Literarizirane kolumne i kratke priče zagrebačke novinarke i spisateljice koje uknjiženjem dobivaju sasvim novi okvir
Jednom sam na koricama knjige, koja je autoru bila druga, pročitala da je dobro što je autor odlučio potvrditi želju da i dalje postoji u književnosti, ali je loše što se prvom knjigom obvezao da dobro piše. To bi se moglo primijeniti i na Mirjanu Dugandžiju: svojim romanesknim prvijencem sama je sebi postavila jako visoke kriterije pa će sad i publika očekivati da ih zadovolji. Nekoliko dana kolovoza (EPH/Novi liber, 2010.) Mirjane Dugandžije, bilo je pravo otkriće i osvježenje na našoj književnoj sceni. Premda je autorica bila dugogodišnja afirmirana i vrsna novinarka, zatravila nas je istančanim, domišljenim, mjestimice poetsko-lirskim izričajem i raskošnim referencama na nimalo slučajnu, štoviše sustavnu, načitanost. Osim ljubavne priče i “portreta dame” s familijom, donijela je sliku Zagreba kakav je uglavnom nevidljiv jer ga prekriva medijski kič, snobizam, ruralna agresija, ignorancija… Takav grad, u kojem ima ljudi koji čitaju filozofe, posjećuju izložbe, znaju što je na kojoj polici u knjižari, kako izbjeći uprosječivanje – mogao se naći i u njezinim kolumnama u tjedniku. Na žalost, ne zadugo jer je ubrzo ukinuta.
Odabrane kolumne i tri nove kratke priče sad su ukoričene u Indijančevoj noći pa se možemo uvjeriti da autorica nije odustala od prvotne sebe (koliko god to bilo tricky reći).
Kako se kolumne otvaraju, tako se stječe dojam da se otkriva, ali zapravo je riječ o igri fiction-faction, labirintu i mračnoj (Platonovoj) spilji; ipak odvažna je, čak smiona u tom riziku; reći će da ima potrebu sve (mračno) priznati jer živi u vremenu kad je ispovijedanje moderno, ali će vas zapravo obmanuti u pogledu toga što je doista važno rekla o sebi.
Vlastite iluzije Vlastite iluzije dobra su tema za priče – u prividan nemar i kaos unose formu, prilagođenu sebi, a ne navici čitatelja (zato u kolumnama nema popovanja, stalnom izmjenom tema i ritma rečenica, često na prvi pogled zbunjujućih, nastaje dinamika koju ne poznaje žanr kolumne); žar i eksplozija ideja nisu obuzdani formom.
“Zato što mi je rasap uvijek zanimljiviji nego građenje, pad nego uzlet; nered potentniji nego red, pesimizam nego optimizam, melankolija nego sabranost, i zato, kad sam osjetila da taj svijet, koji nam se zadnjih 20 godina predstavlja kao najbolji mogući, nekako ide k vragu, ispružila sam sve krakove pa prebirem po njemu uvlačeći pipke u svaku rupicu kao hobotnica. Ne, ne tvrdim da je sa mnom sve u redu.”
Najednom, eto frivolne rečenice, ali zapravo sakriva dubinu iskustva ili spoznaje jer je delikatna, lukava, neizravna, blaga, ženstvena; s druge strane je hirovita, puna strahova, ali ne destruktivnih, a ako i jest destruktivna, onda je to uzgredna posljedica mašte, fantazije koju ipak mora obuzdavati. Pa i u susretu je najvažnija njezina mašta, trenutačno stanje duha, svježi tekst na nepcima, hirovitost trenutka – jer traži Crnog labuda (Nassim Nicholas Taleb).
Često želi savršen trenutak, čak traga za njim, ali budući da je predugo zamišljala taj savršen trenutak, on je nemoguć za ostvarenje – a onda je pak oštra, okrutna, tvrdoglava. I kad hoće užitak bez osjećaja (ne samo tjelesni, nego u jednakoj mjeri duhovni i mentalni), ostaje netaknuta: “…to se meni uvijek omakne, da tražim izravnije odgovore na ljudska ponašanja, zašto radimo to što radimo, a radimo loše…” Bez obzira koliko joj loše ide u životu, uvijek nađe načina da sebe počasti nekim zadovoljstvom pa makar to bila samoironija.
I kad je tobože bezobzirna, ipak je duboko etično biće, sputano svime onim o čemu pomnjivo šuti: “…pretpostavljam da će nam baš oni, razni besprizorni, praviti društvo kad Zagreb pometu ljetna kuga i kolera, u mislima sam im, s terase HNK, obećala: mi vas nećemo napustiti. Mi smo vaš white trash kao i vi naš, mi smo vaši zabavljači u vrijeme kiselih krastavaca, žongleri u doba kolere, mi smo vaši novinari“.
