Nazire se ljeto. Njegovo najavno blještavilo po lišću pojačava očaj očne mrene onih koje je do krvi isprala kiša. Riječi kao klimatske promjene, apokaliptične kiše, novo ledeno doba. Duge kiše mogu posve oderati fino čulo za sunce u nama. Ljenčari mi se na suncu, i razmišlja mi se o basni s cvrčkom i mravom. Ja, cvrčak, zurim s terase dolje među ljude i kao kakav ljudski sat koji kasni lamentiram o prolaznosti, (psihološki kvar zbog viška slobodnoga vremena). Pravim se da zavidim kruhoborcima i bodrim sve dobre i vrijedne gradske mrave što marširaju okolo s znojnim tijelima rastegnutim od devet do pet.
Ponekad se spustim do grada i lutajući ulicama onako upadljiva - u zagrebački plavoj auri dugometražne skitnje - do struka upadam u mlaku vodu bjeloočnica prolaznika. Izlazim iz tuđih očiju, pa opet ulazim. Nešto tražim. U labirintima urbane ružnoće tražim onu najtočniju ljepotu, a to je uglavnom - voda. Nasreću, tu osobitu vodenu ljepotu nije teško naći, budući da zadnjih mjeseci često pronosim svoje suho tijelo pokraj one dvije bijele fontane na Trgu burze. Kad pijem kavu nekoliko metara udaljena od te dizajnirane vode, promatram onu lijevu u svoj njezinoj suznoj raskoši. Ponekad joj u žurbi prema Martićevoj tek pozdravljam kamene obrise iz daljine. Podsjeća me na vodenu brezu. Ili na čarobni nasad stotine vodenih šiba sreće i tuge, kroz koje treba protrčati i zaželjeti želju.
Čudi me njena djevičanska netaknutost. Iako se njen vodeni trokut nudi ljudima, malo tko je dotiče, zaranja ruke ili noge, srce ili glavu u nju. Možda je još rano, hladno, smrtno. Još uvijek ničim, ni psima, ni poljupcima, ni otpacima ni grafitima nije ometana od prolaznika u obavljanju svog posla estetskog perpetuum mobilea, no fontana izgleda strpljivo. Iako to gotovo nikoga ne bi zanimalo, čini mi se da treba pisati o raznim fontanizmima oko fontana jer su pune čudesnih osobina i poruka. Tko uopće piše o fontanama i može se nazvati specijalistom fontanologom? Nitko. Taj mi je nedostatak još davno otkrio moj jako pametni prijatelj Leonardo, ali ne da Vinci. Fontanološka teza jednog drugog prijatelja putnika i pustolova zanimljiva; naime, da se o narodima i gradovima, o njihovoj duši i povijesti najviše može saznati kroz njihove fontane. Grade, pokaži kakva ti je fontana i reći ću ti tko si. Zato, grade Rimu, ti pravi Rim. Vjerujem toj jednostavnoj fontanološkoj tezi, jer od kad postoje, fontane dolaze i s ovoga i onoga svijeta, ujedno zrcale i svijet ideja i svijet gradske spilje. Fontane gradski okoliš nagrize i brzo orone, ali žele živjeti vječno. Kao i ljudi.
Voljela bih češće sanjati fontane. Recimo, da noćima spavam na jastuku u jednoj od najljepših, pa se ujutro samo brzo isfeniram, obrišem ručnikom i odem na neki suhi posao, kao da ništa nije bilo. Fontane su epicentri osobite vrste užitka koji se širi barem nekoliko desetaka metara oko njih. One su izvori krajnje nesebične i bratske ugode. Voda iz fontane vabi poglede, ali prkosi narcizmu oka, jer onako brza u svome prskavom gibanju prestaje biti pasivno zrcalo za naše njuške. Fontane ne služe samo za šetače, turiste s fotoaparatima i larpurlartiste, za bodlerovske flaneure i estete, već su magneti za sva izmrcvarena i od dugotrajne muke opuštena bića, za nevinost beskućnika i narkomana. S druge strane, ondje obitava jedna druga nevinost, njihova su kamena tijela snažni magneti za pse i djecu, bića čije su magnetne igle mašte i igre nepogrešive. Jer, fontane izgledaju kao portali u neki drugi svijet, na onu zemlju najveće sreće. Odatle ne čudi da se oko njihovih kamenih i vlažnih oblina skupljaju na cmakanje i pijukanje, zajedno s golubovima, i zaljubljeni parovi. Okupljaju se i oni od braka, politike i posla ispražnjeni, takozvani obični ljudi. Mali čovjek i apstraktna voda. J. Brodski, koji je puno pisao o vodi, negdje je rekao je da je u temelju stvarnosti upravo životarenje, mali čovjek je univerzalan. I sva ta prosječna, izmučena lica s pozadinom kraljevski bijele fontane tvore cjelinu i kontrast. Baš zato što su u kolektivnom svjesnom ili nesvjesnom doživljaju fontane spomenici čarobnoga svijeta i sublimati raja u njihovoj blizini nećeš naći ni žohare ni uniforme policajaca, generala, činovnika, kolona političara i tjelohranitelja. Samo nekako previše nedostaju debelo obučeni violinisti, očevi s djecom obučeni u Freddiea Mercuryja i negdje sa strane uglavljen majušni bokal za suze od zanosa.
