12.2.2016.

Suzana Marjanić  

Đurica Ciganović i Slobodan Kokotović Libero - Buddhina vatra i anarhizam

Kada sam davne 2002. godine razgovarala s Josipom Pinom Ivančićem, kao prvim predstavnikom istarske akcionističke i performerske scene, već u prvom pitanju navedeni mi je umjetnik – tada svoga radničkoga svagdana, koji je kao elektromehaničar odrađivao u brodogradilištu Uljanik – rekao da su on i Branko Gulin, s kojim je osmišljavao i izvodio neke svoje performanse, jedini pulski umjetnici performansa. Recite, kada ste se i sami okrenuli umjetnosti performansa i što Vam je performans dodatno omogućio u odnosu na, primjerice, slikarski medij kojim ste se do tada bavili i kojemu ste još uvijek posvećeni?

S.K.L. Upravo u tom razdoblju i nešto kasnije počelo je moje bavljenje performansom – u početku su to bili tzv. "poetski performansi" izvođeni na otvaranju izložbi u kojima smo grupno čitali moje tekstove, a kasnije su dobivali samostalnu formu: Karamustra na Danima performansa u Varaždinu 2006. ili performans 2084. iz 2007. godine… Bavljenje performansom vidim kao logičan slijed umjetničkoga govora; jednog trenutka shvatiš da isključivi rad u ateljeu nije dovoljan i da je to zapravo zatvoreni krug u kojem se baviš sobom i hraniš egomanijom. Performansom se izlazi iz sebe i u interakciji sa stvarnošću izravno se oblikuje ideja. Performans je umjetnički čin koji ide dalje prema suštini i postaje koncentrat univerzalnog umjetničkog kazivanja. Zapravo, posve je jasno da današnje vrijeme traži dominantniji pristup u poimanju umjetnosti koja sve više postaje multidisciplinarna i multimedijalna. Današnji je umjetnik razapet između ideja, smisla i besmisla, proturječnosti i dekadencije. On neminovno mora proživljavati vrijeme u kojem živi i sebe u tom vremenu te ako želi biti angažirani umjetnik, performans je jedna od opcija.

Đ.C. Moje aktivno participiranje u umjetničkoj sceni Pule i Istre dogodilo se relativno kasno, 2000. godine, u mojoj već poodmakloj životnoj dobi. Do tada sam bio obožavatelj umjetnosti što se manifestiralo čitanjem i praćenjem gotovo svih artističkih događanja u Istri. Da ne elaboriram genezu svog angažmana u svijetu arta, reći ću samo to kako sam igrom slučaja upoznao Rajka Ivoševića, slikara i voditelja galerije Stari grad kao sjedišta amaterskog udruženja ULIKS, koji je prepoznao u meni kreativan kapacitet. Te iste godine postadoh i član udruge ULIKS. Od tada pa do današnjih dana dobrovoljno se izlažem sudu javnosti. U predgovoru moje izložbe grafičke mape, nastale prema Baudelaireovoj pjesničkoj zbirci Cvjetovi zla, povjesničarka umjetnosti Gordana Trajković napisala je kako sam ja homo ludens, homo creativus. Od samih početaka umjetnost sam shvaćao kao igru kroz koju se oslobađa perpetuum mobile otvorenosti čula i svijesti koji će pokretati kreaciju i sljedeću i sljedeću... I tako sam poput Baudelaireova Albatrosa letio prostranstvima imaginarnog svijeta u kojem se slobodno i beskrajno sanja dok mi se 2011. godine nisu širom otvorila vrata gnijezda HDLU-a Istre. Od prvih koraka sam se koraka paralelno gotovo svim umjetničkim medijima pa tako i performansom, upotrebljavajući svoje tijelo kao medij na međi slikarskog i kazališnog. Dajem se publici, očekujući interakciju, pa bila reakcija publike pozitivna ili negativna; tada je moja misija izvršena. Najgore što se može desiti autoru jest ravnodušnost.

 

IZVEDBA PEČENJA NA RAŽNJU

Prošle ste godine zajedno izveli performans I ludosti gore, dragi moji ljudožderi! (Galerija Štala, Šikuti, 2014.), za koji ste naglasili da parafrazira Budinu propovijed o vatri koja je jedino sredstvo koje nas može osloboditi od ropstva osjeta. Kakve su bile reakcije prisutnih, okupljenih na performansu, s obzirom na to da je Đurica Ciganović bio u potpunosti nag i pritom je preuzeo ulogu, značenje pečenja na ražnju?

