12.2.2016.

Tadej Kurepa  

Doris Pandžić - Erotika kao pobuna

"Konceptualno-psihološki erotski roman" X√X Doris Pandžić osvojio je nagradu Matice hrvatske – Osijek za najbolji prozni rukopis u 2013. godini. Mnoge se teme prepleću u knjizi – od incestuoznih želja i seksualne tenzije između sestre i brata, do seksualne igre između nastavnice i učenika, od seksualne agresije kao paravana za frustraciju, do mogućeg oslobođenja kroz biseksualnost.

 

Knjigu je moguće čitati na više načina?

Knjiga je zamišljena kao određena vrsta hiperteksta u kojem čitatelj može sam birati kako će je čitati. Na samom početku, u uputama, predstavljena je kao "proizvod" za tri vrste čitatelja: normalnog, umjereno nenormalnog i apsolutno abnormalnog čitatelja.

 

Tvoja knjiga opisuje se kao "konceptualni psihološko-erotski roman". Da li je to tvoja definicija?

Tematika romana je psihološko-erotska, a što se tiče konceptualnog, to je već malo kompliciranija priča. Roman je konstruiran na principu igre, od "starta" do "cilja". Podnaslov Mentalna igra odnosi se na koncept. Koncept igre odnosi se na dva nivoa: prvi je nivo psihološke igre likova – prije svega, lika Anne Merz koja sama na sebi provodi eksperiment sistemom glume Stanislavskog kako bi postala lik koji je konstruirala i istovremeno proučavala samu sebe tijekom eksperimenta. Drugi se odnosi na psihološku igru u kojoj se fantomski autor sugestivno obraća direktno čitatelju i predstavlja tekst kao sredstvo dezintegracije i ponovne reintegracije njegove osobnosti, u smislu teksta kao matrice u koju čitatelj "ulazi" i ima mogućnost doći do "cilja". "Cilj" je oznaka na kraju romana do koje čitatelj dolazi ukoliko dopiše nešto na prazne linije ponuđene na kraju teksta, ali ne postoje ni uputa ni sugestija što bi trebao napisati.

 

Od početka knjige oseća se značaj dinamike između glavne junakinje i njenog brata. Kakav je njihov odnos?

 Ovdje se prikazuje psihološki odnos brata i sestre koji, s izuzetkom seksa, žive i funkcioniraju kao ljubavni par te svjesno odbijaju prihvatiti tu činjenicu. Umjesto toga, jedno na drugo prenose svoje seksualne projekcije i idu zajedno u "lov" na seksualne partnere.

 

 

Razine represije

Koje je tvoje mišljenje o incestu, odnosno seksualnom ili romantičnom odnosu najbližih srodnika?

Zanimljiv je kao ideja upravo zato jer je tabu, ali prestaje biti zanimljiv čim nestane kontekst zabrane. Primjerice, čula sam priču da je na jednom od hrvatskih otoka jedan relativno mlad čovjek oženio svoju sestru ili sestričnu zato jer je htio ostati na otoku na kojemu navodno prema njegovom mišljenju nije bilo dovoljno žena, a ni jedna žena izvan njega nije htjela doći živjeti ondje. Naravno, nisu se oženili u Hrvatskoj, nego u nekoj drugoj državi u kojoj zakon dopušta brak između najbližih srodnika. 

U mnogim zabačenim mjestima u Hrvatskoj tinejdžerima se prvi seks vjerojatno dogodi s nekim tko im je u nekom rodu, jer su u takvim selima većinom međusobno svi u rodu pa se na takve odnose nitko ne obazire – nitko ih ne zabranjuje, ali nitko ni ne priča o njima.

 

Osnovno osećanje koje sam imao čitajući knjigu je teskoba, mučni osećaj neslobode i seksualne represije kroz priču o naizgled običnom životu u naizgled normalnom svetu u kome živimo. 

Ovo jest knjiga o seksualnoj represiji, ali i društvenoj represiji općenito.

