Osvrt na izložbu Dalibora Martinisa Rad na izložbi 1969. Data recovery 2015., Galerija SC, Zagreb, 19. 5. – 6. 6. 2015.
Naslov izložbe je moguće protumačiti ili prevesti na dva načina: prvo, kao umjetničko ostvarenje predstavljeno na izložbi, i drugo, kao posao potreban za realizaciju izložbe. Prije deset do petnaest godina to se ne bi moglo dvojako shvaćati zato što je riječ "rad" dotad označavala isključivo posao, a kasnije se, u prostoru umjetnosti, počela upotrebljavati za rezultat tog posla.
Promatrajući iz današnjice, naslov istodobno označava i jedno i drugo, predstavlja svojevrsnu reinkarnaciju "radova" koji su bili predstavljeni na izložbi 1969., kao i posao koji im je tada prethodio, a Martinis ga je za ovu priliku što je moguće vjernije ponovio te u izložbu uključio dokumentaciju oba posla i rekvizite potrebne za ponovljenu realizaciju. Galerijski je prostor tako pretvoren u "radilište": osim poludovršenih slika, tu su i prazne kante s bojom, kompresor, gomile zgužvanog papira nužnog da se ne zamaže galerija prilikom bojanja (među kojima se raspoznaju Novine SC iz 1969. u kojima je objavljen i prilog o toj izložbi), razni nosači, kao i pregršt detalja koji se na ovaj ili onaj način odnose prema ondašnjoj izložbi, kao i općem kontekstu vremena kada se događala.
Manjkavi recovery Moglo bi se ipak reći da je ovdje primarno Martinisovo ponavljanje tog posla. Taj postupak posve odgovara njegovoj trajnoj seriji Data recovery i to iz više razloga – ali i s jednom razlikom obzirom na uobičajeni "data recovery" – u ovom se slučaju rekonstruirana slika iz prošlosti, posredstvom pojedinih elemenata do kojih je moguće doći, tiče njega osobno. To je ponajviše vidljivo u nominalnom sadržaju: tadašnja se slikarska instalacija zvala Modul N & Z, čiji je cilj bio "određenje prostora pomoću vizualnih modulvektora pokreta". Niz slika većeg formata narančasto-zelene boje bio je naslonjen na vanjske zidove Galerije SC i trebao je biti postavljen "negdje u Zagrebu". Taj je niz na konceptualnoj razini oblikovao nekakav metaforički prolaz ili tunel. Kako je zapisao sam umjetnik 1969. godine, "ako usmjerena dužina tunela predstavlja vektor, onda je boja modul tog vektora. Doživljavanje prostornog ritma unutar nanizanih obojenih površina usko je povezan s kretanjem sudionika prostora." U "data recovery" situaciji, međutim, pamćenju su otrgnute nijanse tih boja, a fotografska je dokumentacija, logikom vremena, bila crnobijela. Stoga je Martinis u stanju tek djelomično ponoviti spomenuti modulvektor – u izostanku cjelokupne memorije, raspolažući tek s njenim dijelovima, sada proizvodi monokromna platna.
Rekonstrukciji ondašnjeg u sadašnjoj je izvedbi pridodano i mnoštvo elemenata, dimenzija i značenja koji su se nedvojbeno ticali šireg konteksta tadašnjeg posla, no pojavili su se tek istragom učinjenom u međuvremenu. Ti su "dokazi" na izložbi pred nama prostorno (odnosno značenjski) sakriveni, diskretni, jedva vidljivi ili pak postavljeni centralno poput teksta predgovora u katalogu izložbe When Attitudes Become Form održane u Bernu u proljeće 1969. godine, kustosa Haralda Szeemana, koji je u izložbenoj varijanti Martinis gotovo potpuno zacrnio, ostavivši vidljivim tek dijelove koji se asocijativno odnose ili se mogu prispodobiti njegovu konkretnom izložbenom poslu. Dakako, tekst je u cijelosti moguće pronaći odložen na neku stolicu sa strane. Promatrajući taj primjer, autoironizirana je svojevrsna sloboda u određivanju "date" kojom se potkrepljuje rekonstrukcija. Izolirajući, naime, tek one dijelove koji su mu konkretno djelatni stiče se dojam naknadne proizvodnje manifesta posve odgovarajućeg s obzirom na njegov sadržaj.
