Lik i djelo slavnog, osporavanog i utjecajnog egipatskog arhitekta Hassana Fathyja današnjim projektantima i graditeljima mogu biti putokaz kako osmišljavati racionalnu i održivu arhitekturu
Hassan Fathy najznačajniji je egipatski arhitekt 20. stoljeća. Vjerovao je u društvenu odgovornost arhitekture i vodeći se njom stvorio upečatljiv opus. U suvremenim prilikama kada arhitekt postaje ekskluzivni posrednik između visoke tehnologije gradnje, investitora i depersonaliziranog krajnjeg korisnika, korisno je podsjetiti se njegove potrage za samim izvorom arhitektonskog zadatka.
Borac s vjetrenjačama Hassan Fathy živio je od 1900. do 1989. godine. Diplomirao je arhitekturu 1926. na tadašnjem Sveučilištu kralja Fuada, današnjem Kairskom sveučilištu. Projektirao je oko 160 objekata, od skromnih seoskih kućeraka do potpuno isplaniranih zajednica. Njegovi projekti uključuju teatre, bolnice, tržnice, škole, mjesta za molitvu i rekreaciju itd. Iskorištavao je stare zanatske tehnike građenja, metode projektiranja i in situ materijale. Njegovo poznavanje ruralne egipatske ekonomije i široko znanje o tradicionalnim metodama gradnje kuća i gradova pomoglo je da njegov stil bude prepoznat među širim egipatskim masama. Iako nije bio omiljen u birokratskim i krugovima autoritativnog dijela struke, gradio je mnogo.
Njegovi radovi su vezani za grad Kairo, ali gradio je i drugdje po Egiptu i ostatku Afrike. Poznatija djela su mu kulturni centar Garagus u Qini (1950.), škola u Faresu (1957.), Nasserov mauzolej (1971.), Dar-al-Islam u Meksiku (1978.), kuća Hamdi Seif-al-Nasr u Gizi (1980), te naselja Nova Gourna (1946.), Novi Baris (1967.) i Sjeverna obala u Sidi Krieru (1971.). Dio života proveo je i u Ateni radeći za tzv. Arhitektonsku internacionalu. Projektirajući i vodeći izvedbu škola za egipatsko ministarstvo edukacije susreo se s neefikasnom i rastrošnom državnom birokracijom koja ga je potaknula na preispitivanje i sistematiziranje procesa gradnje i neposredan rad s graditeljima i egipatskim seljacima. Učio je lokalne stanovnike da izrađuju svoj vlastiti materijal i sami grade kuće.
Njegova je ideja bila da fuzija egipatskih tradicionalnih metoda gradnje i materijala i ideje funkcionalnog i socijalno budnog internacionalnog stila mogu ponuditi rješenje za probleme ruralnog stanovanja, ekonomičnost društvene i kulturne infrastrukture i identitet rastućih gradova. Shvatio je da blato i zanatski školovana radna snaga kao najrašireniji resurs Egipta mogu biti poticaj za stvaranje tradicionalne, ali i reprezentativne arhitekture. Njegova knjiga o projektu izgradnje Nove Gourne, izdana 1969. godine (ponovno izdana 1973. pod naslovom Architecture for the Poor) osigurava mu svjetski značaj te ostaje najvažnije djelo za proučavanje njegove intelektualne i materijalne ostavštine. Bavio se muzikom i dramaturgijom, a u tadašnjem Egiptu smatran je ekscentrikom i sanjarom.
Svojim je arhitektonskim djelovanjem bio mnogo “suvremeniji” po pitanju održivosti od svojih tadašnjih kolega, možda čak i današnjih. Njegova socijalna, ekološki osjetljiva i tradicionalna, istovremeno estetski upečatljiva arhitektura zbog vremena i mjesta gdje se pojavila nije dobila zasluženu pozornost. Kao protivnik internacionalnog stila sa svojim ciglama od blata u doba betona moderne djelovao je poput borca s vjetrenjačama. Ipak, praktičnost u djelovanju i iščitavanje potreba krajnjih korisnika definiraju ga kao pragmatičnog mislioca među arhitektima umjetnicima. S druge strane, njegov osjećaj za svjetlo i sjenu, kompoziciju i detalj, govore nam o umjetniku među arhitektima tehničarima. Mnogi su mu se klanjali i mnogi su ga izbjegavali. I dan-danas spomen njegovog imena izaziva skepsu u jednakoj mjeri koliko i divljenje.
