Karla Crnčević  

Grč i obnevidjelost oka

Kako mislite pogled? I kako je to vezano uz vašu praksu u teatru?

Mislim da primjenjujem na svoje oči za vrijeme izvođenja onu tehniku koju je Buster Keaton primjenjivao na geste svojih lica, da budu zamrznute, da ne pokazuju nikakvu drugu gestu osim geste zamrznutosti. Kad sam mislio kako ću postaviti oči u odnos prema gledaocu za vrijeme izvedbe, odlučio sam se za zamrznutost (najefikasnije). Pogled je staklen. Ako ja i vidim ulazak i dolazak publike, to je trenutak dok još nisam zamrzno svoje oči. Suočavanje s nekim u publici koga poznajem kod mene izaziva samokritiku. Nije mi ugodno da znam da sam prepoznao nekog tko je došao gledati to izvođenje u kojem sam ja.

Oči ispred mene

Svoje izvođenje dovodim do neke transovitosti, onda sam zainteresiran da ne vidim lica publike, i da ih ne mogu identificirati. To postižem grčem oka. Katatonijom očiju. Onda one ne vide publiku, nego vide izvođače, kao da su na neki način ispred mene.

Mislite da bi se to moglo nazvati “pogled prema unutra”?

Da, moglo bi se lako nazvati pogled prema unutra, ali je tu i neka ideja da ja mogu poslati oči van iz sebe i da me one iz neke distance promatraju (kao iz prvog reda gledaoca). Ustvari, ja njima dajem neku obnevidjelost. Jer njihova sposobnost viđenja i identifikacije bi mi onemogućila određenu razinu izvođenja koju ja želim postići. Oči mi se usuču i ukrute. To onda dalje utječe na tijelo, koje cijelo ide u grč. To je pogled koji ima problem u gledanju.

Kakvo je iskustvo s pogledom onog tko vas gleda? I postoji li u vašim izvedbama kontrola pogleda?

Kada izvodim i dok stvaram izvedbu, ujedno uspijem i misliti što publika vidi. Ne služim se samo s mišlju koja je meni potrebna da stvorim neku seriju pokreta ili glasova, nego uspijevam i pomisliti što poblika sada vidi.

Nakon izvedbe često mislim o tome što su oni to vidjeli. Na taj se način izmještam u poziciju tog organizma ili organizacije koju nazivamo publikom. Mislim da o poziciji publike jako ovisi pogled koji je usmjeren prema izvođaču. Često razmišljam što bih još mogao ubaciti, a oni će to vidjeti. To me kreativno potiče na stvaranje.

Bespovratna situacija

Uvijek mi prvo dolazi do mozga što su vidjeli, a ne što su čuli. Što tijelo radi. To se gleda. Što tijelo radi. A onda što tijelo pozvučuje ili koji zvuk to tijelo proizvodi. A onda s čim to tijelo radi. S kojim alatima ili predmetima taj izvođač izaziva publiku na gledanje.

Bez obzira što taj izvođački pogled nije direktno usmjeren prema publici, mislite li da se svejedno događa neka vrsta umrežavanja između izvođača i publike?

Ovisi stvori li se informacija da je to njihovo gledanje u mene koji se trudi ne gledati njih profunkcioniralo. Je li uspostavljeno osjećanje. Ne znam po kojem kriteriju bih to mogao osjetiti tokom izvedbe. Možda po toj gesti njihove nepomičnosti. Što je publika nepomičnija, više mi se čini da je uspostavljena veza pogleda ili pogledavanje. Moj pogled na svoju izvedbu i njihov pogled na moju izvedbu su se osjetili. Što sam ja pomičniji, a oni nepomičniji. Njihova nepomičnost i tišina - to je meni informacija da smo se osjetili.

Kako razlikujete svakodnevni pogled i kazališni pogled?