Na plastičnoj su foliji (5 sa 3 metra) isprintane povećane kontakt fotografije snimljene prilikom izrade Modula N & Z 1969. Na fotografijama su autor i njegovi pomoćnici, Sanja Iveković i Rajko Grlić. Na izloženom je "radilištu" ta dokumentacijska folija funkcionalna kao zaštita zidova tijekom kompresorskog prebojavanja slika u sivo, čemu svjedoče ravno odrezane sive sjene na njoj. Kao da crno-bijela prošlost poput pozadine služi sadašnjosti koja na njoj ostavlja svoje sjene. Monokromne slike što u nizu podražavaju nekadašnji Modul N & Z tek su djelomično završene, na nekima su ostaci zaštitne pik trake, jedna je slika postavljena ispred niza, lagano odignuta od podloge, a iza nje su vidljive nečije noge. To su autorove noge iz 1969. godine, odnosno interpretacija stare fotografije na kojoj se vidi da netko prolazi ispred polupostavljenog niza na vanjskom zidu galerije noseći sliku prema njezinom budućem mjestu.
Autentičnost ponavljanja Na sivom je podu galerije bijelom bojom iscrtana shema "određivanja prostora pomoću N & Z modula" što skicira mogućnost, odnosno propozicije (poput nekakva korisničkog priručnika) njegova postavljanja negdje u Zagrebu, pri čemu je očito prilično bitno u kakvom je odnosu modul spram križanja i kakva bi njegova svakodnevna uporaba na tim precizno označenim, ali i bilo kojim eventualnim lokacijama trebala biti.
Dno prazne kante koja se nalazi nedaleko sheme, čiji je sadržaj očito poslužio za njezinu izradu, s ispucanim ostacima bijele boje poslužilo je kao adekvatan fond na kojem je crnim flomasterom markiran filozofski skup koji se 1969. odigrao na Korčuli, a kojemu su prisustvovali Fromm, Habermas, Grlić, Marcuse i Petrović.
Na crnoj majici, odloženoj na nekoj skeli u kutu, bijelim je slovima ispisan datum: 20. 6. 1969. Taj datum odgovara vremenu u kojem se posao oko priprema Martinisove prve izložbe i odvijao. Međutim, to je reprodukcija jedne od slika Ona Kaware, preuzeta iz serije njegovih crnih ulja na platnu na kojima se bijelim slovima pojavljuju za Kawaru bitni datumi.
Jasne odrednice, šifrirane upute, vjerodostojni i pomalo fabricirani podaci, duhovite inkarnacije, aluzije na radove suvremenih umjetnika i filozofa, osobna i opća povijest predočena izabranim novinskim stranicama, konkretna dokumentacija onog posla onda isprepletena s dokumentacijom ovoga sada, polurealizirani radovi, sve je to upregnuto u izložbenu kompoziciju što bismo je kolokvijalnim izrazom mogli označiti džumbusom. Takav je dojam, međutim, kompliment očitoj namjeri proizvodnje instalacije čiji je cilj temeljem prošlosti predstaviti autentičnost njezina ponavljanja, kao i kompletan međuprostor.
Na široj je platformi Martinisova opusa to ostvarenje moguće protumačiti i kao galerijsku kontra-repliku njegovom poznatom video radu Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom. Odgovaranju kao sadašnjik na pitanja što si ih je sebi postavio kao duplo mlađi ondašnjik, u tom slučaju replicira ponavljanjem istovjetnog likovnog posla koji je prethodio njegovoj prvoj izložbi. Po umjetnikovu vlastitu priznanju, te su radnje iz dubina memorije na površinu smjesta iznijele tjelesno prepoznavanje sebe pri tadašnjem poslu. Pa za razliku od videa, u kojemu su se na svjesno mentalnoj razini, gotovo i nehotično, pojavila dva Martinisa, ovdje su se na organskoj razini galerijska dvojica ponovo stopila u jednog.