Između inovacije i tradicije Kako bismo mogli smjestiti Fathyjev pristup u kontekst suvremene arhitekture trebamo najprije razumjeti njegov stav o tradiciji, ulozi tradicije u društvu i ulozi pojedinca u društvu, kako običnog egipatskog seljaka tako i arhitekta kao školovanog stručnjaka. Njegovim riječima, “tradicija je društvena analogija osobnim navikama u svakodnevici čovjeka. Odvraća stvaraoca od neesencijalnih i zbunjujućih odluka kako bi mogao svoju pozornost fokusirati na one bitne.1” S druge strane, neke tradicije, iako su se tek nedavno pojavile i pojavljuju se u ranoj fazi svog ciklusa, nemaju smislene i praktične osnove od samog početka. Modernost ne znači nužno životnost i svaka promjena nije nužno na bolje. Naravno, postoje situacije koje zahtijevaju inovativnost. Za Fathyja inovativnost treba biti u potpunosti promišljen odgovor na promjenu uvjeta, a ne sama sebi svrhom. Nitko ne očekuje da kontrolni toranj aerodroma bude izgrađen u seoskom idiomu kao što i nuklearna elektrana zahtijeva razumijevanje novih standarda tehnologije. Njegov stav o odnosu arhitekta i tradicije sažet je u citatu: “Ako se arhitekt trijezno kreće kroz tradiciju svoje kulture ne smije se bojati da će vrijednost njegove umjetnosti biti umanjena. Dapače, bit će izražena kao relevantan prilog tradiciji i doprinijeti će napretku kulture društva.2”
U Fathyjevom poimanju tradicija je svojevrsni most između interesa društva i interesa pojedinca u procesu stvaranja. U toj je sprezi vidio duboku društvenu ulogu arhitekture i njezinu dužnost da odgovara kontekstu u kojem nastaje. Gradska, podjednako kao i seoska Fathyjeva arhitektura pokazuju kako elementi tradicionalne arapske arhitekture, npr. malkaf (niše za vjetar), shukshayhka (kupolasto nadsvjetlo) i mashrabiya (zasjenjene drvenim letvicama), citirani i materijalom i tehnikom izvedbe direktno s vernakularnog izvora u Nubiji, mogu tvoriti ekološki i socijalno osviještenu arhitekturu koja spaja primjenjive tehnologije s kooperativnom gradnjom. Radeći na taj način Fathy je ustanovio arhitektonski identitet podneblja koji je svim svojim rješenjima savršeno odgovarao problemima stanovanja i javnog života egipatskog sela i time ispunjao svoju društvenu ulogu.
Arhitektura koja stvara zajednicu Promatrajući Fathyjeve projekte za tržnicu, bazar tipičan za arapski svijet, vidimo svu snagu njegovog djela. Pažljivo promišljena shema ventiliranja, pored valovitih formi i slike trga prikazuju sve principe arhitekture od ideje do realizacije stopljene u funkcionalan prostor. Mnogi na spomen arhitekture od blata (ili kakvog sličnog materijala) pomisle na primitivne kulture i marginalizirane grupe entuzijasta, a ovdje vidimo da se radi o sofisticiranoj arhitekturi koja maksimalno poštuje i pravila struke i podneblje te konstrukciju i mjerilo čovjeka. Uz sve to ta arhitektura ima i snažan estetski moment. Kompozicija oblika i ploha, posvećenost odnosu svjetla i sjene itd. u jednakoj su mjeri bitne u estetskom smislu koliko i u funkcionalnom i konstruktivnom. Fathyjeva arhitektura ima svoju poetičnost koja komunicira svoje principe na primarnom, intuitivnom jeziku.
Projektirao je mnogo obiteljskih kuća i nekoliko višestambenih zgrada, ali najimpresivniji rezultat radikalno vernakularnog principa njegove su zgrade javne namjene koje ću podijeliti u tri skupine. Prvi i najznačajniji su objekti srednjeg mjerila poput teatara, tržnica, džamija i kulturnih centara koji su dio njegovih većih urbanističkih projekata i naselja u unutrašnjosti Egipta. Tu spadaju Nova Gourna, Novi Baris, Khartoum itd. U tim je projektima najdosljednije pokazao da njegovi principi mogu na arhitektonski atraktivne načine biti polazište za stvaranje objekata kompleksnijih funkcionalnih shema. Mala kazališta koja je projektirao mogu se proučavati kao zasebna tipologija. S otvorenim i zatvorenim gledalištima i pozornicom postavljenom kao opnom koja odjeljuje unutarnji i vanjski prostor i ophodima projektiranima da stvaraju suptilnu tenziju između ulice i unutrašnjeg dvorišta s gledalištem, Fathy je označio arapsku kulturu u fizičkom okviru teatra. Velika pažnja posvećena je presjecima koji su kod javnih objekata u donjoj plohi razvedeniji nego kod njegove stambene arhitekture i služi uspostavi odnosa između vanjskih i unutarnjih prostora. Najinovativniji element u smislu održivosti su krovovi. Osim što dubokim nišama i arkadama stvaraju zasjenjenje, bačvasti svodovi u gornjoj zoni često imaju mrežaste drvene “zastore” koji služe prirodnoj ventilaciji i osvjetljenju, posredno i akustici. Također korištenjem Malkafa, pažljivo uklopljenih u plastiku krovnih ploha omogućena je opskrba zrakom i stalna ugodna temperatura. Njegovi projekti javne namjene srednjeg mjerila primjer su sinteze estetske težnje, tehničke dorađenosti i funkcionalne jednostavnosti.
