Razgovor s teoretičarkom fotografije u povodu njene posljednje knjige
U svojoj knjizi, Fotografija i društveni pokreti: Od globalizacije pokreta do pokreta protiv globalizacije, fokusirate se na tri glavna slučaja koja istražujete: generalni štrajk u Parizu u svibnju 1968. godine, ustanak Zapatista u Chiapasu i protesti za vrijeme sedamnaestog po redu G8 samita u Genovi 2001. godine. Zašto ste odabrali te događaje za svoju studiju?
Knjiga se fokusira na te tri studije slučaja, počevši od 1968. godine koja je značila eksploziju društvenih pokreta u svijetu i koja se konstantno interpretira kao prekretnica za političku praksu i teoriju, ali i za kulturu u cjelini. Završila sam s 2001. godinom jer je postala putokaz za međunarodnu politiku nakon 11. rujna i kao godina koja je veoma značajna zbog velikih antikapitalističkih protesta u Genovi. Namjera mi je da pokažem kako su ovi pokreti, iako su evolvirali u drugačijim povijesnim i prostornim kontekstima, s posebnim i međusobno različitim političkim programima, dijelili slične ideološke sklonosti, ideje, strategije i taktike. Još važnije ovi događaji su tipični primjeri poslijeratne antikapitalističke borbe. Svibanj 1968. godine pokazao je “pukotine” u svjetskom poretku nakon Drugog svjetskog rata, dok su zapatistički pokret i antikapitalistički protesti propitivali neoliberalnu pobjedu i njihovu There Is No Alternative (TINA) doktrinu. Fokus te studije nalazi se na raskrižju političke borbe i fotografije. Važno je i da su te tri studije slučaja dale zanimljive primjere fotografske reprezentacije u cjelini.
Jedan od razloga zašto je vaša knjiga naišla na veliko zanimanje je i činjenica da uloga fotografije u društvenim pokretima i u politici reprezentacije nije suviše istražena. Smatrate li da je to točno?
Mislim da je to veoma dobro zapažanje. Jedan od recezenata knjige dirljivo je napisao da je “iznenađujuće da se takav projekt nije desio ranije”. Vjerujem da nedostatak proširene kritike interakcije produkcije slika i društvenih pokreta ima veze s fragmentacijom proizvodnje znanja u čistim akademskim disciplinama. Dugo vremena, politički i kulturni pokreti generirali su različitu akademsku literaturu, koja je funkcionirala unutar određenih disciplina. S druge strane, akademska umjetnost i povijest fotografije pridavale su malo pažnje politički angažiranoj fotografiji, dok teoretičari socijalnih pokreta nisu kao prioritet vidjeli kulturni aspekt pokreta. Za takav je projekt bio potreban interdisciplinaran pristup kako bi upario političku teoriju s teorijama reprezentacije. U nekoliko zadnjih godina, fotografije ljudi koji prosvjeduju širom zemaljske kugle, od Egipta do Grčke i New Yorka, izbombardirale su javnost, postavljajući pitanja o mogućnosti fotografije da oblikuje ili promijeni javno mišljenje, proizvede javnu diskusiju i stimulira geste solidarnosti diljem svijeta. Vjerujem da će knjiga Fotografija i društveni pokreti značajno doprinijeti tim raspravama.
Vidite li promjene u korištenju fotografije u proizvodnji narativa o protestima i društvenim pokretima od 1968. godine do danas?
