Najbolje priče iz ove zbirke ukazuju na talentiranog, duhovitog i koncentriranog pripovjedača, ali u njoj nailazimo i na priče koje kao da nije pisao isti autor
Andrija Škare, Život svijeta koji će doći, CeKaPe, 2015.
Uvijek je pitanje granice, debelih zidova s armaturom koji dijele svjetove na dvoje. Za određivanje granice koja bi definirala je li knjiga kratkih priča uspjela ili ne, uvijek treba govoriti o knjizi kao o cjelini. Mnoštvo je elemenata te cjeline ali najvažniji su prevaga uspjelih priča, jasna tematska preokupacija i izbrušenost spisateljskog glasa. Kako kritičari često vezuju pojam neujednačenosti uz knjige prvijence mladih pisaca u Hrvatskoj, pokušat ćemo za početak skicirati koji su mogući razlozi te neujednačenosti.
Receptivni i književni kontekst u kojem danas djeluju mladi hrvatski pisci određen je mnoštvom silnica koje partikularno oblikuju književnu produkciju. Jedna od važnijih silnica jest medijsko minoriziranje bilo kojeg književnog djela izuzevši roman, za što nam je ilustrativni primjer nedavno gostovanje Ivice Prtenjače u jednoj emisiji na državnoj televiziji koje je uslijedilo tek nakon što je, nakon niza sjajnih i nagrađenih pjesničkih knjiga, objavio svoj drugi roman. Zatim imamo knjige kratkih priča koje su kao knjige prvijenci kod mladih hrvatskih prozaika gotovo pa pravilo, a za čiju popularizaciju nemjerljivu ulogu imaju FAK-ovci i Carverovi prijevodi na hrvatski s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tu su i mnogobrojni natječaji za pisanje kratke priče, nerijetko sa zadanom tematikom, koji pobjedniku garantiraju objavljivanje knjige ili u nekim slučajevima, novčanu nagradu. Ovaj kroki konteksta dovodi nas do jednog paradoksa. Unatoč gotovo apsolutnoj dominaciji kratke priče kod mlađih autora, u objavljenim knjigama najčešće čitamo nekoherentnu nakupinu natječajnih priča bez jasne ideje o knjizi, ili češće, stilske vježbe i brušenje spisateljskih strategija koje će autoru kasnije pomoći u pisanju romana. Isprobavanje različitih pristupa književnoj temi neosporan je način razvijanja pisca, ali opet, pitanje je granice do koje isprobavanje može biti prisutno u jednoj knjizi, a da je ne zaguši. Ukratko, knjiga kratkih priča nikada nije bilo više i nikada nisu bile podcjenjenije. Naravno, i tu postoje iznimke: zbirka kratkih priča Moramo razgovarati Tanje Mravak ili nedavno objavljenja knjiga Tamno ogledalo Ivane Rogar dobar su primjer kako u književnim prvijencima možemo susresti s promišljenom idejom o knjizi priča, koja se temelji na tematskom i stilski zaokruženom glasu autora. Uz svu poslovičnu benevolentnost koju treba imati prema mladim piscima, granicu treba odrediti i postaviti pitanje; čitamo li knjigu kratkih priča ili tekstualne pabirke objedinjene istim uvezom? Možda da odmah riješimo tu dilemu i kažemo kako je knjiga Andrije Škare Život svijeta koji će doći ostala negdje na pola, na onoj famoznoj granici.
Priče iz bliske okoline
U knjizi Bez vrata, bez kucanja koju su uredili Andrea Milanko i Robert Perišić, a objavljena je 2012. u nakladničkoj kući Sandorf, autori rođeni od 1980. naovamo, uvršteni su u mlade hrvatske prozaike; iz toga proizlazi kako Andrija Škare, rođen 1981. godine, pripada generaciji mladih hrvatskih pisaca. Rođen je u Zagrebu gdje je diplomirao novinarstvo, bavi se pisanjem scenarija, kratkih priča, glazbenih kritika, a mnogima je poznat kao tv voditelj emisije Briljanteen. U nakladničkoj kući Ljevak objavio je 2008. godine knjigu S više mlijeka molim, svojevrsni vodič po zagrebačkim birtijama koji su književni kritičari svrstali u publicističko djelo. Jedan je od osnivača književnog pokreta eventualizma u sklopu kojeg je 2006. objavljen Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor. Knjigu Život svijeta koji će doći možemo smatrati njegovim književnim prvijencem.
Na naslovnici knjige Život svijeta koji će doći je slika Zlatana Vehabovića Hold on to your friend, Hillary! koja nastavlja gotovo zaboravljenu praksu suradnje mladih slikara i pisaca. U knjizi možemo pročitati 19 priča od koji je većina ispričana linearnom naracijom i mimetizmom stvarnosnog registra. Svijet, ili u Škarinom slučaju život priča, odvija se u mikroprostorima, najčešće stanovima ili sobama likova oko kojih se odvija radnja. Priče su, izuzevši Nestajanje i Bijelo, podnaslovljene imenom pjesme i benda koje nisu okidač za priče, već pozadinski šum koji upotpunjuje atmosferu. Ako govorimo o tematskoj asocijativnosti pjesama/bendova u odnosu na priču, ona je mogla ostati isključivo na razini pisac-priča – prosječnom čitatelju podnaslovljene pjesme malo su poznate i ne mogu puno pridonijeti temeljitijem razumijevanju priča, ili je možda Škare računao na jako uzak čitateljski krug koji je glazbeno odlično potkovan.