 

Da li je moguće pobuniti se protiv sveta u kome smo primorani da nosimo maske, ne samo na poslu, već i u krevetu?

Naravno da je moguće pobuniti se protiv svijeta. 

Činjenica da sam ja profesorica koja je napisala roman o profesorici koja masturbira na fotografiju svoga učenika, provokacija je sistema, ali u isto vrijeme i igra obrtanja ustaljenih erotskih uloga u kojima učenik masturbira na profesoricu. 

Nikad nisam htjela raditi u školi, ali sam se za potrebe pisanja ovog romana zaposlila u školi ne bih li osjetila kako je doista biti unutar državnog školskog sistema. Na moju veliku žalost, škola u kojoj sam se zaposlila čak je i bila donekle prihvatljivo mjesto, tj. "bolja" škola, pa sam često morala svojim likovima dodavati određene karakteristike kako bi se uklopili u kontekst koji sam htjela [stvoriti]. Što se tiče drugih škola u kojima sam radila i škola u kojima su radili moji kolegice i kolege, bile su puno gore nego u mom romanu.

 

Da li je ta pobuna nužno individualna ili je moguća i kolektivna pobuna?

Kolektivne pobune stalno se događaju u krugovima intelektualaca i umjetnika, ali široj publici je ta pobuna dosadna osim ako se ne "upakira" u nešto zabavno, skandalozno ili pornografski obilježeno.

Moj roman ima pornografske isječke, namjerno označene znakom XXX, u kojima se koristi jezik tipičan za pornografiju, što je opet provokacija ustaljenih književnih normi koje propisuju da "ono što se smatra književnošću" mora biti pisano tzv. "visokim stilom". Unatoč tome što su mnogi američki pisci još prije pedesetak godina pisali kvalitetne knjige jezikom trivijalne književnosti, tzv. šunda, u mnogim književnim natječajima u Engleskoj naglašava se da u obzir ne dolaze tekstovi s pornografskim elementima. 

Istovremeno, na svjetskom nivou se masovno prodaju knjige tipa Pedeset nijansi sive koja ne samo da je urnebesno loše napisana, nego je i predstavljena kao BDSM roman, a svatko tko zna imalo o BDSM-u i pokušao je ovo čitati, zna da se radi o anti-BDSM romanu. 

Naravno, ima i rijetkih primjera u kojima se kvalitetnije knjige erotske ili pornografske tematike uspiju probiti do čitatelja, ali je u tim slučajevima pisac imao sreću da je pronašao kvalitetnog nakladnika koji stoji iza njegovog djela.

 

U romanu koketiraš sa (zlo)upotrebom položaja na relaciji vaspitač – učenik. Ili ipak ne?

Zloupotrebu položaja nikad ne opravdavam, ali ovdje je riječ o obrnutoj situaciji: učenik je prikazan kao onaj koji zavodi profesoricu, a ne profesorica njega. Prikazan je kao Nabokovljeva Lolita. 

Ako pokušamo biti objektivni, nije uvijek profesor taj koji zloupotrebljava svoj položaj. Mnogo puta sam od svojih muških kolega čula da su ih učenice na satu zadirkivale pa im se čak i otvoreno nabacivale (govorimo o djevojčicama od 12, 13 godina i starijima). 

Sjećam se i sama da su tijekom mog školovanja, djevojčice komentirale muške profesore. Isti slučaj je i s muškim učenicima i profesoricama. Dapače, tu se već radi o čestim učeničkim maštarijama i učenik sam zna započeti s nabacivanjem. Profesorice to najčešće shvate pa se ili prave da ne primjećuju ili, u nekim slučajevima, prihvate igru. Ali o tome se ne priča u javnosti.

 

 

Od učeničke provokacije do učeničke psihoze 

Dok si radila u školi, da li ti se nabacivao neko od učenika i kako si reagovala na to?