Bezazlena laž Preosjetljiva je i lažna samo kada drugi ljudi u nju sumnjaju; no u toj “lažnosti” je nedužna jer nikog ne ponižava – to je puka bezazlena laž da nadvlada okrutnost svijeta i obrani se od razorne sentimentalnosti. Umije biti umiljata, uvjerljiva, privlačna, tajanstvena; trenutak poslije brutalna, nepotkupljiva, zatvorenija od najčuvanijeg zatvora. Slijepa je za nemaštovite, u sebi mrtve ljude; na javnim okupljalištima traži lik, kakvu neprosječnu osobnost, po mogućnosti fiktivnu; zapravo je ništa ne može impresionirati. Naposljetku, i ta famozna šopingholija – nije to neophodna raskoš nego potreba za lijepim i dobrim.
Decentna senzualnost je zamršena, ali svi porivi su duboko ljudski (opravdani, tja naravno!); postoji suzdržana potreba za obiljem: doživljaja, intelektualnih izazova, kaosa u kojem glatko i zadovoljno klizi, u kojem postoji radost stvaranja. Na nekim mjestima joj je “zagušljivo”, zasićena je, brza osjetila šalju informaciju u intelekt: ovdje za tebe, usprkos očekivanjima, neće biti niša novo; a tako bi željela da je nešto očara; i onda ima potrebu svijet karikirati jer to je jedini način da se spasi očaja.
Istodobno pak ima sposobnost prilagoditi se okruženju i atmosferi – što je možda samo stečena novinarska osobina i možda tim prilagođavanjem radi nasilje na vlastitom izvornom naravi; postoji neki demon nemira u njoj koji je nagoni da bude hirovita, drska, distancirana (mali incidenti sprječavaju velike), dok je svijest o osjećajima drugih dovodi do obzirnosti. Nikad, baš nikad nema mržnje, nikakve, postoji samo strast, samilost, razumijevanje, katkad (rijetko) ravnodušnost.
Osvještavati život kojem nedostaje potpunost, sudbina je hipersenzibilnih i intelektualnih bića; borba s poteškoćama, s prisilama sudbine, ne željeti čekati (na nešto, to), zanemariti pragmatično (npr. iskoristiti povlasticu prisustvovanja skupu moćnih ljudi) i praktično (kao npr. usisivač u stanu) naposljetku rezultira povlasticom mudrosti o važnome – ona nije protiv ničega, nego ima vlastiti način za sve; njezina mudrost nije prihvaćanje relativne sreće nego činjenice da se od sebe čovjek ne može izliječiti (što smo, da podsjetim, naučili davno od egzistencijalista). Poštovanje oca, obitelji, korijena – da, ali mora se živjeti beskompromisno vlastiti život – po cijenu da je roleta u stanu poput slomljenog krila ptice.
U svemu tome postoji samosvojna forma jednostavnosti života (zagovornici jednostavnosti odveć često zaboravljaju da se to može definirati samo individualno, da ne postoji jedinstven obrazac) u kojoj se s humorom prihvaća ružnoća, nedostatnosti, nevolje, ali i radosti. Postoje i sebična zadovoljstva, dakako. NE, NE, grdno se varate: nije to Mirjana, to je opis knjige. A srećom je u hrvatskom i knjiga ženskog roda.
Praktično i pragmatično Međutim, Mirjana Dugandžija se prvom knjigom obvezala da piše sjajno, a drugom potvrdila da to doista i umije. Ove priče su ponajprije intelektualna urbana topografija. Kaleidoskopske slike grada žene koja je samoosviještena, samostalna, obrazovana, hipersenzibilna, dinamična – plijene naslućivanjem koje je ovdje zamalo poetski jezik, lucidnim, ali suzdržanim pronicanjem u ljudske motive, neprihvaćanjem uloge pasivne promatračice, poslušnosti bez opiranja. Pripovjedačica ima životne pomagače: filozofiju, književnost, povijest, psihologiju. Fine štikle (višeznačna metafora) se podrazumijevaju – to je senzualnost skrivena iza sedam velova, ne između redaka nego onkraj papira samog, slatka sablast koja ne skandalizira – jer je dama. Prepustiti se ritmu grada znači steći vještinu sporazumijevanja s malo riječi i brzog uzmaka bez suvišnog tumačenja. Ni samoj sebi. Sugovornici ne prepoznaju njezine reference i aluzije, ali ona na to ni ne trepne, prilagođava se slučajnosti (tja, ukoliko se uopće složimo da takvo što postoji). Pivo u pubu miješa s literaturom o psihoanalizi pa naposljetku ostaje sama doma pred televizorom, mamurna od čitanja. Ona ne kuha, ne mijesi kolače, ne sprema zimnicu – ona čita, piše, traga, i pokušava prispodobiti teoriju zbilji. Pritom je duhovita, zabavna, nepredvidiva, obzirno ironična, katkad zločesto samoironična. Uvijek ostavlja izlaz, izbjegava umjerenost – ako život nije ono što je od njega tražila, onda ima pravo na ludost. Ljudski odnosi su nepouzdani, ako i očekuje apsolut, stekla je životnu mudrost i prihvaća relativno. Ipak ode dalje. Jer to nije dovoljno.
Nadoknađuje to inventivnošću u temama i detaljima, samosvojnošću u stilu i vokabularu, etosom vrijednim divljenja, erosom za duhovne izazove, strašću za davanjem smisla u kaosu života i grada