Bojan Krištofić  

???

Otvaranjem Stola za jednu osobu u Galeriji Inkubator, prve samostalne izložbe Barbare Rad, mlade umjetnice, fotografkinje i interdisciplinarne dizajnerice, koja zasad djeluje u području modnog i produkt dizajna, zaokružen je izložbeni i kustoski ciklus koji je otpočeo nekoliko tjedana ranije, postavljanjem izložbe Irene Frantal Atelje izvan sigurne zone u Galeriji Miroslav Kraljević i Iako, nego, ali onda ipak opet Ivane Pipal u Galeriji Nova, čije smo slojevite postave iscrpno interpretirali u prošlom broju Zareza. Riječ je o širem kustoskom projektu koji je inicirala, osmislila i koordinirala Martina Kontošić, a u začetku je trebao biti realiziran kao zajednička nastupna izložba sve tri autorice, no zbog nedostatka financijskih sredstava akcija je rascjepkana na tri manje samostalne izložbe koje su, kako se poslije pokazalo, sasvim prikladno funkcionirale i u takvom kontekstu, u tri različite galerije s raznolikom izlagačkom politikom, no ipak donekle bliskim programom. Također, ono što je i u ovoj, razjedinjenoj inačici projekt učinilo povezivim i prepoznatljivim, unatoč tome što zajednički nazivnik nigdje nije bio deklarativno označen osim u imenu kustosice, jest činjenica što je ove tri generacijski bliske autorice do određene mjere moguće estetski i semantički objediniti bez bremena nategnute kritičke konstrukcije, na čemu se, pretpostavljamo, i temeljila izvorna ideja o njihovom zajedničkom predstavljanju.

Grananje korica knjige U ovom ženskom umjetničkom trijumviratu najviše izlagačkog iskustva, i tuzemnog i inozemnog, ima Irena Frantal, već godinama nepokolebljivo posvećena specifičnom području kreiranja knjiga umjetnika, pri čemu sam knjiški medij redefinira i preoblikuje na sasvim začudne i neočekivane načine, čemu se moglo svjedočiti i na njezinoj radnoj izložbi. Ivana Pipal se, pak, također izražava (i) medijem knjige, odnosno slikovnice, ali počesto radove započete u tom mediju grana u smjeru multimedijalnih instalacija koje svoj iskaz pronalaze i u pokretnim slikama i u statičnom, ali duboko promišljenom razmještaju svakodnevnih predmeta u prostoru, nakrcanih suptilnim simboličkim aluzijama koje se podjednako tiču identitetske pozadine autorice, kao i skrivenog, začahurenog ida svakoga od nas. Takvim pristupom umjetnica stvara kompleksne narativne cjeline pogodne za najrazličitija iščitavanja i tumačenja. Kronološko planiranje otvaranja ciklusa izložbi s početkom u onoj Irene Frantal, a s nastavkom u onoj Ivane Pipal također ima smisla ako uzmemo u obzir da smo od užeg područja knjiga umjetnika zajedno s autoricama krenuli u istraživanje raznovrsnih vidova suvremene umjetnosti (i dizajna) na koje je upravo tradicija knjiga umjetnika, kao karakteristično ovdašnje moderno i post-moderno naslijeđe, zamjetno utjecala kako zbog svoje produkcijske skromnosti i prilagodljivosti, tako i zbog izražajne slobodoumnosti i beskompromisnosti.

U tom smislu, tri opsežna djela prikazana na izložbi Barbare Rad – kolaborativni video The Truth Will Set You Free (čiji koncept i kostimografiju potpisuje Barbara, režiju i montažu Dorja Komazlić, a snimanje Nives Milješić), istoimena popratna ilustrirana bilježnica, te prostorna instalacija po kojoj je izložba i nazvana – označavaju upečatljivu transformaciju hipnotičkih motiva, prethodno itekako razrađenih u umjetničinim knjižicama i bilježnicama, u sveobuhvatne multimedijalne iskaze kojima se asocijativna logika sna pokušava uravnotežiti koliko-toliko razgovjetnim pripovjednim ključem. Pri tome je kod videa i bilježnice ujedno riječ i o prezentacijskim sredstvima autoričine posljednje, istoimene modne kolekcije, za koju je već nagrađivana, a čiji su lajtmotivi pomno odabrani životinjski likovi, dakako personifikacije određenih ljudskih osobina imanentnih suvremenoj potrošačkoj civilizaciji, onako kako bi to učinili tradicionalni pisci basni spareni s maštom modernih klasika fantastike i horora. Drugim riječima, govorimo o načinima na koje su ljudske vrline i mane, kulturom uobličene još u predmoderno doba, i u današnjici pronašle svoje socijalne uloge, s naglaskom na poslovičnu prilagodljivost “društvene životinje” i njoj faktički nepovoljnim kulturnim obrascima, pri čemu se životinje ni krive ni dužne uzimaju kao zgodno simboličko sredstvo tumačenja društvenih kontradikcija. Eksperimentalna draž autoričine modne kolekcije stoga se sastoji u poimanju odjeće isključivo kao sredstva kritičkog promišljanja okamenjenih običaja, odnosno kao karnevalske farse koja uvijek kaže više nego što se na prvi pogled čini.

