Naš čovjek na terenu šalje nam tajni izvještaj iz knjige pjesama koja se sprema
kao i ovaj
ona ga je povela izvan slike
u praznom je praznovala
na dan ljubezni
u stanu neugrijanom, u tmuši
u gladi nagloj, u zatvorenim očima punim šara
čuo je pse i pomislio da ga traže
otvorena kao dlan
vjetar je odnio
u crvenoj haljini onoj
što je šetala kao da pjeva
pas na parkiralištu
gledao je kroz kišu
za kišnih dana naročito nedostaje
svijet onaj napušteni
kao i ovaj
pratio je nečije tragove (pas)
što odjednom prestanu
ona ga je povela izvan slike
samo su riječ-dvije preživjele
proste
čuo sam kako su disali
čuo sam kako su škripali
čuo sam da nisu ni mogli bolje proći
da su se gubili po putu i zemlji
na panonskim pustama
čuo sam, u stvari, samo vjetar
topao dah nosnica
nekog ogromnog bića (ili je bilo jako blizu)
kad ne možeš
kad ne možeš isključiti alarm
sakriven u bubnju tijela
oblo je u memoriji
i žubore stari potoci
unutarnja akustika
divna ta kupola - protiv tebe
mrtvi dani što
slijede te i pretječu na cesti
po kući, oko kreveta
kad ne možeš isključiti alarm
a nema vatre, nema dima
sve je provjereno
odlažući, odlažući to posuđe nakon večere
perući, perući to tijelo
u strahu od usana
zatvaraju se vrata
ostaje tišina između otkucaja
zašto tako ukočeno stojiš
iza onog što govoriš
izađi, spali vrata kraja
u malom viru
u malom viru
dok se tuširaš na brzinu
nestaje vrijeme
u cijevi
odakle uvire u telefonsku slušalicu i ekran
bježeći od tebe kao od kuge
milovanje slijepih
život čovjeka s fotografije
mrtvi ljudi iz povijesti
stvarno bijahu živi, zamisli to i dosta je
ti zbijen u kutu zadatka
dok sebe (minute) pretvaraš u manjak
galija siječe more s robljem unutra
tebe neki đavo tjera
dok se tužiš na brzinu
prolazniku nekom
u mreži
guske gledaju
približavaju se predmetu
pa malo amo tamo
u malom viru
dok se tuširaš na brzinu
ideš s njima da bi te dokrajčili
želio je samo
želio je samo sa svime završiti
kad je gotovo kad je gotovo
unatrag izvrćući vrat gledao je dugove
škripali su kao vagoni
zalazeći u istok i blisku budućnost
život je općenito ličio na prugu
krivudavu, tunelnu, kroz mlado nabrano gorje
(tamo, tamo da putujem)
ali nekakav puž popeo se na njegovu cipelu
dok je pijan spavao na klupi
(jer s pivom je dosta otezao)
premda je stalno želio sa svime završiti
imajući masu posla, najviše sa sobom
a po gradu se krio od još većih luđaka
osamljenih životinja
bili su razbacani kao jastuci
želio je samo sa svime završiti
taj plan je zauzeo cijeli kalendar
čekao je ljeto kao boga
zlatnog toreadora koji se pojavi ponekad
između dvije sise
otresao je pepeo u riblju konzervu
stavio injekciju u more
na mjesečini, pokraj apartmana
želeći izliječiti taj svijet
što je metastazirao
želio je stalno sa svime završiti
bilo je teško gledati njegovu smrt
toliko neodgodivih zadataka
koji se ipak odgađaju
puž je stajao na cipeli
sunce na ošišanoj glavi
u zoru jahači prolaze
uglavnom u automobilima
a ona u kabrioletu
koji hvata zadnje misli sunca
pod zidom siesta
Slamnigu
pozdravio sam susjedu, susjeda slijepo nabildanog, susjedstvo precijelo i ono
je pozdravilo mene
automatski se uselilo
u krčmu bez pića
punu cura i mladića
što cupkaju beskrajno
kao starosjedioci, ludi od čavrljanja
ispred kuće, uz cestu, uzidani
kraj prometnice ove što se prometnula
u prozor, svijet i more
kupiš prnje i govanca na površini
kućnih ljubimaca i sviđatelja
ubili su ih ciglama
odavde do metkovića
hlape u iglama
crvenu mrlju su prekrili
kao ženu na cesti
samo repić tišine ostade izvan sela
otpuzao
izi, izi
gle od stupa do stupa promiče easy
dok psi laju Jakobsfelda
a Lajka lajka
kako ga gledam, tako se odljepljuje
oči mu divlje
gledaj mu kosu gledaj kako gleda
po što li je otišao, Druse,
u kožuhu od žutog risa
otišao je, Drusilla,
da kupi djeci štogod smiješno
(...)