Da, a najočitija razlika je u različitosti medija kroz koje je fotografija bila rasprostranjena u 1968. i u 1990-ima. Za vrijeme događaja u svibnju 1968. godine, bez obzira na to što je postojala televizija u velikom broju francuskih domaćinstava, stari radio prijemnik bio je najpopularnije sredstvo za distribuciju informacija, kako za širu javnost, tako i za demonstrante. Poznata je činjenica da je francuska televizija za vrijeme vladavine de Gaullea cenzurirala događaje. Dakle, prijenos slika događaja prepušten je tiskanim medijima, posebno ilustriranim magazinima i velikim novinskim kućama, koje su ipak bile malobrojne. Studenti i radnici konstruirali su svoj kontranarativ putem svojih publikacija, uključujući i časopise koje su objavljivale različite studentske političke grupe, letke koji su bili u opticaju među masom i postere Atelier Populaire koji su visili s zidova Sorbonne i ulica Pariza. Očito, to je bilo potpuno drugačije no u slučaju zapatističkog pokreta i antikapitalističkih protesta u Genovi koji su se odigrali u doba Interneta. Zapatisti i njihove pristalice, aktivisti širom svijeta, masovno koriste Internet kako bi se organizirali, osnovali cyber zajednice, koordinirali akcije u disperzivnim i nehijerarhijskim mrežama i širili svoje osobne priče, podatke i fotografije borbe.
Fotografija ima centralnu ulogu u reprezentacijskom konfliktu tako što reproducira ili propituje stereotipne predstave protesta. Da li je za aktiviste neophodno da ulaze u proces spektakularizacije?
To je veoma interesantno pitanje. Mislim da je za aktiviste neizbježno da budu uključeni u taj proces, bez obzira sviđa li im se to ili ne. Njihova borba je ili ignorirana od strane masovnih medija ili, u drugim slučajevima, potpuno pogrešno predstavljena. Aktivisti nastoje konstruirati vizualnu priču kako bi dobili vidljivost, kao što je to slučaj kada govorimo o Zapatistima, ili kao strategiju otpora zvaničnoj mainstream reprezentaciji. Jedan od glavnih argumenata knjige je da se u tim antikapitalističkim pokretima politička i ekonomska borba produžuju do razine reprezentacije. To je dio reprezentacijskog konflikta u kojem su fotografije objavljene u novinama i magazinima s masovnom tiražom ili izlagane na izložbama u muzejima i objavljene u foto-knjigama s jedne strane, te fotografije koje aktivisti koriste na svojim transparentima, posterima i komunikacijskim materijalima poput letaka i novina s druge strane, bore za dominaciju u javnoj sferi.
Upravo zato me zanima kako mislite da gledanje poznate fotografije na kojoj je mrtvo tijelo talijanskog aktivista po imenu Carlo Giuliani može biti transferirano u misli, kritiku ili razumijevanje ne samo događanja u Genovi 2001. godine, već cijelog antikapitalističkog pokreta?
Mislim da je medijsko pokrivanje tog ubojstva mladog aktivista Carla Giuliania kojeg su ubili talijanski karabinjeri za vrijeme demonstracija protiv G8 karakterističan primjer dominantnog tipa dramatizacije medijskog lika i prioritetizacija nasilja, koji reproducira dominantan diskurs da prosvjednici ne mogu biti nenasilni. Fotografija njegovog mrtvog tijela objavljena je u nekoliko europskih časopisa oštro ističući pitanja o etici i politici suvremenog novinarstva, ali i što je najvažnije, o uporabi, kadriranju te fotografiji unutar narativa o nasilju za vrijeme protesta. Upravo o tome i govorim u jednom od poglavlja svoje knjige, u kojemu zaključujem da masovni mediji nisu ostavili nikakav prostor za alternativno čitanje njegovog ubojstva i razumijevanje antikapitalističkih prosvjeda, njihovih ciljeva i nenasilnih taktika.
S druge strane, puno se bavite Zapatistima. Što možemo naučiti o uporabi fotografije kada govorimo o njima? Tvrdite da su oni izumili nove radikalne načine aproprijacije i radikalizacije slika.
Jedna od lekcija koju možemo naučiti je da je “fotografija također oružje”, da parafraziram Subcomandanta Marcosa. Zapatisti, iako je to bila inovativna tehnologija za njihovo vrijeme, koriste Internet i fotografije kako bi stvorili kreativan i radikalan način za privlačenje pažnje publike o njihovoj borbi. To je posebno značajno jer treba imati u vidu da su domaći ljudi u Chiapasu isključeni iz bilo kakve vizualne i političke reprezentacije u Meksiku. Fotografije koje su rasprostranjene na njihovoj Internet stranici promoviraju maskirane Zapatiste širom svijeta naglašavajući iskrenost otvorenih susreta i nenasilnih skupština, te istaknutu ulogu žena u pokretu. Bio je to način da se kreira i održava arhiv povijesti ustanka i da se odgovori na monolitske aproprijacije memorije tog pokreta, što pokušavaju država i službene institucije.
