Vjera u nevjeri u ogledalu regresijske hipnoze
Kenet Baturinski i supruga mu Vidette Rudier-Baturinska nisu mogli vjerovati. Kakva su vremena došla, više čovjek ne smije ni dijete pustiti da se igra u parku pred zgradom!
“Pa dobro”, reče Baturinska, “tko ti je to napravio?”
“Ne znam”, odgovori sin, Otmar Baturinski.
“Kako ne znaš? Pa to se ne može slučajno dogoditi!”
“Da ga barem nismo na milimetar ošišali, ovako je tu stvar nemoguće odlijepiti”, reče Baturinski.
“Da, ali tko mu je to napravio!? Kako ne znaš? Što si radio?”
“Pravio sam Iglu”, reče Otmar. “Iglu od snijega, kao da sam Eskim. A onda su se svi počeli smijati i rugati mi se.”
“I onda si došao doma?”
“Da.”
“Jel’ ti znaš što imaš na glavi? Osjetiš nešto?”
“Nešto da. Jel’ mi to od kape?”
Svetoglava “Sine, imaš na glavi raspeće. Isusa na križu. Netko ti ga je zalijepio superlijepkom.”
“I što ćemo sada?”, upita Otmar već kroz suze.
“Ništa, idemo na hitnu da ti to skinu. Ali za ovo će ići prijava policiji!”
Baturinski su se spremili i izašli van. Otmaru su na glavu natukli kapuljaču. Pred ulazom u zgradu čekala ih je lijepa gomilica, a među njima i lokalni župnik.
“Hvaljen Isus”, reče Otmar, a župnik mu ni ne odgovori, nego se obrati roditeljima:
“Je li istina?”
“To se vas ne tiče”, odgovori Baturinski.
“Itekako me se tiče. Ja sam njegova izravna veza s onostranim. Ako se ovdje dogodilo Čudo, onda se tom Čudu trebamo čuditi onako kako Bog zapovijeda. Otmare, skini kapuljaču!”
“Što vam je vlč.? Netko se grubo našalio s našim djetetom, nemojte sad vi cirkus izvoditi!”
“Pripazite što govorite. Mislite da ja ne znam da vas oboje niste ni kršteni, a znam i zašto niste! Krasni roditelji. Hoćete da Otmara ne pustim na prvu pričest?”
Iz gužve se prikrade neki mangup i skine Otmaru kapuljaču.
“O Bože svemogući!”, zavapi župnik ugledavši raspeće što se uzdizalo s tjemena; u pozadini je pak zjapilo zalazeće sunce; scena je bila spektakularna, ponešto je podsjećala na onog divovskog Isusa u Rio de Janeiru, samo je ovo ovdje bilo još efektnije; jer ovaj ovdje Isus bio je sklepan kudikamo realističnije; patnja i svetost motali su se oko rečenog raspeća (i oko Otmarove glave) bez suviše naprezanja. Mnogi od prisutnih osjetiše svetost trenutka; popadaše na koljenja u udivljenju; među njima i župnik.
Baturinski su iskoristili taj sveti tren, ubacili Otmara u auto i krenuli na hitnu.
Kad su u hitnoj konačno stigli na red i skinuli kapuljaču s Otmarove glave, liječnica je rekla:
“O Bože... Oprostite, ja tu ne mogu ništa. Morate donijeti potvrdu Biskupske konferencije.”
Mic po mic, slučaj se otegnuo i Baturinski su s malenim Otmarom morali pred samoga papu.
“Uvijek ista priča”, rekao je papa na tečnom hrvatskom, pa jednim zamahom skinuo Otmaru raspeće s glave.
Otmar nije ni zucnuo; na tjemenu nije bilo nikakvih oštećenja. Čak je i već dobrano izniknula kosa ostala cijela. Sve njih, pod kupolom Sv. Petra, obasjala je neka dobrohotna svjetlost.
Sljedeće su godine, ipak, ispisali Otmara s vjeronauka. Dosta je njima bilo čuda svakojakih, htjeli su samo živjeti, smatrati se običnim ljudima.
Otmar traumira Neke tri, četiri godine poslije maleni je (zapravo, ne više tako maleni) Otmar temeljito pozaboravljao gore opisane događaje koje bi paničniji analitičari mogli ocijeniti traumatičnima. Ali, podsvijest ga je, očito, stala mučiti, počela – kako to standardizirane podsvijesti obično rade – tražiti neku kao katarzu, što li. Otmar je prvo razvio tik ili dva. Zatim je počelo mjesečarenje, a potom i sunčarenje (polusvjesno, skoro pa beslovesno pješačenje po najgorim omarinama našega doba!).
