Sub-plesni bitovi i izvrnute teksture Bobbyja Krlica
Ideja o plesnoj glazbi izvrnutoj iznutra zaživjela je posljednjih godina vrlo intenzivno u radovima Demdike Stare, Raime, Prurient i mnogih drugih. Umjesto da njezina fizička snaga poziva na tjelesno ispucavanje energije, u njihovim radovima ona je okrenuta unutrašnjim osjećajima, umjesto da sub-bass frekvencije njeguju utrobu i dušu, one hrane slušateljevu paranoju. Istina, nešto slično se vrlo često događalo u jungleu/ranom DnB-u, no tamo je to bio prije rezultat slučajnosti ili mladenačke fascinacije određenim urbanim fenomenima, nego li potpuno promišljen i svjestan čin. Bobby Krlic a.k.a The Haxan Cloak tematici “naopake” plesne glazbe pristupa iz jedne šire, udaljenije perspektive.
U njegovom svijetu zvukovi funkcioniraju poprilično nezavisno jedni od drugih, usporeni bass motiv neće imati jednaku ulogu kao i gusti, pažljivo osmišljen drone ili prigušeni udarac bass bubnja, no kad se sve spoji motivi na Excavation tvore jednu gotovo filmsku sliku. Takav “redateljski” pristup omogućio mu je da slušatelja vodi albumom neopterećenog očekivanjem određene forme. Pojedini dio će možda zazvučati “dubstepasto”, dok će neki drugi odvući temu u carpenterovske vode čistog suspensea, no Krlic konstantno priča određenu, ma koliko god minimalnu priču. Tečnost ovog albuma nije nužno nešto što će sa slušateljem rezonirati na posve očiglednoj emocionalnoj razini, no njegovi noir tonovi i nisu tu da oslikavaju naš život, nego da nas katapultiraju u svijet, koji je iako daleko mračniji od našeg, puno jednostavniji. Na kraju krajeva, mašta je prekrasno mjesto čak i kad nije najugodnija.