Bojan Krištofić  

Dvadeset kvadratnih godina

Teorijsko i kritičko promišljanje umjetnosti uglavnom je opskurnija i javnosti daleko manje poznata djelatnost od samog stvaranja umjetničkih djela, koje također najčešće nije u samom središtu pažnje najšire publike, osim kada je riječ o renomiranim i nadaleko poznatim autorima o kojima i vrapci na grani neprekidno cvrkuću. K tome, preduvjet za ikakav sustavan razvoj teorije i kritike umjetnosti u određenom prostorno-vremenskom kontekstu nesumnjivo jest razgranatost, održivost i raširenost samih umjetničkih praksi, koje bi trebale biti čvrsto povezane s cjelovitom društvenom zajednicom kroz državne i nevladine institucije i udruge, muzejske i izložbene prostore, edukativne i rezidencijalne programe, kao i različita alternativna i off događanja, neformalne festivale, priredbe i manifestacije… Međutim, kada takvog institucionalnog okvira nema, refleksivno promatranje umjetnosti, uobličeno u više ili manje dosljednoj teoriji, izraženo je u dnevnoj kritici kao legitimnom načinu iskazivanja stava kompetentnog promatrača; razvija se više kao eksces, nepredvidivo, ali ne i posve neočekivano, što svjedoči o imanentnoj ljudskoj potrebi da sve što prije ili poslije prođe kroz sito i rešeto našeg intelekta uklopimo u koherentni sustav mišljenja, kako bi svijet (umjetnosti) učinili jasnijim i razumljivijim.

Teorija stripa kao dosljednost ekscesa U slučaju gotovo stoljetne povijesti hrvatskog stripa (fali nam još svega petnaestak godina da popunimo okruglu obljetnicu od objavljivanja Vjerenice mača Andrije Maurovića 1935. godine) riječ “eksces” često se susreće, budući da razvoj tog medija u nas često nije tekao ni dosljedno ni pravocrtno, s kontinuiranim prenošenjem baklje umjetničkog plamena iz ruku starijih generacija u svježe i radišne šake mlađih. Dapače, bilo je tu kojekakvih skokova, stranputica, opetovanih prekida izdavačkih aktivnosti tijekom desetljeća, razdoblja zasluženog ponosa i slave, kao i dugih godina najcrnjih kriza. Talentirani pojedinci – autori, izdavači i urednici – upisivali su se u povijest, a kolektive bi katkad prekrio zaborav, ili su ostali upamćeni kao solidne odskočne daske za karijere svojih najmarljivijih i najkarizmatičnijih individua. Pa ipak, koliko god vrludala, koliko god bila prijetvorna i nesigurna za putnike namjernike, koji su se tu i tamo tek očešali o strip, domaća povijest devete umjetnosti išla je svojim tijekom, polučivši nekoliko neupitnih remek-djela kojima su hrvatski autori stali uz bok najcjenjenijih stranih klasika; sve do tzv. “crnih devedesetih”, kada je uslijed poznatih i više puta opisanih okolnosti (rat, poraće, raspad bivše države i bivšeg tržišta, osipanje publike, generacijski jazovi, i tako dalje…), regionalni strip doživio i, srećom (sada je to posve jasno), preživio vjerojatno najtežu krizu u svom dugom i poštovanja vrijednom životu. Stoga je nevjerojatno što su upravo početkom tog razdoblja, krajnje nezahvalnog za bilo kakve hrabrije i maštovitije iskorake u kulturi, teorija i kritika stripa prestale biti eksces, povremena aktivnost iskusnijih povjesničara umjetnosti ili trajni interes tek sićušne šačice okorjelih fanatika, te su napokon dobile platformu na kojoj su se mogle (istinabog, ne uvijek nesmetano) kontinuirano i relativno slobodno razvijati. Naime, neugodne godine 1992., na prvom Salonu hrvatskog stripa u Vinkovcima (logičnom produžetku dotadašnjeg jugoslavenskog salona, također u Vinkovcima), predstavljen je prvi broj Kvadrata, prvog hrvatskog časopisa za strip, dakle časopisa za teoriju i kritiku stripa, koji je u sljedećim brojevima ipak tu i tamo objavio i pokoji strip.

