Silva Kalčić  

Gradnja kontinuiteta prošlosti

Sandra Uskoković, Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu / Ignoriranje ili uvažavanje konteksta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014

Knjiga Sandre Uskoković koncipirana je kao pregled međunarodne rasprave o problematici unošenja novih sadržaja u već postojeće ambijente – riječima recenzenta Marka Špikića: “Kako je tek u posljednjih nekoliko desetljeća nastupilo doba historijsko-teorijskog problematiziranja konzervatorsko-restauratorskih koncepcija, a u tom su okviru konzervatorske tradicije najčešće tumačene unutar monografskoga žanra i nacionalne historigrafije, ovo djelo pruža mogućnost poredbe koncepcija i ostvarenja na dva kontinenta”. Zaštita i očuvanje povijesnih sredina za autoricu knjige podrazumijeva traženje načina da se osigura širok raspon kvaliteta koje određenom mjestu daju njegov poseban karakter kao što su njegova povijest, građevine, otvoreni prostori, tradicija, kultura i društveni život – te da se one održe u cilju kontinuiteta života u zajednicama, ali i kao naslijeđe budućim generacijama. Svaki povijesni grad je cjelina koja mora uvijek biti otvorena prema vlastitoj transformaciji i širenju koje pri tome koliko je moguće što manje iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo naslijeđe. Grad je naime tipografija memorijâ s brojnim povijestima ali i kontinuitetom ponovnog stvaranja novih memorija mjesta. Urbana konzervacija se dosada uglavnom bavila očuvanjem fizičkih i društvenih vrijednosti određenog područja, no danas je sve očitije da je očuvanje svakodnevne kulture od univerzalnog značaja, te jednako važno kao i fizički materijali, prema Zanchetiju i Jokilentu. Urbana konzervacija naime u konačnici podrazumijeva i kulturološku konzervaciju, koja se odnosi na očuvanje karakteristika i vrijednosti zajednice, kao i njezine kulture. Čest je slučaj da se povijesni gradovi i područja uglavnom, ako ne i prvenstveno, poistovjećuju s arhitektonskim vrijednostima i kvalitetama i trajnošću građevnih materijala koje zajedno predstavljaju fizičko svjedočanstvo prošlosti. Ipak, osim navedenih fizičkih vrijednosti jednako je važno sagledati i samu promjenu kao dio kontinuiteta živućih zajednica, te uvažiti i neopipljive dimenzije i vrijednosti mjesta kao bitan aspekt baštine.

Kontinuitet promjene

Sandra Uskoković je 2010. doktorirala na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu a docentica je na Sveučilištu u Dubrovniku na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Njezini argumenti, izneseni u ovoj knjizi su prvenstveno utemeljeni na valorizaciji povijesnih mjesta koju im pripisuju arhitektonski povjesničari i znanstvenici, pri čemu je izostavljena valorizacija koju određuje lokalna zajednica. S obzirom na društvenu prirodu baštine, ona međutim smatra da monopol nad vrijednostima konzervacije ne bi smjeli imati samo konzervatorski stručnjaci jer upravo je lokalna zajednica “krajnji i konačni kustos” povijesnog mjesta, odakle proizlazi njena važna uloga koju ima u procesu zaštite povijesnih područja. Činjenica jest da što je veći broj ljudi koji se slaže oko temeljnih i trajnih vrijednosti povijesne građevine tj. spomenika, tim će veća biti javna vrijednost koju spomenik na taj način zadobiva. Kao “promicatelje kontekstualnog i senzibilnog arhitektonskog oblikovanja” u tako naslovljenom dijelu knjige autorica ističe dvojicu arhitekata, Hugha Jacobsena i Borisa Podreccu (na spomenuta dva kontinenta). Jacobsen je u Georgetownu, gdje živi, tijekom posljednja četiri desetljeća izveo cijeli niz interpolacija u ulične nizove kuća s pročeljima izvedenim u federalnom i viktorijanskom stilu, na način referiranja na povijesni kontekst i sa za Jacobsena tipičnim uvis izduženim prozorima i vratima bez modeliranog okvira. Podrecca naglašava interpretacijsku ulogu tehnologije u arhitekturi, na primjer na projektima urbanog oblikovanja povijesnih trgova u Salzburgu i Piranu (bilo bi zanimljivo spomenuti i projekt obnove ulice, Via Mazzini u Veroni i, naravno, Cvjetnog prolaza u Zagrebu). Trg Tartini u Piranu ovalnim oblikom pješačke zone prati tlocrt starog bazena u bivšoj luci, a blago povišenom plohom u središtu aludira na oblik broda u čijoj se glavnoj osi nalazi spomenik violinistu Tartiniju. Autorica knjige zaključuje da “uvriježeni i službeno usvojeni pristup koji… zagovara da suvremena arhitektura treba biti jasno različita od one iz prošlosti”, za što je primjer Podreccin opus, “pritom ponekad kompromitira vizualno jedinstvo povijesnog područja”. Takvom “službenom pristupu” oponira stavom da povijesni materijali mogu biti važan izvor inspiracije za novu arhitekturu, pod zaštitom spomenika podrazumijevajući ne samo zaštitu starih građevina već i izgradnju novih koje – oponašajući staro urbano tkivo – ga neće obezvrijediti. Naglašavajući dakle potrebu za kontinuitetom prošlosti također zaključuje, prema Steineru, da je kontinuitet promjene inherentno obilježje svakog povijesnoga grada. U intervjuu danom 2004. godine, kako se navodi u knjizi, Podrecca smatra da arhitektura još nije našla strategiju za uključivanje praktičnog života u svoj okvir, već se okrenula i usmjerila prema apstraktnom, intelektualnom životu, odnosno općim teorijama i pojmovima poput mutacije, hibridizacije te mnogo “malih Rem Koolhaasa” koje možemo naći bilo gdje od Zagreb do Nizozemske…