Krabulja slatkog života Takav zapetljani i zamršeni civilizacijski čvor, baštinjen stoljećima, zaista jest svojevrsna “zamka” koje se valja “osloboditi” posredstvom “istine”, mada nju umjetnica naravno ne nudi promatraču, reklo bi se da čak ni ne postavlja pitanja koja bi isprovocirala njezino spoznavanje, već naprosto pred publiku iskreno iznosi svoju podsvjesnu popudbinu, što je čin hrabrosti koji se može shvatiti kao svojevrsni korak prema emancipaciji i protest protiv usamljenosti kao obrambenog mehanizma, pa makar bio ostvaren unutar sigurnosti notorne galerijske “bijele kocke”. Ako se pak usredotočimo na tumačenje videa i bilježnice kao punokrvnog i komplementarnog diptiha, možemo doći do negativnog zaključka kako se u bilježnici samo izrijekom nepotrebno podcrtava podtekst videa, koji u lutanju hibridnih ljudsko-životinjskih subjekata kroz negostoljubivu šumu prilično očito govori o “nedovršenosti” suvremenog čovjeka, tek neznatno udaljenog od svog romantičarskog pretka, bolno željnog sjedinjenja s majčicom Zemljom bez spoznaje da to, samo po sebi, malo što rješava. Međutim, bilježnica funkcionira i kao likovno potentna samostalna cjelina, vjerojatno kreirana doslovno kao bilješka za koncipiranje videa, pa ju tako dakle treba i promatrati – kao zanimljivu etapu stvaralačkog procesa.

Formalno je bitno istaknuti izrazitu taktilnu dimenziju umjetničinih radova (u što ubrajamo i kostime ovdje prikazane samo na video-ekranu), koja je na izložbi kao takva i prepoznata te naglašena, što znači da se u instalaciju Stol za jednu osobu slobodno “ulazi” i upija iskustva sadržana u predmetima koji se bjelasaju oko nas. Među njima ima i nekoliko rekvizita korištenih u videu, posebno pomalo uznemirujućih životinjskih maski, koje cijelu priču zaokružuju kao središnji elementi kičme naracije i vizualni aspekti koji promatraču najdulje ostaju u sjećanju, upravo zato što su nepobitno vezani za najrazličitije ljudske tradicije. Također, u instalaciji gdje su gotovo svi predmeti ravnomjerno obojani u bijelo, od stola, preko posuđa, pa do samog jela, osim nekoliko šaka zemlje naguranih ispod stolice, bijela maska je paradoksalno jedini upotrebljivi artefakt, jer je baš njena svrha biti magijski alat transcendencije stvarnosti i samo takva može ostvariti svoju utilitarnu funkciju u svakodnevnim ritualima, bilo da dolazi neposredno kao krabulja za lice ili posredno kao odjeća kojom izražavamo svoj referentni društveni okvir. Makar se sljedeći izbor riječi može učiniti erotski preopterećenim, doista je važno što se predmete moglo dotaknuti i opetovano dodirivati, kako bismo njihovo značenje upili na najizravniji mogući način, možda i pouzdanije nego vidom. Napokon, ako je sve oko nas bijelo, svi smo slijepi, a maska nam može pomoći da se istodobno prikrijemo i izoštrimo vid, što poput magičnog prstena može biti čarolija s dvostrukom oštricom. U toj dinamici između introvertnosti i ekstrovertnosti, laži i iskrenosti, istupanja i povlačenja i još mnogočega drugog skriva se suština slojevite dijalektike međuljudskih odnosa koja je za društvo u cjelini i simptomatična, i emancipacijski poticajna.