Grad je pustinja, a dolazi ljeto. Po općoj i fundamentalnoj fontanologiji, fontane zbog veze s vodom kao principom života većinom doživljavamo kao urbane oaze u gradskim pustinjama kojima vije suptilni vjetar smrti spontanosti. Na njihovom vrelu možemo okrijepiti izmučenu svijest i tijelo, osloboditi se zlokobnih fatamorgana i baciti se u njih umjesto u odjevenu i suhu gomilu. Čak sprati neugodno svježe sjećanje i skorenu, prekrutu savjest. Ponekad je dovoljno sjesti na rub neke slatke fontane koja bi se mogla zvati fontanijera i fontanazija i malko zavrnuti nogavice, zažmiriti i u toj šećernoj vodi utopiti sve pješčane oluje gradskog života. A najpoželjnije je baciti se u fontanu. Bacanje u fontanu osobita je spontanost, takozvana fontanost.
Voljela bih da neki moji ukočeniji prijatelji barem ljeti posve ožive. Da se ljube, grle, gađaju jastucima i čak rade nešto za što su stvoreni, recimo, da se pikulaju, baš u fontani. Naravno, da računaju, dizajniraju, snimaju ili sviraju. I da se u fontanama obavljaju potpisivanja ugovora, krštenja i obraćenja. Poneko malo vjenčanje. Nikako rastanci.
Vidim jasno, ljeto je u svom divnom jeku, i moji su prijatelji svuda oko mene, kao opojna pelud i svježi zrak. Hodajući oni lete, gomilaju se u svjetlucavim rojevima, a njihove neobične, neprilagođene glave strše na sve strane kao plodovi s nekog pretpotopnog stabla. Evo ih, ulaze u fontanu, odlažu svoje lijepe torbe u kristalnu vodu. Pjevaju. Pjevaju svečano. Nalik su harfama.
Pokaži mi tko su ti prijatelji u fontanama i reći ću ti tko si.
Okretišta Stojim na tramvajskom okretištu s vrećicama, izašla sam iz tramvaja i sad čekam autobus. Snažno osjećam da mi treba zaokret u životu. Osjećaj je poput puhanja vjetra u tijelu. Pod kožom se žile razmiču, mijenjaju raspored. Voljena osoba je nedavno na Trešnjevačkoj tržnici kupila jabuke, sjela na bicikl i zauvijek otišla u suprotnom smjeru, na drugi kraj naše ljubavi. Sama sam, sve ispočetka, ulasci i izlasci iz veza, i svi ti samotni izlasci. I onda opet ulazak. U punoj vrećici glave batrga mi se riječ okretište, kao još neumrli šaran umotan u papir s gradske ribarnice. Okrenuti sve, okrenuti ploču.
No, tramvajsko je okretište samo kalup nekog sumnjivog zaokreta. Jednostavan primjer neke vrste nepokretnog kretanja, krute igre ukrug. Da se barem iza riječi okretište krije veseli prometni vrtuljak, neki oblik luna-parka za kraj gradskoga puta, već je to samo tamni sprud, obalni pojas na koji more grada naplavljuje svakojake krhotine, sitni otpad. To je lukobran načinjen od nagrižena metala, ciglica i asfalta bez ambijenta prijelaza, sreće. Nijedan tramvaj tu nije zvan čežnja. Nijedna stolica dvojke ili šestice nije okićena ružama i bršljanom. Nema dežurnoga Gradskog orkestra za dočeke i ispraćaje tramvaja.