Bitno mi je da moj pogled na temu ili materijal izaziva ozbiljan efekt kod ljudi koji su došli tome prisustvovati. Da gledaju s jednakom ozbiljnošću kao što gledaju bilo koju drugu ozbiljnu situaciju u životu. U situacionističkom pokretu su to nazivali “bespovratnom situacijom”. Dakle, svaka ona situacja gdje smo otišli toliko daleko da ne možemo više govoriti o povratku na stanje koje je prethodilo tom odlasku. Ne mora imati tragičnu težinu, ali može doći jako blizu tome. Međutim, pritom se ne radi o imitiranju, već o najvećem mogućem približavanju i zadržavanju svoje autonomije, svog pogleda. Na kraju je ipak to moj pogled, a ne imitacija tuđeg pogleda. Mislim da je to najveća zamka u koju umjetnost upada i dan danas. Za umjetnike koji se približavaju, a ne imitiraju možemo reći da su proizveli svoju stvarnu situaciju u teatru.

Životinjski pogled?

Iskustvo životinjskog pogleda imam sa svojim psom. Kad se odlučm sresti s njegovim pogledom, i kad se gledamo, uistinu je teško izdržati. Možda je i obrnuto, ne znam.

Goniti tijelo kao životinju

To iskustvo gledanja u životinjsko gledanje, taj dvoboj, kod mene izaziva strah od nepoznatog bića. Tada najviše osjetim razliku između ljudi i životinja. To se najočitije spoznaje kroz izmjenu gledanja. Rado se vraćam tome da je čovjek životinja koja je najmanje osposobljena za život od ostalih životinja. Inferioran po osjetilima. Za moj umjetnički rad jako mi je bitno da sebe doživljavam što je više moguće kao životinju, ali da bih to mogao, potrebno je da svoje tijelo gonim kao da je životinjsko tijelo. U tom smislu, svom tijelu ne uskraćujem gotovo niti jednu priliku da se aktualizira u toj svojoj životinjskosti. Nastojim se približiti što je više moguće životinjskom tijelu. Važno mi je imati jaki kontrapunkt sjedenju i ležanju. Nastojim pobjediti prirodu lijenost tijela, jer životinje nisu lijene.

Kakva je konstrukcija pogleda u umjetnom prostoru teatra?

Jedno vrijeme sam mislio, a možda i sad tako mislim, da je jedino izvođenje u javnom prostoru, na ulici, pravo izvođenje. Pred zatečenim prolaznicima, pozvani i zatečeni, mješavina. To je najbolja kombinacija pogleda na izvođenje. No, nije nezanimljiva situacija u kojoj se gledaoci dovode da gledaju u organizaciju gledanja, na te stolice. Onda izvedba mora imati dodatnu težinu. Ako je se gleda ozbiljno. Važno mi je da se izvedba gleda ozbiljno. A da bi joj pogled bio ozbiljno uzvraćen izvedba mora biti ozbiljna od same ideje. Razlikuju se pogledi zatečenih gledatelja i onih pozvanih u umjetan prostor. Izvedba vani prizvodi jedno novo iskustvo pogleda, oživljava pogled koji je ustaljen. Ali mislim da se to ponekad može dogoditi i u umjetnom prostoru kazališta, ali teže, pošto ljudi koji dolaze u kazalište često unaprijed znaju po što dolaze. Zatečeni pogled je rijetka vrsta pogleda za koju ne bi bilo dobro da izumre.

Čiji vas pogled transformira? Možda navedite primjere u kazalištu, drugim medijima, ali i izvan umjetničke prakse?

Radi se o razmjenjujućim pogledima proizvedenima u situacijama koje prepoznajem u smislu postojanja zaslužene teme. Pojam boravka u zasluženoj temi doživljavam razlogom za naknadni boravak u umjetničkoj praksi, dakle tako uhvaćeni pogledi transformiraju, pohranjuju se u memoriji za umjetničku praksu, u jednom trenutku izvlače se iz te arhive i koriste bez ikakove prethodne namjere da bi ih se izvuklo i koristilo. Boraveći u “zasluženoj temi” znači da se prisjećanjem situacija aktivnog života (“vita active”) u kojima sam djelovao ili djelujem bez intencije da ih preobražujem u umjetnički rad proizvodim rad u umjetnosti – radi se o transcendiranju empirijskih činjenica života u formi umjetničke izvedbe. Tako izazvana transformacija je obostrana, pogledavaoc je pogledani, ali i pogledani je pogledavaoc.