Spoznavši krhkost života i trajanja, Zarez se okrenuo pitanjima povijesti. Eto nas stoga pred licem velikog maga dvadesetostoljetne historiografije, Fernanda Braudela
Stjecajem životnih i inih okolnosti, unutar Zarezove redakcije posljednjih se mjeseci, uz tradicionalno jaku struju kunst-historičarskih, formirala i mala žila “običnih” historičarskih interesa. Ova žila empirijski, ali i simbolički izvire iz sličice koja se prije više godina odigrala u, ako smo dobro zapamtili, nekom ličkom krajputaškom restoranu. Drug A pristupio je drugu B te mu se predstavio: “Zdravo, ja sam drug A. Studiram povijest, ali nisam desničar.” Drug B, kao prekaljena urednička njuška, znao je da ne smije dopustiti da mu takva zanimljiva zvjerka umakne u bespuća Krbavskoga polja. Jer neusporedivo neproničnija od krbavskih jesu, što bi rekao drug C, pokojni direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, “bespuća povijesne zbiljnosti”. Za ovladavanje ovima redom su potrebni: počasni i(li) lažni doktorati, generalski čin i sablja, prodoran pogled uokviren teškim naočalama, oštar glas te sjedost starog kumira. Drug B pretpostavio je da drug A, ako već sam još ne posjeduje pobrojane insignije, svakako poznaje nekoga tko ih ima. Nije se prevario – čitateljstvu (iznova) predstavljamo lik i djelo Fernanda Braudela, jednog od najvećih povjesničara 20. stoljeća, koji iako fizički umro krajem 1999., pardon, 1985., duhom i dalje živi i pobuđuje pažnju!
Krenuti pisati uvodnik temata s namjerom pružanja koordinata za čitanje, a potom ga otvoriti nadrealističkim poigravanjem, ne djeluje baš kao izraz odvijanja stvari prema planu. Ipak, pretpostavljajući da bi predstojeće stranice prije mogle dospjeti u ruke šire kulturne, nego uže historičarske javnosti, reći ćemo ovako: okvir koji trebate za čitanje tekstova proizašlih iz (kritičkog) dijaloga s Fernandom Braudelom jest okvir nikad dosanjanog sna o drugačijem, deautomatiziranom i začudnom promišljanju povijesti, a time i društvenog života u cjelini (ovdje o ovom aspektu ponajviše piše Luka Jakopčić u “Historia negra est magistra vitae”). Intelektualna tradicija u koju se, kao središnji predstavnik francuske historiografske škole formirane oko časopisa Annales (1929.-), uklapa Braudel, tradicija je autorâ za potrebe oficijelne, akademske kulture istodobno kanoniziranih i odbačenih. Navedenim se motivom u ovom tematu bavi tekst Branimira Jankovića “Slika koja nedostaje – Braudel zabilježen kamerom domaće historiografije”. No općenito ga registriraju i drugi. Na primjer, Jacques Le Goff (1924.-2014.), također pripadnik druge generacije Analâ, ocrtava sljedeću galeriju: Voltaire, politički emigrant; Marx, to i još mnogo više; Michelet, “samotan vrhunac“ u eri “kulturnog nazadovanja nove klase“; Nietzsche, čovjek koji u doba statusnog zenita historije govori o njenoj štetnosti za život; M. Bloch, strijeljan od nacistâ; Braudel, “nužno zlo“ na mjestu institucije...[1]
Upravo je pozicija Braduela, barem u kontekstu povjesničarske discipline, u gore naznačenom smislu možda i najparadigmatskija. Autor-institucija, historiografski “Shakespeare“ čiji konceptualno revolucionarni “napuci“, međutim, slabo ili nikako prodiru među “obični povjesničarski puk“. Što se toga tiče, uvelike je prisutno i pitanje sabiremo li naprosto na tom mjestu “pepeo nakon paleža“, naknadno stvarajući fragmentarnu i pojednostavljenu sliku proroka koji nas želi podučiti, ali mu ne damo. Jer što, Anali su “gotovo pragmatski iskazivali odbojnost prema historiografskim teoretiziranjima te prema metodologiji filozofskog kova ili već zgotovljenog klišea... Lucien Febvre[2] se uvijek brižljivo čuvao da ne dođe do bilo kakve čiste teorijske formulacije... Sâm se Braudel, iako pribjegavajući formulacijama koje su imale neosporne teorijske formulacije, odlučno opirao da ih sistematski elaborira, te čak da u dovoljnoj mjeri dotjera već izloženo (...), što ga je spriječilo da rasvijetli mnoge implikacije vlastitog mišljenja gotovo kao da se radilo o profesionalnoj utaji...“[3] Drugim riječima, historiografska škola kojoj pripisujemo iznimne teorijsko-konceptualne zasluge, kao da je spremna dati višesveščani teorijski pojmovnik za jedan sočni arhivski dokument. U raspravu teorijske ili generalizacijske naravi Braudel se uključuje lakonski – opisima (usp. prilog Krešimira Zovaka “Diskontinuitet tržišta“)!
Tako na kraju dolazimo i do pitanja: je li dobra povijest zapravo dobro napisana povijest? Nenad Ivić će primjerice reći: “Hrvatski povjesničari su od analista naučili mnoge lijepe stvari, ali nisu od njih naučili lijepo pisati. Istina, hrvatska historiografska tradicija nema Micheleta, ali to nije nikakva isprika.“ (Pro Tempore br. 8-9) Zaista, ne idu li teorijska osviještenost i vještina narativizacije ruku pod ruku? Zatvaraju li zapravo na tom mjestu analisti i Fernand Braudel krug u kojem su historiji šeretski ponudili mamac teorijske fundiranosti i znanstvene visokoparnosti, samo da bi je na kraju vratili korijenima, u sferu u kojoj su glavno mjerilo spisateljska vještina i čitateljski užitak i draž?
Toliko pitanja, toliko mogućih perspektiva i rukavaca! Kojim smo od njih krenuli i gdje smo, pod djelovanjem crne magije Fernanda Braudela, završili, saznajte na stranicama što slijede!
Bilješke:
1 Jacques Le Goff, “Je li politička povijest još uvijek kičma povijesti?“, u: Srednjovjekovni imaginarij: eseji, 1993.
2 Uz Marca Blocha, pripadnik pionirske, prve generacije Anala, aktivne u međuratnom razdoblju. Rođen 1878., umro 1956.
3 Alberto Tenenti, “Domene dugog trajanja kod Fernanda Braudela”, Naše teme, 5/1989., 1053-1061.