Iako autobusi i tramvaji na okretištu cijele dane cvile u zavojima, na toj lažno uzbibanoj plohi nema mnogo životnih zaokreta i mijenjanja sudbina. Više su tu, u struji nesvijesti i prometne buke, nasukani i zauvijek ukotvljeni životi nego igdje drugdje u gradu. Te stalne tramvajske reprize, izlasci i ulasci, ulasci i izlasci. U te ispražnjene tramvaje na okretištu kao da svakoga dana sjedne Nietzsche bez karte i zagunđa o vječnom vraćanju istoga pa izađe na sljedećoj stanici. I onda opet. Ipak, nije sve tako ravno; oko svakog okretišta postoje stanovita izazivanja ugriza ili poljupca sudbine, tamni rizici. Naime, često su u zgradama oko okretišta nastanjene kockarnice i kladionice. Iz njih dopire specifičan vonj ustajalosti i znoja, opore baršunaste propasti.
Na okretištima tramvaja za neke bi se ljude trebali povoljno prodavati povezi za oči. Zaštita od navale strašne količine letaka, reklama, bankomata i dućana. Svi žele naše oči, za bogove jeftine trgovine. Okretište je mjesto gdje grad gubi svoje tajanstvene labirinte, umirujuće rastere i vedrije boje, a nebo je ovdje odraz grimase s tla. Na okretištima nebo kao da se ne može svinuti, uzdići nad jeftino tlo, umorno je kao da se u njegovu opnu više ne može zabosti nikakav plemeniti šiljak.
Na tlu se pljošte mali leševi žvakaćih guma i čikovi. Mjestimice nizak vjetar vije etikete strgnute s robe iz kineskih dućana, osušeni pseći izmet, napola izgužvan papir iza nekih prepečenih ćevapa. A gdje su tek sve one ispale plombe, slomljeni slušni aparati, potrgani štapovi, žice kišobrana, ispale leće za oči, odlijepljeni đonovi i plahtice blijedih računa.
Sve češće me na okretištima spopadne želja za utjehom da neću dugo živjeti u ovome gradu s deset okretišta. Da će se nešto toliko prevratničkog dogoditi pa ću preko noći moći pobjeći među egzotične lađe i još ne otkrivene divovske breze i tulipane, gdje se sve oprašuje, pa i ljudi, pomoću kukaca. Na moju olovku negdje daleko čekaju beskrajni krošnjati drvoredi platana ili mirisnih lipa, grmovi hibiskusa i oleandri. Ili ludi francuski jug sa svojim lučkim krčmama.
Ima različitih okretišta, najteža su ona čije je ozračje poput lokacija bivših ratnih logora. Iako ga na neki odani način volim, okretište Črnomerec je kraj svijeta. Ona strašna granica, mjesto gdje osjetim posebnu tjeskobu.
Na toj točci polugrada danas se podigla poslijepodnevna gužva oko izgrebenih kioska s lažljivim dnevnim novinama, narasla je neprohodna pustinja nakićenih štandova i bolesno bujaju peciva u tri pekarnice, na suncu se svijaju listići hrvatske lutrije.
Početak je pustoga kolovoza. Uvila se kamena zmija zidića od trome dosade, odavna mrtva pod kramom, pljesnivim cipelama, starim haljinama i otrovnom bižuterijom. Kao i svakoga dana, na njenim leđima sjede pospani, utučeni čekači autobusa, no najupadljivija je ona sjetna, musava klatež zajapurenih lica. Ponekad zastane i nasloni se pokoji šutljivi beskućnik s istrtim vrećicama. Vitka i vedra, već pomalo starija gospođa S. s licem propale Marlen Dietrich prodaje stare cipele i haljine blizu kućice sa ZET-ovim kartama. Otresa pepeo cigareta u praznu bocu vina i po svojoj izloženoj robi i, čini se, po cijelome svijetu. Svi na okretištu znaju njezinu veliku tužnu priču; u prolazu uvijek naglašavaju kako je ona nekoć bila bogata vlasnica nekoliko dućana. Poderana S. je upečatljivi prometni znak, zanosna opomena na neopisivu lakoću propasti. Ipak, unatoč toj dami, na okretištu se ništa ne događa, iza horizonta smo događaja. Samo odlasci i dolasci autobusa, odlasci i dolasci tramvaja...