Epistemološki problem arhitekture

Filozofija je u tradicionalnom smislu riječi – stvaranje koncepata. Deleuze i Guattari vjeruju da je uloga filozofije da smišlja nove koncepte koji preispituju načine na koje filozofija samu sebe promišlja i formulira. Arhitektura je također – stvaranje koncepata. Elizabeth Grosz kaže da filozofija samu sebe često pogrešno doživljava kao vrstu čiste refleksije o mišljenju, mada je ona zapravo vrsta kreativnog rada s riječima – pisanje, raspravljanje, kritiziranje. Ako je moguće, Elizabethinim riječima, filozofiju gledati kao proces stvaranja, onda je moguće i arhitekturu promatrati ne samo kao proizvodnju građevina, već kao oblik refleksije o tim prostorima. Pitanje je u kojoj se mjeri arhitekti zaista bave refleksijom o vlastitom poslu i djelovanju. Nužnost takve refleksije na žalost ne proizlazi sama po sebi, ona se vraća kasnije, ponekad i prekasno, kao oblik nesporazuma u prostoru koji stvara nesretne ljude.

Osnivanje arhitekturologije

Da bi se o arhitekturi moglo misliti i raspravljati potrebno je stvoriti teorijski aparat koji takvu vrst komunikacije čini mogućom, kao i parametre kojima je objektivna komparacija moguća. Nažalost, mišljenja i pisanja, onog relevantnog, ima premalo, a kritičkog nema uopće. Jednim je dijelom to krivica “brzog” vremena u kojem živimo i u kojem se sve manje i manje čita, a većim dijelom to je posljedica sustavnog zanemarivanja i ignoriranja onog što se zove teorija arhitekture.

Knjiga Philippea Boudona O arhitektonskom prostoru, u izdanju Instituta za povijest umjetnosti, izuzetno je interesantna i pomalo neuobičajena u kontekstu recentne teorije arhitekture. Suvremena teorijska misao može se podijeliti u dvije načelne grupe – prvu grupu čine filozofski tekstovi autora poput Jeana Baudrillarda, Paula Virilia, a koje smo do nedavno mogli pratiti kroz izdanja Biblioteke Psefizma, a koji su prisvojeni od arhitekata u svrhu stvaranja suvremenog arhitektonskog teorijskog diskursa; drugu grupu pak čine tekstovi samih arhitekata, koji usvajajući terminologiju i koncepte suvremene filozofije, promišljaju problematiku suvremene arhitekture, kao na primjer knjiga Bernarda Tschumia Arhitektura i disjunkcija, u izdanju Biblioteke PLAN AGM-a. Boudon sa svojom knjigom O arhitektonskom prostoru, ne pripada ni jednoj ni drugoj grupi, a naročito svojim diskursom ne pripada post-strukturalističkoj misli koja čini platformu obiju spomenutih grupa. Boudon pomalo staromodno, ali iznimno svježe i lucidno vraća u središte teme - epistemiološki problem arhitekture. Preispitujući prirodu spoznaja vezanih uz arhitekturu on se distancira od pribjegavanja nekoj od recentnih filozofskih metodologija i stvara samosvojnu originalnu disciplinu koju naziva arhitekturologijom. Kovanica proizlazi iz jednostavne logike, kao što se recimo biologija bavi proučavanjem bioloških organizama, tako se i arhitekturologija bavi proučavanjem arhitekture. Valja naglasiti da se pod arhitekturom, kao predmetom proučavanja, ovdje podrazumijeva disciplina arhitekture, a ne arhitektura kao objekt, građevina. Arhitekturologija stoji prema arhitekturi kao lingvistika prema jeziku ili pak sociologija prema društvu.

Prostor koncepcije

Kroz knjigu Boudon se bavi možda jednim od temeljnih pitanja arhitekture, a to je odnos između prostora koncepta (dakle zamisli arhitekta), geometrijskog prostora (prostora prezentiranja ideje), realnog arhitektonskog prostora (prostora konkretizacije) i percipiranog prostora (nazad ka subjektivnom prostoru uma u ovom slučaju korisnika arhitekture). Naročito je originalna misao kako je zgrada zapravo predstavljanje projekta koji joj je prethodio. Naravno, ovaj možda pomalo šokantan obrat sasvim je jasan s pozicije arhitekturologije koja se prvenstveno bavi prostorom koncepcije, a ne arhitektonskim konkretiziranim prostorom. Ovaj je obrat također izuzetno interesantan s pozicije rasprave da li je arhitektura koncept, dakle ono što se može iščitati iz nacrta, skica, vizualizacija ili fotografije ili je pak arhitektura isključivo njena realizacija, fizička prisutnost materijaliziranog koncepta (izmijenjenog ili „onečišćenog“ kroz postupak građenja). Slijedeća tema, a koja proizlazi iz temeljne razlike apstraktnog geometrijskog prostora i arhitektonskog prostora (bilo kao stvarnog bilo kao koncepta), jest tema mjerila. Ponovo se jedna uobičajena tema, pod Boudonovom lupom pretvara u nešto sasvim novo i svježe, iako zapravo sasvim očigledno. Jasnom distinkcijom između omjera (proporcije) koji je specifičan za apstraktni, geometrijski prostor i mjerila koji je specifičan za arhitektonski prostor, Boudon ukazuje na pogrešnu simplifikaciju svođenja arhitekture na puku geometriju. Geometrija potječe od same negacije mjerila, još je Tales osmislio način zamjene stvarne veličine piramide u korist reduciranog modela. Naravno da je moguće, parcijalno, baviti se arhitekturom kroz zamjenski model, arhitektonski nacrti počivaju na tom principu, ali arhitekturu i u konceptu i u konačnoj percepciji, kad ona bude materijalizirana, određuje psihološka komponenta osjećaja ona koja proizlazi iz mjerila – veličine. Boudon briljantno ilustrira razlikovnost između omjera, proporcije i mjerila pozivajući se na tekst Paula Valeryja: Eupalinos ili arhitekt – s veličinom se sve mijenja, fizičke proporcije nisu zadržane s rastom mjerila.

Virtualizacija arhitekture

Tema načeta knjigom važna je i s aspekta promišljanja projektiranja AutoCAD alatima i drugim inačicama kompjutorski generiranih modela arhitektonske koncepcije, koji se svojom geometričnošću i apstraktnošću udaljavaju od mjerila. Bilo bi vrlo interesantno vidjeti nastavak knjige kroz taj aspekt virtualizacije arhitekture, koju autor spominje u svom predgovoru. Iako osnovu knjige čini esej s početka sedamdesetih (dopunjen i proširen recentno i kao takav objavljen u ovom hrvatskom izdanju), ideje iznijete u njoj iznimno su svježe i danas.

Elizabeth Grosz u knjizi Architecture from the Putside kaže da filozofija, arhitektura i znanost nisu discipline koje bi trebale stvarati odgovore ili rješenja, već su polja koja bi morala ostvariti prostor za ta pitanja. Boudon u svojoj knjizi ne daje odgovore, ali ostvaruje vrlo širok prostor za mišljenje ili eventualnu polemiku. Ova knjiga predstavlja jedan od bitnih aspekata bavljenja teorijom arhitekture. Kako smo nakon gašenja Biblioteke Psefizma ostali bez sustavnijeg objavljivanja recentnih filozofskih dijela relevantnih za teoriju arhitekture, ostaje nada u Biblioteku PLAN u izdanju AGM-a i dakle Institut za povijest umjetnosti, kao izdavača Boudona, da ipak nećemo biti prikraćeni u dostupnosti teorijske misli na hrvatskom jeziku.