Logično bi bilo da su se stogodišnjice “povijesnog koncerta” sjetili u zagrebačkom HNK-u – ravnatelj Opere ondje je Nikša Bareza, dirigent koji nikad nije zazirao od izazova izvlačenja zaboravljenih djela iz arhivskih ladica
Uza stotu obljetnicu takozvanog povijesnog koncerta, održanog u tadašnjem Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu 5. veljače 1916. te koncert Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, održan u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 21. siječnja 2016.
U svijest prosječnog hrvatskog građanina sustavno se utuvljuju neke mitske godine. I ne treba pritom ići u neku vrlo daleku prošlost – dovoljne su nam, recimo, 1918., 1941., 1945. i 1991. Nacionalna kultura, pak, ima neke svoje mitske godine – kad je riječ o glazbi, u dvadesetom su stoljeću to 1916. i 1961. Potonju je godinu obilježilo održavanje Prvog muzičkog biennala Zagreb. Prethodna je, pak, godina održavanja takozvanog “povijesnog koncerta” – naime, 5. veljače 1916. u tadašnjem je Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu održan Simfonijski koncert mladih hrvatskih skladatelja, na kojem su svoja djela predstavili Krešimir Baranović, Antun Dobronić, Franjo Dugan (stariji), Dora Pejačević, Svetislav Stančić i Božidar Širola. Kazališnim orkestrom (“brojem najveći što smo ga doslije u Zagrebu čuli”, kako je navodio onodobni tisak) ravnao je Fridrik Rukavina, a zanimljivo je da taj koncert kao jedan u ključnih događaja u svojoj povijesti i dan-danas navodi Zagrebačka filharmonija, osnovana tri godine nakon 1916.
Povijesni koncert naknadno je prepoznat kao prekretnica kojom je završila takozvana Zajčeva era (iako je sâm Zajc preminuo još dvije godine ranije) i počelo doba – ovisno o glazbeno-periodizacijskoj perspektivi – nacionalnog stila ili glazbene moderne. (To doduše nije proturječno – takozvani nacionalni stil samo je popularniji naziv za ono što bi muzikolozi radija nazvali folklornim modernizmom.) No, što se, zapravo, moglo čuti u današnjem HNK-u toga 5. veljače 1916.? Je li uopće riječ o prekrenici? Je li ono što je tada predstavljeno uistinu bilo tako prijelomno, antologijsko, ili barem reprezentativno za povijesni trenutak i/ili opuse svakog od šestero skladatelja?
Mitsko opće mjesto
Od šest tom prilikom izvedenih djela, jedino je Koncert za glasovir i orkestar u g-molu Dore Pejačević i danas repertoarna skladba i relevantna za percepciju cjeline opusa svoje skladateljice. Dobronićev Karneval čuje se povremeno, iako veći dio opusa toga kasniijeg ključnog ideologa nacionalnog smjera nije izdržao test vremena. Baranović, Dugan i Širola jesu relativno repertoarni autori, ali njihove skladbe izvedene na povijesnom koncertu nisu dijelom repertoarnoga kanona; Svetislav Stančić ubrzo se okanio skladanja, te je u nacionalni kulturni mit ušao prije svega kao glasovirski pedagog. Povijesni koncert tako je, u konačnici, ostao tek enciklopedijska natuknica i gotovo mitsko opće mjesto, bez mogućnosti da na njemu izvedena djela u izvodilačkoj praksi budu podvrgnuta (re)valorizaciji.
Logično bi bilo da su se stogodišnjice toga koncerta sjetili u današnjem Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – ravnatelj Opere ondje je Nikša Bareza, dirigent koji nikad nije zazirao od izazova izvlačenja zaboravljenih djela iz arhivskih ladica, a k tome je i osobito senzibiliziran upravo za modernističku glazbu. Logično bi bilo da su se stogodišnjice toga koncerta sjetili u Zagrebačkoj filharmoniji, jer je u njezinoj falsificiranoj povijesti (koja počinje od 1871., iako je orkestar osnovan 1919.) povijesni koncert jedno od redovito navođenih ključnih događaja. No, logike nije bilo ni u HNK-u ni u Zagrebačkoj filharmoniji, pa je dobro da su se obljetnice sjetili barem na Hrvatskoj radioteleviziji. Ta je kuća tako prikupila i priredila notne materijale, djela s povijesnog koncerta u izvedbama su uključena u sezone Simfonijskog orkestra HRT-a, studijski se snimaju, a planira se i objavljivanje nosača zvuka.
Kontekstualizacija Širole
Očekivati i nekakvu integralnu reprizu toga koncerta očito bi bilo traženje kruha preko pogače (i opet – to bi po nekoj logici bio posao Hrvatskog narodnog kazališta). I dok je tako, valja nam povijesna djela slušati pojedinačno, više ili manje sretno ili nesretno uklopljena u različite koncertne programe. U slučaju koncerta održanog najbliže obljetnici, 21. siječnja, dirigent Mladen Tarbuk je Notturno Božidara Širole dobro kontekstualizirao, smjestivši ga između nešto ranije skladbe Una notte in Ellade Blagoja Berse i nešto kasnije Simfonije psalama Igora Stravinskog. Potcrtao je tako Tarbuk i Širolinu pripadnost krugu hrvatskih modernista (pri čemu nije nebitno da su i Širola i Bersa neko vrijeme živjeli u Beču), ali i njegovo osluškivanje novih tendencija u glazbi svojega vremena. U Širolinom je Notturnu tako moguće prepoznati, među ostalim, odzvone Stravinskijeve ruske faze (koji su još zamjetniji u ranim opusima Krešimira Baranovića!). Notturno je djelo koje pokazuje i skladateljevu glazbenu načitanost, ali i mladenačku ambiciju koja nije uvijek razmjerna trenutnom stupnju skladateljsko-tehničke vještine.
Posve bi bilo legitimno kritizirati Širolu zbog instrumentacijske neuravnoteženosti, tipološki nejasnog tretmana vokalne dionice ili ne baš posve stabilno izgrađene rapsodične formalne strukture. No ne bi se zbog toga trebalo zanemariti njegov osjećaj za instrumentalni kolorit, zanimljiva harmonijska rješenja i izrazito moderan način propitivanja odnosa između riječi i tona (i to ne samo u zanimljivo oblikovanoj vokalnoj dionici). Božidar Širola je te 1916. bio mlad i ambiciozan skladatelj, koji se nije ustručavao riskirati u svom pokušaju istraživanja “novoga” u glazbi svojega vremena. Takve ambicije nije nedostajalo ni preostalim njegovim suvremenicima zastupljenima na povijesnom koncertu. Nije je nedostajalo ni brojnim tada mladim hrvatskim skladateljima proisteklima iz ozračja prvih muzičkih biennala. A ima li je među mladim hrvatskim skladateljima 2016.? Za to je pitanje možda bolje da zasad ostane samo – retoričko.