Mislite li da usprkos svim tim pozitivnim aspektima ne dolazi i do ponovnog prisvajanja lika Subcomandantea Marcosa, nakon čega on zapravo postaje novi celebrity proizvod?
U slučaju Subcomandantea Marcosa najzanimljivije je to da je njegov osviješten odnos s medijima daleko od bilo kakve doze naivnosti. Od samog početka borbe postalo je jasno da Marcos razumije snagu vizualnih likova i njihovu važnost za vidljivost i održivost zapatističke borbe. Na samom početku, pojavljivao se u javnosti fotografiran poput gerilskog lika Emiliana Zapate ili u kasnijim slučajevima pozirao je slično kao i Che Guevara na svojoj najpoznatijoj fotografiji. To ponovno prisvajanje simboličkih slika latinoameričkih revolucionara namjerno je istaknulo povijesni kontinuitet između Zapatista i starijih meksičkih i latinoameričkih revolucija. U isto vrijeme Marcos je bio izuzetno svjestan dominantne logike koju podupiru suvremeni mediji. Njegova zaigrana priopćenja o svome identitetu, uporna upotreba fantomke, poziranje za fotoreportere, uvijek su bili iskorišteni za slanje snažnih političkih poruka zapatističke borbe. Njegova recentna deklaracija u kojoj najavljuje da Marcos prestaje postojati snažno se opire upornim medijskim pokušajima da bude identificiran, klasificiran i uključen na listu celebrityja.
Ali mislite li da su aktivisti u opasnosti kada u “društvu spektakla” koriste istu logiku za konzumerističku proizvodnju fotografija? Zar i antikapitalističke slike ne postaju još jedna roba koja se prodaje?
Mislim da prethodni primjer Marcosa pokazuje da uvijek postoje načini da se odupre naizgled dominantnom kapitalističkom spektaklu. Ideja da centralna ideologija kapitalizma apsorbira svaku kontrakulturu i ne ostavlja prostora za otpor je, prema mome mišljenju, samo polovica priče. Iako eksploatatorska uporaba slike Che Guevare ili Marcosa u prodaji robe može sugerirati drugačije, mislim da će novi oblici otpora uvijek pronaći put za upotrebu slika na inovativne načine kako bi izazvale dosadašnje stanje i otkrile njegove nedostatke.
Pojedini aktivisti izuzetno su kritični prema “umjetničkom aktivizmu”, odnosno “angažiranoj umjetnosti”. Što zapravo vi mislite o tome?
Mislim da je jedan od problema upotrebe etikete “angažirane umjetnosti” to što je previše puta labavo upotrijebljena za različite direktne akcije. Veliko je pitanje do koje su mjere te akcije uključene u radikalnu političku borbu. Smatram da moramo promatrati pojedinačne slučajeve kako bi došli do zaključaka.
Fotografija je oduvijek bila povezana s moći, bilo kroz pitanje arhiva, biometrije, antropologije, reprezentacije, pogleda, produkcijskih odnosa... Zanima me kako vi danas vidite ulogu fotografije u kreiranju odnosa moći? Je li je točno reći da “fotografski materijalizam tretirate kao politički proktor”?
Od njenog izuma točno je reći da su taj medij koristili najmoćniji da bi ispričali svoju priču o društvima i ljudima koji nisu imali pristup sredstvima za proizvodnju i diseminaciju slika. Puno primjera, da spomenem one najočitije, može se izvući iz kolonijalne povijesti, radništva, feminističke borbe i antikapitalističkih pokreta. Možda se to počinje mijenjati, jer sve više ljudi ima pristup jeftinim kamerama i mogućnost da proizvode svoje fotografije te ih distribuiraju na Internetu. A dok postoji nada za ovakav tip razmišljanja, moramo ostati kritični pogotovo kada je riječ o limitiranosti tehnologije za buduću borbu.