S.K.L. Performans I ludosti gore, dragi moji ljudožderi! na radikalan način prikazuje stanje svijesti čovjeka i ljudskosti u današnjem vremenu. Nisam siguran je li se na ovim prostorima ikada odigrao provokativniji performans, a mogao se ostvariti samo u Šikutima "poli Pekice". Ako ne provociraš, nitko se ne osvrće. Reakcije prisutnih su bile vrlo pozitivne jer se performans održavao u uskom krugu poznavatelja, prijatelja i umjetnika, ali naknadne reakcije, nakon što je performans obznanjen u medijima, bile su vrlo proturječne. Mnogi poznanici, ne ulazeći u bît i poruku performansa, shvatili su ga kao egzibiciju i zajebanciju, pa su se iznenadili kad sam im rekao da je to najozbiljnija stvar koju sam napravio u životu.

Đ.C. Moram reći da je stav publike bio podijeljen na one nevine i one koji su iskusili čin performativnog zavođenja. Prvi bijahu zatečeni prizorom, a oni drugi su već znali što od mene mogu očekivati. Uglavnom, reakcija je bila pozitivne naravi.

 

Dakle, smatrate da bi reakcije prolaznika/namjernika ipak bile drastičnije, direktnije da ste ga, recimo, izveli na nekom trgu.

S.K.L. Zanimljivo bi bilo vidjeti te reakcije. Uglavnom ljudi dobronamjerno reagiraju na ulične performanse, ali u ovom slučaju, kad se čovjek peče na ražnju s mrkvom "od pozadi", bojim se da bi uz opće zgražanje intervenirala inspekcija za moral i ćudoređe. Bojim se da ne bih uspio na vrijeme objasniti koncept i da bi nas ambulantna kola odvezla na psihijatriju. 

Đ.C. Pa, naravno. Još uvijek smo mi primitivna sredina, što god mislili i govorili. Takva je, nažalost, realnost.

 

BUDIZAM I ATEIZAM

Jeste li se i u osobnom životu orijentirali na budizam te kako promatrate upliv Crkve u današnjem društvu, a što je bilo i više nego očito i na svim državno-crkvenim ceremonijalima vezanima uz, npr., Sinjsku alku?

S.K.L. Da, budizam nije religija, već filozofija i nauka o spoznaji, što me odavno privuklo i ostaje mi kao inspiracija i putokaz, a što se tiče crkveno-državnih ceremonija i Sinjske alke – to je toliko trivijalno da na to ne želim trošiti riječi.

Đ.C. Ni govora. Ja sam osobno radikalni ateist i spadam u onu skupinu ljudi, kako ih je Spinoza okarakterizirao, koji znaju da boga nema. Od Australopithecusa pa preko Homo Sapiens Sapiensa i kromanjonca, do modernog čovjeka proteklo je dva milijuna godina u besprijekornom balansu ljudi i prirode. Otkako je stvorena prva civilizacija, ta se ravnoteža poremetila na štetu naše planete. Zaslijepljeni prividnom moći nad prirodom, arogantno eksploatiramo Zemljine resurse do krajnjih granica. Sami smo sebi zabili nož u srce. Naše tijelo opstanka nalazi se na izdisaju. Ni sada ne čujemo ptice upozorenja koje već stoljećima klikću "Pažnja" i "Tu i sad". Zašto? Pa upozoravaju nas – slaboumne ljude – da obratimo pažnju na ono što nam se ovog trenutka, u neposrednoj okolini događa. A jedna od glavnih poluga kapitalističke, državne i političke moći jest crkva koju siromašna i obespravljena većina anticipira kao apsolutnu pravdu. Štujući religiju smrti, zločina i kazne, postaju žrtve jedne, bez presedana, klero-kapitalističke obmane i urote. Samo preko krvave revolucije (dijalog je isključen), prezreni narod može steći snagu koja će za sva vremena uništiti sadašnji nepravedni poredak. To je pretpostavka za bolji život u skladu s prirodom. Tek se tada možemo nadati oporavku civilizacije i spasenje od izumiranja. Dok god narod bude okretao glavu i zabavljao se uprizorenjima petparačkim igrokazima poput Sinjske alke, ovi arogantni nebitci tlačit će nas do zadnjeg atoma. Tek tada će narod shvatiti kako su bili magarci, no, prekasno.

 

Što vama osobno govori/donosi Budina propovijed o vatri?