Kulturološki kvadrat perom Kada se toliko pridjeva “prvi” pojavi u godini žestokog ratnog razaranja, i to u srcu Slavonije, uslijed permanentne egzistencijalne ugroženosti i potpunog rasapa svih moralnih i inih vrijednosti, tada takva inicijativa, tvrdoglavo posvećena umjetnosti bez obzira na posve negativne društvene okolnosti, zaslužuje prije svega duboki naklon, a tek onda trezveniju pohvalu ili pokudu. No, mala bi vajda bila od tog naklona da Vjekoslav Đaniš, tada i danas glavni i odgovorni urednik Kvadrata, u vrijeme pokretanja časopisa izdavač s već nekoliko utakmica u nogama, nije sve ove godine ustrajao u borbi s vjetrenjačama, te zahvaljujući upornosti, ljubavi prema stripu i vjernim suradnicima, uspijevao zadovoljiti ritam izlaženja od prosječno dva broja godišnje. U ovom trenutku, doza patetike sasvim je na mjestu. Nažalost, Kvadrat tijekom svih ovih godina, što zbog manjka sredstava (tek unazad posljednjih nekoliko sezona financijski ga podržava Ministarstvo kulture RH), što zbog a priori ograničene publike (jer pisanje o stripu zaista nije sadržaj privlačan najširim narodnim masama), nije imao adekvatnu distribucijsku mrežu, pa ga se moglo nabaviti ili izravno od urednika, tj. izdavača (premda je oduvijek objavljivan pod ogrankom Matice Hrvatske u Bizovcu), ili u knjižarama specijaliziranima za strip, koje su tek unazad pet-šest godina počele nicati i u drugim većim gradovima diljem Hrvatske (Rijeka, Split, Osijek), doprinoseći tako nužnoj decentralizaciji scene. Kvadrat je, dakle, usprkos svojoj kvaliteti bio i ostao supkulturna priča.

Sada je izvanredan trenutak da se to napokon promijeni. Kako su iz tiska nedavno izašli, u gotovo istom trenutku, 26. i 27. broj Kvadrata (pa ni još jedna lijepa, okrugla obljetnica prema brojevima nije više tako daleko), red je da napore Đaniša i njegovih suradnika primijeti barem nešto širi krug čitatelja od onoga kojemu se urednik u gotovo svakom uvodniku smjerno obraćao s “dragi naši”, što podrazumijeva ne više od nekoliko stotina duša neizlječivo zaraženih stripom. Jer, kulturološki značaj tekstova objavljenih u svim godištima Kvadrata, bilo da je riječ o originalnim prilozima ili prijevodima, mnogo je veći nego što se na prvi pogled čini. Časopis živi od interakcije svojih suradnika, zaista postoji samo ako piscima pruža prostor za plodnu razmjenu ideja i intelektualnih koncepcija, a u Kvadratu ne samo da se nikad nije provodila nikakva cenzura, nego su u njemu tekstove objavljivala mnoga renomirana pera za koja čitatelj, prateći njihov poznatiji rad, nikada ne bi rekao da strip imaju, što se kaže, u malom prstu. A bilo je tu, dakako, i onih koji su se cijelim bićem posvetili devetoj umjetnosti, pa u ljubavi prema njoj ponekad i izgorjeli, ili su dopustili da ih proguta plamen povijesti, ne pristajući svoju strast prema stripu pretpostaviti bilo čemu drugom, a ponajmanje političkim vihorima ratnog i poratnog Balkana. Tako je svojom duhovnom prisutnošću i lucidnošću u Kvadratu vrijedan trag ostavio, na primjer, pokojni Karim Zaimović, izvanredan sarajevski pisac, publicist i scenarist, veliki poznavalac stripa, kao i Radovan Domagoj Devlić, jedan od najznačajnijih domaćih autora, kojemu je nakon prerane smrti posvećen cijeli jedan broj časopisa, do danas najvažnija referenca za sve koji žele proučavati njegov lik i djelo. Dakako, u tom bratstvu duša nezamjenjiva mjesta zauzimaju prije svega živi, poput Zorana Đukanovića, vjerojatno najpronicljivijeg i literarno najtalentiranijeg regionalnog teoretičara stripa, koji sa svoje nizozemske adrese Đanišu redovito šalje priloge o stranim i domaćim autorima, otkrivajući u njihovim radovima finese i metafore koje većina čitatelja neće odmah uočiti; a tu je i Tomislav Čegir, iskusni filmski kritičar, ali i dugogodišnji mislilac stripa, koji je u svojim “anatomskim” esejima vrlo vješto i zanimljivo secirao mnoge nedodirljive klasike… Bio bi grijeh ne spomenuti i Darka Macana, strip autora, pisca, izdavača i pokretača mnogih inicijativa na domaćoj sceni, koji je nekoliko godina bio i pridruženi urednik časopisa, te je kao takav itekako utjecao na njegov identitet; a svoj je prilog dalo i nekoliko agilnih splitskih novinara, među kojima je prednjačio Ivica Ivanišević, danas već i autor jedne od rijetkih knjiga o stripu na hrvatskom jeziku, Sto mu jelenskih rogova (2004.).