Kad je Otmar konačno popustio i u školi te dobio nekoliko tzv. letećih jedinica, roditelji su odlučili reagirati i odvesti ga k viđenijim psihološkim stručnjacima. Jedan – zapravo jedna – od njih je naposljetku posljetaka Otmara odlučila hipnotizirati (naravno, nakon što su roditelji potpisali pristanak sročen u toj mjeri lukavo da je rečena psihologinja svojega pacijenta mogla praktički prodati u roblje bez pravnih posljedica po sebe). Hipnoza je, začudo, bila uspješna. Otmar je iz dubina psihe izbacio sljedeću priču.
Kazao je da se igrao normalno s ostalom djecom, da im je bilo super jer je dan prije pao snijeg, pa su gradili tunele, Iglue i polegnute snjegoviće s kelerabom iz gradskoga vrta (umjesto mrkve iz hipermarketa!). Da je svoj tunel kopao dalje i dublje od svih i da je na kraju tunela naišao na babu vješticu koja ga je ogrebla kokošjom nogom i da mu je ista takva kokošja noga izrasla nasred glave. Da je došao takav kući i da mu se otac u toj mjeri zaprepastio kad ga je vidio da je odbacio sve i otišao u pustinjake. Mama da ga je vodala posvuda i posvakome: od nadriliječnika do nadrividara; od općepraktikanta do primarijusa; od pape do vrhovnog žreca. Vrhovnog žreca? Da njega, poganskoga pape odjevenog u čisti cic od tjemena do palčanog nokta. Taj da mu je žrec otkinuo kokošju nogu s glave i bacio je u kotao među kuhane svinjske nogice i da mu – Otmaru – nije bilo ništa, glava cijela, kosa cijela, sve pet, a svega tri godine poslije vratio se otac, Kenet Baturinski.
Sav je bio obrastao, otac Baturinski, u kosu, u bradu, u dlake po prsima i po ramenima. Naličio je gnomu, kućnome duhu, tintilinčini, domovoju. I bio je, sve to, bio je, i to u toj mjeri da mu je supružnica (Otmarova mati) zabranila pristup dok se ne obrije, dok se ne dovede u red! Otac Otmarov, gnom, supružnik i polubog posluša suprugu si, te zatraži u svrhu rečene preobrazbe čisti ručnik ukrašen stiliziranim cvjetnim motivima. Dovođenje u red potrajalo je naredne tri godine. Kad se vratio, više nije bio isti – a tko bi i ostao isti, nakon svega! (Čak ni ja, dodadne Otmar Baturinski, ja koji nakon svega ostajem isti, nakon toga nisam uspio ostati isti.)
Eto, tako je bilo, dovrši svoju priču Otmar Baturinski, a uvažena psihologinja probudi ga (glasnim treptajem svojih umjetnih trepavica – takva je to psihologinja bila) iz hipnotičkog sna.
K sebi Čuvši Otmarovu priču, Kenet Baturinski i Vidette Rudier-Baturinska nisu mogli doći k sebi.
“Ali”, rekla je Baturinska obraćajući se možda psihologinji, možda mužu, možda sinu, Otmaru Baturinskom, a možda i samoj sebi, “to nema veze s vezom. Ništa od navedenog nije se dogodilo: otac nije bio odsutan tri godine nego samo pet dana – ono kad si išao na službeni put u Rusiju, a ne u neko pustinjaštvo pusto, je li tako Kenete?”
Kenet Baturinski klimne glavom.
“I otac, muž moj, nije se vratio obrastao bradom nego s kompletom šubara koje su bile dupkom pune babuški!, to je bio poklon, sine. Treća stvar, otac, supružnik moj, nije na dovođenje samoga sebe u red nakon povratka s puta potrošio pune tri godine nego jedva dva mjeseca; to je, Otmare, bio tvoj djed koji se skrio kad ste ti i on igrali skrivača, i pronađen je tek tri godine poslije (za razliku od zen majstora Ryokana koji u istovjetnoj situaciji uopće nije bio pronađen!), nije li tako Kenete?”
Kenet Baturinski ponovno potvrdi svojom klimavom glavom.
“I nije se tu radilo o kokošjoj nozi na Otmarovoj glavi, ma kakva noga – bio je to križ, raspeće, kršćanska simbolika bez premca, a ne tu neke poganske improvizacije!”
“U redu kad je tako”, reče psihologinja. “Jedna stvar ipak ostaje nejasna: je li otac, ovdje prisutni Kenet Baturinski, po povratku s puta dobio čisti ručnik ili nije?”
“E, to...”, započne Baturinska, ali ne dovrši izlaganje jer je Kenet Baturinski, gnom, kućni duh, tintilinčina, domovoj, što li, ponovno klimnuo glavom.
Toga puta, glava nije izdržala. Otpala je i otkotrljala se pod kauč. Nitko je više nije mogao naći.