Druga skupina su projekti većeg mjerila poput konferencijskih dvorana, kulturnih i islamskih centara, instituta i muzeja u Kairu, Gizi i u drugim zemljama poput Sudana i Alžira rađeni za izdašnije investitore. Ovdje Fathy čini ustupke suvremenijim težnjama arhitekture, dimenzijama objekata, vjerojatno i samim investitorima. Jednostavnost tradicionalne gradnje čita se u tim projektima više na semiotičkoj nego na funkcionalnoj razini. Ipak, uspio je sačuvati okvir unutar kojeg je projektirao. Treća skupina su projekti malog mjerila poput perila, bunara, seoskih kuhinja, molitvenih niša, odmorišta i seoskih jaslica koji u siromašnim selima imaju najsnažniju socijalnu i kulturološku poruku o ulozi arhitekta u održivoj budućnosti sela. U ovom slučaju nije akcent na tehnologiji izvedbe, vještini i znanju arhitekta ili majstora već na samoj odluci o jednakoj važnosti svih projektantskih zadataka u odnosu na njihov značaj za lokalnu zajednicu, bez obzira na mjerilo ili reprezentativnost.
Zajednički svim tim projektima je osjećaj za odnos kolektivnog i osobnog. Snaga njegove arhitekture je, barem u psihološkoj sferi dojma, u razinama intimnosti. Upravo je to najveća zajednička vrijednost njegovih projekat: intimnost koju je uspio ispreplesti s javnim režimom korištenja ostavlja dojam prostora koji čovjek uistinu osjeća svojim. Neposrednost u stvaranju arhitekture rezultira osjećajem neposrednog pripadanja arhitekture čovjeku. Tako su česti prikazi njegovih javnih objekata s tepisima ili s djecom koja sjede na reprezentativnim stubištima. Detalji uvlačenja svjetla iz vanjskog prostora kroz “čipke” drvenih pregrada i ograda, upotreba zelenila kao fokusa, kompozicija pravilnih i ritmičnih volumena, ploha i ornamenata u kombinaciji s urbanističkim pristupom stvaranja trga, ulice, odnosno malog grada, samim objektom generiraju prostore velikog mikrosocijalnog potencijala. Mjesta okupljanja razlikuju se od mjesta boravka ili korištenja upravo u toj suptilno stvorenoj razlici razina intimnosti.
Bosonogi arhitekt Konzervativnost Hassana Fathyja bila je avangardna u onom vremenu. Kažu da je živio u svom svijetu, trošio prostor, zovu ga bosonogi arhitekt, ali njegova arhitektura i dalje izaziva poštovanje i to ne samo zbog svoje estetske vrijednosti, kao što je to slučaj s velikim dijelom arhitekture danas, već upravo svojom socijalnom, tehnološkom i ambijentalnom vrijednošću. Za života je postao toliko dobar u provođenju svoje vernakularne ideje da je u jednom trenutku svoje popularnosti bio ujedno i najjeftiniji arhitekt u Egiptu. U tom je periodu nastala ironična uzrečica: “Želim da mi Fathy napravi kuću, pa koliko god da koštalo!”
Shvatili smo tek krajem prošlog stoljeća da je arhitektura Hassana Fathyja nešto vrijedno očuvanja i nešto iz čega možemo mnogo naučiti. Njegov doprinos još uvijek rijetki prepoznaju; ipak, kako pragmatičnost njegovog djelovanja, i snaga njegove humanističke i ekološke poruke dobivaju na težini u kritičnom i “kriznom” vremenu u kojem živimo, budućnost govori Fathyju u prilog.
Kao što su klimatski uvjeti, opće dobro i stoljećima sakupljana znanja zanatlija utjecali na njegov rad, tako i njegova arhitektura može upozoravati na mnogo toga što danas radimo pogrešno. Teško ćemo, osim u ekstremnim situacijama, moći doslovno preuzeti njegov pristup, ali u kontekstu u kojem gradimo možemo tražiti prečace kojima možemo stvarati održivu, neposrednu i iznad svega društveno odgovornu arhitekturu. Ono što kao arhitekti zamišljamo i planiramo i način kako to treba biti izvedeno, ovisno o vrsti objekta i zahtjevima korisnika, treba biti shvatljivo, dostupno i oku ugodno podjednako arhitektu autoru ideje, graditelju prenositelju ideje u djelo i korisniku kao onom kome će djelo služiti. Možda je najironičniji trenutak čitave arhitekture to što kao struka vrlo često ne znamo ni sami kako izvesti ono što smo zamislili, a kamoli sami to izgraditi. Takve stavove trebamo mijenjati. Građenje ne treba biti neka sofisticirana disciplina koje se trebamo pribojavati, već promišljeno u okviru potreba i mogućnosti zajednice za koju se gradi, a ona je tu oko nas. Blato i ljudi.
Bilješke:
1 Također iz knjige Architecture for the Poor, Hassan Fathy, University of Chicago Press, 1973.
2 Ibid.