 

Shodno tome, ako je postojeći kontekst estetski unaprijeđen zbog adicije ili interpolacije nove građevine, onda je takva intervencija prikladna, iako građevina sama po sebi ne mora biti “remek-djelo”. Ako je pak postojeći kontekst novom adicijom ili interpolacijom obezvrijeđen ili vizualno narušen, onda je takvo rješenje neprikladno usprkos činjenici da nova građevina doista može biti od iznimne arhitektonske vrijednosti, zaključuje Sandra Uskoković, prema Pelliju. “U konačnici, vrijednosni sud ne bi smio počivati na izoliranoj građevini, već bi trebao uključivati i fizički kontekst i važno pitanje da li je cjelina bolja ili lošija zbog nove građevine.”

Ideologija transparentnosti

Povijesna i suvremena arhitektura se postavljaju jedna uz drugu kako bi ih se zajedno tumačilo i valoriziralo njihov odnos. Što nužno podvlači dva presudna pitanja: da li oblikovanje u potpunom skladu s kontekstom nužno vodi monotoniji? I da li očuvanje vizualnog kontinuiteta ukida mogućnost promjene?

Kvaliteta suvremene interpolacije se tako u konačnici prepoznaje kroz njenu kompatibilnost s arhitektonskim karakterom povijesne sredine, no pod uvjetom da se pri tome doslovno ne oponašaju postojeće povijesne građevine ili obilježja. O nužnosti i neizbježnosti preispitivanja svakog umjetničkog stvaralaštva u budućnosti i od strane budućih generacija autorica citira Derridu kada (2011.) piše: “Svaki projekt koji se odnosi na sudbinu nekog grada, odnosno na ono što povezuje njegovo sjećanje s vlastitom sadašnjošću i budućnošću, nadilazi mogućnost dovršenja i dimenziju jedne generacije, čak jednog naroda ili jednog jezika”. Navodeći primjer sasvim drugačijeg pristupa temi interpolacije, kao kontrastne interpolacije koju osobno zagovaram, Centra Georges Pompidou – Beauborga kojega naziva prototipom “postmuzeja”, Sandra Uskoković smatra da je njegova postmoderna forma proizašla iz tipologije pariških robnih kuća. Prema Douglasu Brentu McBrideu u tekstu Modernism and the Museum Revisited iz 2006., “stakleno pak pročelje muzeja nema više ulogu prozora već ogledala, i to u svojstvu marketinškog oruđa na kojem se temelji značenje ideologije transparentnosti – ljude privlači slika koju vide kroz staklo muzeja, a koja nije slika umjetnosti, već mnoštva ljudi i prije svega društvenog kontakta...”.

Grad kao umjetničko djelo

Kao dodatak rečenom o sadržaju knjige, po Ljubi Karamanu je metodska greška njegovih prethodnika bila izdvajanje pojedinog elementa iz cjeline spomeničke građe. Na primjeru Splita žestoko se zalagao za očuvanje cjelovitog ambijenta

srednjovjekovnoga grada unutar Dioklecijanove palače, zastupajući jedinstvo dijakronijskih slojeva i heterogenih cjelina toga prostora, kao “brak stoljeća”, tal. “sposalizio dei secoli”. Godine 1932. Karaman piše Šetnju kroz grad Korčulu kao prvo djelo na hrvatskom jeziku u kojemu se grad tretira kao umjetničko djelo. Oblikovanje arhitektonske forme, kako je rečeno, uobličavanje je poruke i stoga ona može biti oruđem marketinga ili strategija ideologije. Dok u SAD-u postmoderni arhitekti posežu za tipologijama gradnje iz povijesti, prilagođavajući novu gradnju zatečenoj, odnosno kontekstu, kroz novi historicizam, kontekstualizam, postmodernizam i Novi urbanizam stvarajući hibride suvremenih (no ne i revolucionarnih) tehnika i materijala gradnje, i starog formalnog arhitektonskog jezika redimenzionirajući ga (obiteljska kuća poput srednjevjekovnog dvorca), u Europi ulaze s novom arhitekturom u povijesne gradove metodom kontrastne interpolacije, smatrajući da treba graditi u duhu (stilu) svoga vremena (“Treba živjeti životom svog doba, treba stvarati u duhu svog doba. Savremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novog društva i ostajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja svijeta jer su umjetnost i život jedno.”, prema manifestu grupe Zemlja). S obzirom na aktualnu raspravu o prikladnosti gerilskog vrta ispred Meštrovićevog paviljona (“Džamije”) udruge PARKticipacija, prema načelima Guerilla gardeninga, pokreta koji je nastao 1970-ih, a koji je u današnje vrijeme poprimio globalne razmjere, potrebno je iznaći novu definiciju urbanog prostora oblikovanog, prema Lefebvreu, upravo životom. Mnogi umjetnički projekti danas bave se temom zajedničkog vrta (eng. community garden) na rubovima modernističkih naselja sa soliternom arhitekturom; uz vrtove u parku nastaju i, primjerice, nogometno igralište i boćalište, što etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin naziva “alternativnom urbanizacijom”. Moć proizvodi prostor koji se potom materijalizira kao mjesto, ili prema Lefebvreu “društveni” je prostor pomak od prostora kao konteksta materijalnog djelovanja ili manifestiranja, do prostora stvorenog subjektivnostima i duhovnim stanjima. Danas, Derrida proglašava kraj grada, život u post-gradskom vremenu (eng. post-city-age).