Obveza, ali i privilegija Ukratko, dvadeset i sedam brojeva Kvadrata nije samo kronika razvoja jedne relevantne umjetničke grane tijekom dvadesetak godina, čiju su prošlost, sadašnjost i budućnost suradnici časopisa sebi postavili u zadatak proučiti i predvidjeti; već i komparativna kronologija specifičnosti kulturno-povijesnog okvira u kojem je ovdašnji strip živio, kao i mnogih paradoksa koje je takav kontekst tijekom godina nužno proizvodio, rastrgan suprotnostima i sukobima, ali i sasvim iznenađujućim, poticajnim oblicima zajedništva, u koje se ubraja i Kvadrat. Drugim riječima, njegova tradicija ono je što Kvadratu jamči budućnost, jer časopis može bez većih problema nastaviti izlaziti kao i dosad – štivo za nekolicinu posvećenih, za one kojima je do stripa toliko stalo da im nije dovoljno čitati ga, već moraju čitati i o njemu da bi zadovoljili svoju glad. Koliko god takva perspektiva bila romantična, ona je ipak krnja i nedorečena. Jer stripu, pa i tekstovima o stripu, trebaju čitatelji i publika, i to što šira publika, jer tek diferencijacija ukusa i mišljenja uslijed složene i raznovrsne fluktuacije kulturnih dobara može jamčiti zaista poticajan i kreativan kritički diskurs. U suprotnom postoji opasnost od situacije u kojoj autori, izdavači, teoretičari i ostali zaljubljenici u strip jedni druge dobronamjerno tapšaju po ramenu, što podrazumijeva održavanje aktualnog statusa quo, ma kako on sam po sebi trenutno bio ugodan ili poželjan. No, Đaniš nikada nije dopuštao da ga ponese lakovjerni optimizam karakterističan za periodična razdoblja uspona domaće strip scene, pri čemu je ponekad znao otići u drugu krajnost – neopravdani pesimizam, što je vidljivo kada se njegove, inače često poetski nadahnute uvodnike čita jedan za drugim. Pa ipak, takav stav, ako ništa drugo, znači i permanentnost promjene, a suptilne, ali efektne promjene oduvijek su bile ono što je Kvadratu dobro išlo. Zato Kvadrat treba pratiti i čitati, jer je za svakog čitatelja stripa to privilegija, ako ne i obveza