S.K.L. Buda je jedan od najvećih ljudi koji se ikad rodio i čovjek koji je posjedovao kozmičku svijest. Kad sam pročitao njegovu propovijed o vatri, nastalu prije gotovo tri tisuće godina, shvatio sam da se ta propovijed odnosi na sva vremena, a ponajviše na ovo vrijeme danas, jer nosi univerzalnu poruku o prolaznosti, ništavosti, preispitivanja i težnji ka samorealizaciji. Moja poetska varijacija na tu propovijed samo se riječima prilagodila performansu, ali duh poruke je ostao isti.

Đ.C. Ona je trag kolektivnog suicida. Pa neka je. Bolje nismo ni zaslužili.

 

Koje ste još performanse zajedno izveli? Pojasnite nam kontekst svoga prvoga zajedničkoga izlaska kao umjetnike performansa.

S.K.L. Prvi zajednički performans smo izveli u Galeriji Milotić na otvaranju međunarodne izložbe Bijelo, plavo, crveno. To su boje s njihovih zastava koje je Đurica neprekidno premještao, što je samo po sebi znakovito i nakon što sam ga prefarbao u te tri boje, u toku umivanja nad staklenom posudom, zagnjurio sam mu glavu u vodu, daveći ga dok sam čitao svoju pjesmu, svakako ironičnu o hvalospjevima umjetnika. Time smo zapravo opisali položaj tog istog umjetnika u današnjem vremenu.

Đ.C. Nakon Budine propovijedi izveli smo još tri performansa: Crveno, bijelo, plavo, Pogled preko Rubikona i Ja nemam putra na glavi. Kao kolege artisti i nadasve prijatelji, uz druženja cjelonoćna s malvazijom i teranom, dogodila se misao da je sazrelo vrijeme za zajednički uradak jezično-vizualne sinestezije.

 

PULSKI ART-URAGAN 1980-IH

S obzirom na nedavnu izložbu Osamdesete, recite, kako sami doživljavate osamdesete na istarskoj sceni što se tiče akcija i performansa, posebice glazbenih performansa, u odnosu na situaciju danas?

S.K.L. Osamdesete, a osobito devedesete, na istarskoj su sceni svojim akcijama i performansima obilježili Labin Art Express; izuzetno živa i zanimljiva art scena koja u gradu Puli nije imala pandan. 

Đ.C. U osamdesetima sam bio trideset godina mlađi i u zanosu revolucionarnih studentskih događaja Zapadne Evrope. Pulska je scena bila vrlo progresivna na svim poljima. Od slušanja prog-rocka kod Nevenka Petrića, koji je bio jezgra slobodoumne riječi i djela, preko pokretanja fanzina i Ibora (omladinski list), mail arta, pa do rock kritike. Mogu slobodno reći da smo kreativno i aktivistički stajali uz bok evropskih turbulencija, a u muzičkom smislu – čista avangarda. Bio je to pulski uragan. A danas? Ne bih trošio riječi na turbo folk generaciju. Prestrašno.

 

Jeste li 1970-ih, 1980-ih bili više orijentirani na hipi ili punk scenu?

S.K.L. Pripadam hipi pokretu 70-ih, pogotovo art-progresivnoj rock sceni od 1965. do 1975. godine. Priznajem da sam još uvijek ovisnik o tom vremenu kad je rock još imao veze s artom, a pank mi je bio zanimljiv isključivo kao sociološki fenomen.

Đ.C. Tada sam radio u Uljanikovom kompjutorskom centru, a u slobodno vrijeme bio sam isključivo hipik, travar i hašišar.

 

Kako biste odredili pulsku akcionističku i performersku scenu danas?

S.K.L. Pitam se postoji li uopće. Ta je scena u Puli sporadična i nema kontinuiteta. Pored već spomenutih veliko je osvježenje pojavnost Đurice Ciganovića koji se pojavio niotkuda, a svojim je akcijama i provokativnim performansima oživio učmalu scenu. Tu treba spomenuti performans Rose koji je izveden ove godine na Danima hrvatskog performansa u Puli (riječ je o produžetku Mesekovih varaždinskih dana u Puli) u koji se uključio Šandor Slacki koji se s alternativne kazališne scene prirodnim putem povezao s performansom.

Đ.C. Današnja umjetnička scena je poražavajuća. Prevladava egocentrizam, farizejstvo i malograđanština. I među umjetnicima su popucale drugarske parke. Na otvaranjima izložbi bude naša malobrojna ekipa od desetak članova HDLU Istre, dvjesto članova. Rekao bih da je ovo sramotan podatak. Od nekadašnje potpore i kolegijalnosti ostade samo pepeo kao trag nekih arhaičnih vremena nevinosti.