da nas ugasi
i da ga ne bude briga
uzvani
nebo je ušlo u se
kao uskraćena pidžama
duga svjetla na slabo prometnoj cesti seksa
grad je preotvorenih očiju, realno
neće biti zabave
prolazim kao željeznica kroz itd
samo malo, samo malo
pogledi ometaju događaje
uzduh našeg kazališta
huk matoša kroz ništa
sjećam se, ali sam zaboravila
rekla je djevojka
grad se raspao
bacio kantu, otišao
sve se pomalo upišalo od od od ooo
ostali su uzvanici uzvani
u zračnoj luci ustajala sidra
pređo je umro
huk matoša, slatko kraša
zastori se otvaraju i zatvaraju
dok ljubav leži i dosađuje se
nehotice sam upao u zamku
javljajući se na telefon
televizionisti gledaju se
umorni od čavrljanja
malone zaplesah
ali neće biti zabave
samo pijah
puših
prag (praha) tražih
u gradu što se raspao
stajališta prigradskih autobusa
stajališta prigradskih autobusa
žedan kao raslinje uz cestu
prašnjavo do bedara
gledaš
lomeći oči o nebo
šutnja samuje
koliko si puta, koliko si puta
hodao gore-dolje
kroz šupljine dalmatinske zagore
u svojim divljim cipelama
jednom je sumnja, možda i kuća, pala na tebe
ali život je tekao dalje
iskrivljen kao obrve koje su pale
sve to što je bilo s tobom
koliko stanica do povratka
na times squareu gdje slike uzimaju zalet
ostao si
žedan kao raslinje uz cestu
lomeći oči o nebo
(doći će, sigurno će doći)
krenuo si dolje-gore
tvoje isprekidane ruke
u svjetlu plesa
nitko te nije vidio, nikad
samo je nekoliko žena znalo tvoj miris
(doći će, sigurno će doći)
tvoja cigareta gori
mali žar u noći
ljubav upisana u stare papire
tako je osamljena
zima šuška žigicama
planut će tvoja priča, znaš to
zuriš u svoje gazirane rane
i opet uzbrdo
on kupi sa sobom
kao ralica on kupi sa sobom
svo smeće svijeta
ulazi u prase
mali mesar
dobar, loš, zao
otpakirava, zapakirava u papir za poklone
svijet tmastan, uzaludan
proizvodnja ritmična kapitalistička
još smeća
on (novinar?) disati mora
svjestan toga
opasan čovjek
on tu disati mora
i puši još, kao fukushima, ali
on i njegovi sudružnici
nisu znali
bijahu neinformirani
da se za kožu lijepi
nebo, štivo siromaha
ali mi znamo, vikahu, znamo, vikahu
otisak je vruć kao kruh
woah
kako čudno življenje na ovoj planini bez lišća
izvadio sam na stol
novac
sol
opuške
i sve pjesme
nož
upaljač
šutio u svojim divljim cipelama
na kraju rečenice i ropstva
naroda
i naroda
nemoj misliti o meni nikad
neke stvari nedostaju
dok ne nedostanu
prijavljujem se u taj red
opet si halucinirao iz tramvaja
listove masline i mirte
od svih životinja čovjek je najprije pripitomio
čovjeka koji skakuće
oponašanje života (iz grčke)
makar se netko i popeo uz ljestve
kuda jezik pokazuje
svatko će učiniti sve što može učiniti
da bi nestao
mali strojevi
mali strojevi
oko tebe
žamore naučeni
prije na šamare
sada na odobravanja
ti znaš da nema nikoga
ali govoriš
ponekad cestom prođe tegljač ili film
rijeka nosi spletove granja
daj mi kruha
ostavi svjetlo upaljeno
naoko, kaže
robovi su oslobođeni kad se sve ustrojilo
jer su naučili
gradivo, zlizani za ove daski
navijaju veslači iz galije
(more, more sinje)
sami sebe navijaju
odabranici trče u umjetnoj prirodi
sportski
navijeni kao satovi
ili igračke
navijači ih navijaju svaki dan
kupujući tikete u galiji svojevoljno
trgovine, novine se otvaraju
u duši
riječima, robom, jezikom i robljem, što je nekad isto
male strojnice
gađaju te malim mecima
u razgovor umecima
malo po malo
dok jedeš, dok ne odeš
u divljinu sam
ponekad prođe tegljač ili mušica
to što nišaniš
nije živo?
ti si ruka koja spušta rolete
jutro je barka, predvečer baraka
želja za obračunom dio je bolesti kao i liječenje
poreznik traži svoju državu
zdravlje je druga, neplanirana igra
verbena ubačena u brzi potok
koji ti je, stalno, kraj nogu
roblje diži ili ga pusti
sve zbuni u radosti
neka se slika raspada
neka sve kasni sad