Da, to se događalo i, ovisno o slučaju, svaki put sam reagirala drugačije.

Imala sam iskustva s tri vrste slučajeva: prvi, ujedno i onaj najčešći je kad učenik to radi zbog namjerne provokacije, kako bi srušio autoritet profesora i time sebe postavio na viši rang u učeničkom kolektivu. Tu je moguće ili reagirati disciplinski, dajući učeniku gotovo nemogući zadatak za rješavanje (za koji će, naravno, dobiti ocjenu) ili se na neki drugi način postaviti "iznad njega". 

Jednom me četrnaestogodišnji učenik provocirao masturbiranjem na satu. Znala sam da bih slanjem učenika psihologu ili ravnatelju postigla efekt koji je on očekivao ili želio pa sam reagirala hladnokrvno. Pogledala sam ga i rekla: "Ne misliš valjda da je to nešto što nisam nikad vidjela?"

Drugi slučaj je bio kad mi je učenik poluprovokativno na satu postavio osobna pitanja o mojoj seksualnosti. Svaki put kad bi se to dogodilo, otvoreno bih mu odgovorila na pitanje i nastavila s predavanjem. 

Treći slučaj je već bio poprilično ozbiljna učenička psihoza. To je bio slučaj jednog učenika koji me svaki dan pratio po hodniku i htio razgovarati sa mnom, a nakon nekog vremena me čak znao čekati ispred zbornice s raznoraznim razlozima. Slao mi je poruke na Facebooku pa sam ga morala "blokirati", nakon čega mi je počeo slati poruke sa svog drugog profila. Srećom, odustao je nakon dvije godine.

 

Pored odnosa s bratom i odnosa s učenikom, bitan je i odnos s "Andreom".

Andrea je prikazana kao interseksualna osoba i čitatelju je dano na izbor da joj odredi spol. 

Moram priznati da sam se poprilično namučila opisujući scenu seksa između glavne junakinje i Andree kako ne bih otkrila ni jednu naznaku spola. 

Sam odnos, tj. veza s Andreom, namjerno je prikazana sa svim oznakama tipične veze: unatoč tome što je Andrea kao spolno neidentificirana individua izrazito neobična, možda čak i društveno neprihvatljiva, Andreina osobnost nije ništa drugačija od većine ljudi: njeni posesivnost i strah od ostavljanja u glavnoj junakinji izazivaju osjećaj neslobode. Postavlja se teza: ljubav je moguća samo ako ne ugrožava nečiju slobodu. U protivnom, to nije ljubav.

 

Ne javlja li se često osećaj neslobode upravo kao reakcija straha od predavanja u ljubavi i/ili straha od toga da ćemo u toj ljubavi biti povređeni ili izgubiti "sebe"?

Vrlo lako moguće. Moje teme najčešće se temelje na psihološko-erotskim odnosima, ali moram priznati da mi je ljubav još uvijek nepoznanica koju mi je teško analizirati.

 

Utiska sam da se u knjizi nagoveštava da je Andrea androgina žena. Psihijatrica kod koje junakinja odlazi na seanse u jednom trenutku kaže: "Razlog zbog kojeg mrzite društvo i sve njegove konvencije, upravo je ta trauma. Društvo je vašu vezu sa ženom označilo kao tabu, iako vi sami na to niste gledali tako. Upravo otuda i proizlazi vaša sklonost općenitom kršenju tabua, čak i kad vam to nije želja i namjera."

Žena o kojoj je riječ u razgovoru s psihijatricom nije Andrea, nego neka druga žena iz prošlosti glavne junakinje, tako da još uvijek ima prostora da se Andreu označi i muškarcem. Danas su rodne uloge vrlo komplicirane, osobito u rubnih slučajeva, npr. transrodnih i interseksualnih ljudi. Muškarac koji se osjeća kao žena i smatra da je rođen u tijelu pogrešnog spola može se smatrati ženom. Isto tako, osoba može i odbiti rodno se definirati, tj. biti fluidna. Korištenje bespolnog lika Andree u romanu, ali i predstavljanje seksualnosti glavne junakinje kao agresivne seksualnosti koja je tradicionalno više tipična za mušku seksualnost, služi razaranju tipične podjele na muškarce i žene; kao i seksualnosti kao muške ili ženske.