 

Što se tiče ove zajedničke prve cjeline, zanima me Vaš komentar teksta Ive Anića, objavljenoga na Indexu 16. kolovoza ove godine[1]?

S.K.L. Pročitao sam navedeni članak i pomislio kako imamo sreću da su od Islamske države do Hrvatske relativno veliki putni troškovi, što nas donekle čini mirnim... A što se tiče naših političara, njima naprosto ne vjerujem i mislim da su spremni na sve kako bi osvojili i zadržali vlast.

Đ.C. Ne pročitah, pa stoga i nemam komentar.

 

LIBERO I KARAMUSTRA

Nekoliko pitanja za Libera. U Sošićima 2005. godine sudjelovali ste na Prvomajskom performansu (učesnici: Franci Blašković, Marko Brecelj, Pino Ivančić, Mladen Sošić). Tko je i kako koncipirao taj kolektivni performans?

S.K.L. Mislim da je inicijativu za Prvomajski performans 2005. godine pokrenuo Mladen Sošić, a mi ostali smo se spontano okupili. To je bila reakcija na rigidni i krčmarski kapitalizam na ovim prostorima i razočarenje u kvazi-demokraciju u kojoj su politokrati, primitivci i debili opljačkali sve što su stigli. Od tada je prošlo deset godina, a mučnina je ostala.

 

Obično svoje performanse određujete kao poetske performanse; je li to zato što njihovu matricu čini čitanje Vaše poezije?

S.K.L. To je samo uvjetno određenje jer uz poeziju čitam objave i prozne tekstove, pogotovo su zastupljeni dijelovi iz moje zbirke priča o Karamustri. To je ostarjeli hipik, umjetnik i otpadnik, likom isti Đurica Ciganović, koji se svakodnevno bori sa sobom i svijetom za duhovni opstanak. 

 

U svom Stajalištu umjetnika navodite, među ostalim, sljedeće: "Živimo u vremenu degradacije ljudskosti gdje individualna svijest jedva opstaje u dekadenciji kolektivno nesvjesnog." Kako iščitavate navedenu dekadenciju?

S.K.L. Dovoljno je otvoriti prozor, upaliti TV, da posvjedočiš sveopćoj dekadenciji koja progresivno poprima globalne razmjere. Po mom dubokom uvjerenju u procesu je permanentno sužavanje svjesnosti, pri čemu se ljudi uljuljkuju u kolektivnim tripovima, gube svoju individualnost i općenito svoja ljudska svojstva. Volio bih da se varam, ali u perspektivi ne vidim ništa dobro.

 

I završno nekoliko pitanja za Đuricu. Dana 28. studenoga 2013. predstavili ste se pulskoj publici u Pulskoj filmskoj tvornici s pet filmova i performansom. Kao ste koncipirali navedeni performans i na koji se način suodnosio s Vašim filmovima?

Đ.C. U filmu Obećana zemlja na ciničan način obrađujem razgovor Mojsija i boga. Zadnji kadar je snimljen u krupnom planu pri čemu Mojsije izlazi iz platna. Performans se direktno nadovezuje na ovaj zadnji kadar, kad Mojsije izlijeće kroz papir na scenu. Na vrhu štapa mu se nalazi "primač" signala s antenom, kao direktna konekcija s bogom. Boga su naravno izmislili prepredeni šarlatani (jedan od njih je i Mojsije) i održavaju ga sredstvima koja tiraniziraju i zastrašuju ljude. Onaj koji ima imalo razuma mora doći do zaključka o nepostojanju boga. 

Kroz ove video uratke htio sam pokazati ili razotkriti svoj habitus, ali i karakter umjetnika uopće. Ovo je prikaz društveno-političkih odnosa, stanje svijesti modernog čovjeka i ravnodušnost umjetnika spram pogrešnog puta naše civilizacije. Već jesmo na samom rubu Haribde i ako nam se ne probudi sladak okus razuma, tada nas ni Odisej neće moći spasiti iz vrtloga u koji plovimo punim jedrima. Gledajući Zen vrt, osjeća se učmalost raspadajuće lešine, ali ova naša mentalna ostavlja nesagledive posljedice po zdravlje cjelokupnog čovječanstva. Postavlja se pitanje jesu li današnja umjetnost i njezini eksponenti dorasli izazovu vremena u kojem živimo ili su samo uljuljkani u kolijevci samodopadnosti? Ovo je bît samog opstanka. Budemo li u stanju zanemariti partikularne benefite, prihvatiti osobnu i društvenu katarzu, doživjeti mentalnu metamorfozu, probuditi se i djelovati, tada ćemo imati šansu.

