obzirom na Carrollow predložak, koji djeluje i pomalo nadrealistično, ovakvi pogledi na likove ne samo da nisu na odmet, nego su i dobrodošli.
Pozornost su najviše privlačila vizualna rješnja. Scenografija i kostimografija Antonyja McDonalda vrlo su zanimljivo pričale vlastitu priču. Unatoč apstraktnosti predloška, kao i mogućim smjerovima u kojima ga se može promatrati, scenograf/kostimograf srećom ipak nije odlutao u puku vizualnu apstrakciju u kojoj gledateljima ne bi bilo dovoljno jasno što se događa na sceni. Izmjene scena stoga su vrlo impresivne i ponekad gledatelja zaintrigiraju čak i više od plesa. Među najipresivnija scenografska rješenja ubraja se i prizor čajanke iz drugoga čina, u kojem se scenograf poigrao optičkim iluzijama i tako stvorio dojam golemog stola u vrlo neobičnoj perspektivi.
Uz sjajnu scenu i kostime te odgovarajuću rasvjetu Petera Mumforda, pozornost su plijenile i video projekcije Annamarie Woods, koje su, pomalo morbidno, viktorijanskim ilustracijama od gledatelja tražile da ih sam protumači, istodobno mu pružajući mogućnost da putem njih tumači događanja na pozornici, pretvarajući tako ponekad sva zbivanja na sceni u nadrealizam.
Glazbena monotonija Najslabija točka baleta svakako je glazba Roberta Morana, čiju se instrumentaciju vrlo labavo može nazvati njezinim uporištem. Radnja na sceni je, zahvaljujući predlošku, vrlo često dinamična, no u pojedinim scenama glazba koči energiju priče i pretvara je u monotoniju, što je u proturječju s vrlo dinamičnim scenama na pozornici. Ukoliko je skladatelj htio stvoriti nagle kontrastne scene kojima je osnovna opozicija dinamično-nedinamično, to mu ipak nije pošlo za rukom. Raspored djela u samo dva čina, od kojih svaki traje više ili manje sat vremena, dramaturški je logičan, no za Roberta Morana predstavljao je ipak preveliki izazov, s obzirom na to da ne uspijeva s lakoćom zadržati pozornost publike.
Sudeći prema programskoj knjižici, koja u prilogu donosi i bojanku, ovo je druga ovogodišnja produkcija zagrebačkog HNK kojoj su, među ostalima, ciljana publika najmlađi (prva je bila opera Ivica i Marica Engelberta Humperdincka). S obzirom na to, ostaje pitanje kako najmlađima, koji nisu naviknuti na gledanje glazbenoscenskih djela, uopće zadržati pozornost tako dugačkim predstavama. U sljedećoj sezoni za takvu publiku valja razmisliti i o nešto kraćim djelima.