 

 

Korenovanjem protiv neslobode 

Matematički gledano X√X = √X3 – pri čemu X3 asocira na zapreminu, na prostor koji je ograničen. Da li je to prostor našeg seksualno reprimiranog uma? Prostor stega, teskobe, zabrana, organičenja. Da li ti pokušavaš da korenovanjem izmeriš prostor neslobode?

Naslov nije samo matematička jednadžba, nego i vizualni prikaz dva subjekta (dva X-a), pri kojem je jedan X u kontekstu, a drugi izvan njega, ali međusobno utječu jedan na drugog – mi ne možemo funkcionirati neovisni o svijetu u kojem živimo, ali možemo pokušati utjecati na njega.

 

U nekom trenutku u glavnoj junakinji javlja se želja da odseli nekamo daleko. 

Ljudi često misle da će izmijeniti sebe ako promijene mjesto na kojem žive, što i nije nužno točno, kao što vidimo i kod glavne junakinje: bježanje od vlastitog života je nemoguće.

 

Kako možemo nabaviti tvoju knjigu?

Knjiga se prodaje u Hrvatskoj isključivo u malim, nezavisnim knjižarama jer one imaju manju proviziju, za razliku od provizije velikih knjižara. Velike knjižare imaju proviziju od 50 posto zbog čega se mali nakladnici bune već godinama,, no još uvijek se ništa ne mijenja. Dobra je stvar što se knjiga može kupiti i online, npr. u knjižari Dominović.

 

Pored mogućnosti čitaoca da na različite načine čita knjigu – za koju bismo zbog toga mogli reći i da je interaktivna – njen dizajn također ima sasvim nesvakidašnji koncept.

 Knjiga je imala dva dizajnera: grafičkog dizajnera Andreu Kustića i industrijskog dizajnera Gorana Jakovca. 

Dizajn "viseće knjige" ili knjige koja može visjeti na zidu je zaštićeni dizajn Gorana Jakovca. Njegova ideja bila je da se knjiga pretvori u sliku na zidu, tj. da njezina naslovnica bude vidljiva. Naslovnica koju je dizajnirao Andrea Kustić namjerno nije fotografija, nego grafički dizajn prilagođen temi knjige ali i principu knjige kao objekta za pokazivanje na zidu. Kustić je dizajnirao i unutrašnjost knjige; knjiga ima tzv. "duplerice", sličnog dizajna kao naslovnica, a vrste čitatelja označio je zasebnim znakovima na vrhovima stranica kako bi se čitatelji lakše snašli u knjizi. 

Nažalost, unatoč trudu dizajnera i našim prijavama na natječaje za najbolji dizajn knjige, sama inovativnost dizajna uopće nije bila prepoznata. Prijavili smo se za kategoriju najboljeg dizajna knjige nagrade Kiklop i tek nakon prijave shvatili bizaran način odabira pobjednika: glasovanje je bilo online, a objavljeno je samo ime dizajnera i naslov knjige – bez fotografije naslovnice i opisa dizajna! Dakle, glasovanje za dizajn na neviđeno. 

Druga prijava je bila za natječaj Hrvatska lijepa knjiga i, premda smo se bar tu nadali nagradi, jer glasanje nije bilo ni online ni na neviđeno, nagrade su dobile knjige velikih ili poznatijih nakladničkih kuća – likovne monografije i udžbenici – i to, koliko sam vidjela, dizajnom nimalo inovativne knjige. Na natječaje smo čak poslali i pripadajuće stalke na kojima je knjiga visjela. Bit će da smo se previše potrudili...