 

Tada ste prikazali i film Religijska kuga; riječ je o road movie radu koji prikazuje put koji "prevaljujete" svakoga jutra kako biste došli na posao u Uljanik. Dakle, kao i Pino Ivančić radili ste u Uljaniku; jeste li se tada međusobno poznavali?

Đ.C. Osobno se nismo znali.

 

Jeste li priredili oproštajni performans prigodom odlaska u mirovinu?

Đ.C. Da, performans se zvao Moja katarza. Nazočili su gotovo svi radnici Uljanikovog kompjuterskog centra, uključujući šefove i direktore. Bio je to butoh ples, a većini promatrača je to bio prvi susret s performansom uopće. Stoički su izdržali kulturno "maltretiranje" kritike samoproglašene vladajuće kaste. U drugom činu osjećali su se ugodno u svojoj prirodnoj okolini uživajući u fužima sa srnetinom, pršutom, sirom i ostalim bakanalijama. Već nakon nekoliko minuta umjetnost je zaboravljena i pometena poput uvelog lišća.

 

RELIGIJSKA KUGA

U Vašim je performansima, kao uostalom i u ostalim Vašim medijima, izrazito naglašena anarhistička misao. Kako ste u okviru spomenutoga predstavljanja čitali tekstove Johanna Josepha Mosta te što Vas to osobno privlači anarhizmu i vjerujete li da je anarhizam moguć u vidu anarhoindividualizma ili pak kolektivne ideje koju je zagovarao i sâm J. J. Most?

Đ.C. Ni jedno, ni drugo, zato što su se koncept demokratskog individualizma i socijalističkog dogmatizma u praksi pokazali nesavršenim te su zbog toga u procesu odumiranja. Vojska kao produžena ruka represije države – eufemizam za multinacionalne kompanije – nad pojedincem, grupom pa čak i čitavim narodima, podsjeća me na nedavnu crnu prošlost. Pod krinkom demokracije bogata manjina vlada siromašnom većinom koja poput ovaca pase uvelu travu programiranog blagostanja, slijedeći vođe u sigurnu propast. Ali postoji izlaz iz tih liberalnih okova. Treba se samo osvrnuti i baciti pogled na nacrt anarhističkog društva koji je, doduše, još uvijek u sferi teoretske rasprave pa će nam se odškrinuti vrata nade u doista pravedno društvo bez granica, država, policija, vojski, religija, sukoba, ksenofobije. Većina farizeja i filistara ovu će teoriju okarakterizirati kao čistu utopiju. Zar nije afroameričkim robovima sloboda življenja bila utopija pa im se taj san ostvario. Ili možda ne? Kad bismo bili cinični, mogli bismo reći da su u doba robovlasništva imali kakav-takav krov nad glavom, dva obroka dnevno i osiguran posao, a danas gotovo deset posto američkih građana mogu slobodno spavati u parkovima pod vedrim nebom, mogu slobodno gladovati i mogu slobodno čekati u redu na burzi rada. Krucijalno je pitanje religije i njene patologije, citirat ću Johanna Mosta: "Od svih psihičkih bolesti koje su se sistematski uvukle u čovječji mozak, religijska kuga svakako je najstrašnija." Bez iznalaženja učinkovitog lijeka kretat ćemo se isključivo dva koraka unatrag. Zato anarhističko društvo treba promatrati u višim, nama nepoznatim, dimenzijama. Ja pokušavam funkcionirati na toj razini i znam da će ljudi nekad... u budućnosti... ipak... dočekati... tako željenog... Godota.

 

Bilješke

[1] Ivo Anić, "Tko su oni koji se u naše ime kurče i dovode u opasnost naše živote i živote naše djece?", index.hr, 16. 8. 2015.

 

Đuro (Đurica) Ciganović (Split, 8. travnja 1957.), multimedijalni umjetnik. Član je udruženja HDLU Istre. Osim bavljenja slikanjem, grafičkim radovima, keramikom i performansom, odnedavno i piše. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Živi i radi u Puli.

 

Slobodan Kokotović – Libero (Pula, 1. srpnja 1955.) zaposlen je u gradskoj upravi, bavi se slikarstvom, kiparstvom, performansom i konceptualnom umjetnošću. Objavljivao je prozu (novele, humoreske) i poeziju. Dobitnik je nekoliko otkupnih nagrada i priznanja.

 

Foto: Đurica Ciganović i Slobodan Kokotović Libero: I ludosti gore, dragi moji ljudožderi (Galerija Štala, Šikuti, 2014.)