Škare u svojim pričama uzima situacije ili poznate priče iz bliske okoline i u njima pronalazi gradivo kojem, kroz izmijenjenu perspektivu, dodaje nešto novo, s književnim potencijalom. Najbolji primjer za to je priča Sutra rušimo (You are The Light, Jens Lekman) koja tematizira rušenje bespravno sagrađene kuće umirovljenog generala Joze. Čitateljima dnevnih novina priča će zazvučati poznato, ali Škare u priču dodaje lik Jozine kćeri koja joj daje potpuno novu dimenziju. Priča je napisana linearno, u dva narativna rukavca, od kojih u prvom pratimo posljednje dane generala Joze u njegovoj kući, a u drugom novinarku Nikolinu čiji je zadatak napraviti novinarsku reportažu o rušenju kuće. U liku Jozine kćeri predstavljena je jedna čitava poslijeratna generacija kojoj rat, pretvorba, generali i tajkuni ne znače puno, ali je činjenica kako dio tog postranzicijskog šljama jesu nečiji roditelji. Čitav svijet se izokrenuo dok djeca tih roditelja nisu bila ni rođena, zato Jozina kćer tako nezainteresirano promatra i prebacuje pjesme na svojem ipodu dok se temelji kuće, ali i svijeta njezinih roditelja urušavaju pod naletom žutih žlica bagera. Napisana s mjerom i osjećajem za detalj, najuspješnija je priča Škarine knjige koja otvara jednu novu perspektivu o vremenu poslijeratne tranzicije i generacije kojoj je rat tek natuknica u knjigama iz povijesti.
Dojam ispred poante
Izdvojit ćemo još priče Recite mi da sam lijepa (Let’s Get Out of This Country, Camera Obscura) i posljednju priču u knjizi Fiction (The Lucksmiths). U prvospomenutoj priči do izražaja dolazi vješto baratanje dijalozima i građenje napetosti između troje ljudi u stanu koji provode večer ispijajući velike količine alkohola i spremajući se za možebitni izlazak koji završi jednom neočekivanom situacijom. Fiction je priča ispričana u dva pripovjedačka plana s duhovitim ironijskim odmakom prema odnosu čitatelj/autor i trenutne situacije u hrvatskom izdavaštvu. Odabrana kao zadnja priča u knjizi možda najavljuje mogući smjer u kojem će se kretati Škarina buduća proza.
Problematične su one priče koje polaze od dosjetke npr. Susresti proroka (The Stranger Song, Leonard Cohen), Kokoda-kokoda (I Like Birds, Eels) ili one koje se odvijaju isključivo u mikroprostorima glavnih likova kao Sve što živi teži entropiji (When The Party Ends, Saturday Looks Good to Me). U takvim pričama dolazi do izražaja problem narativnih planova kojima Škare u priči barata, pretjerano fokusiranje na verističko detaljiziranje (priča Trebaš to, samo to [Get Lonely, The Mountain Goats]) koje u formi kratkih rečenica kojima je pisana ova knjiga ne funkcionira najbolje, dok se ponekad previše oslanja na dosjetku koja je nedovoljno razrađena. Dočitavajući knjigu, neprestano sam imao osjećaj kao da je pisac više koncentriran na dojam koje će prikaz tog mikrosvijeta ostaviti na čitatelja nego li na samu priču. Takvi postupci stvaraju nemogućnost poentiranja, onog nokauta kojim bi nas kratka priča trebala izbaciti iz fotelje. Pišući neorealistički o općim temama (odnosima između dvoje-troje ljudi, ljubavničkim previranjima ili studentskim tulumima), što je naravno legitiman spisateljski pristup, pisac svjesno preuzima rizik u kojem se svaki narativni postupak njegovih priča mora dovesti do savršenstva da bi priča mogla funkcionirati. Ispričane s niskim intenzitetom događajnosti, priče su u stalnoj opasnosti ostajanja na razini skice određene situacije bez književne nadogradnje koja bi priči omogućila da oživi svjetove svojih likova.
Krenuti ispočetka
Nezanemariva sinusoida između najboljih i najlošijih priča u knjizi vraća nas na onu temu s početka teksta, na samu ideju knjige kratkih priča. Najbolje priče iz knjige ukazuju na talentiranog, duhovitog i koncentriranog pripovjedača, no s druge strane nailazimo i na priče koje kao da nije pisao isti autor. Smatramo kako se u Škarinom slučaju zaista radi o perspektivnom pripovjedaču kojem se ovakve oscilacije ne bi trebale događati. Možemo nagađati kako se Škare ovom knjigom želio riješiti određenog spisateljskog balasta nakupljenog kroz različite periode života i tako krenuti ispočetka. Od njega očekujemo dolazak još boljih spisateljskih svjetova jer granicu treba prekoračiti.