a sam najbrži hodač u gradu. Svagdje stignem i svašta vidim, i svašta mi se događa. Ničemu se ne čudim, u svemu uživam, no neke me stvari ipak iznenade. I kad se dogode djeluju nestvarno, kao da je sve to netko dobrano napušen izmislio.
Na grad je naleglo ljeto. Zrak je bio vlažan kao picica, čiji su mi krasni oblici stalno titrali pred očima poput razjarenog zraka, tlak se spuštao. Iz betona su kuljali pozitivni ioni, ioni ubojice. Učestali su svađe i dernjava i zaredali likvidacije, nasumične eksplozije i ciljani bombaški napadi. Samo prasne, razlete se splašene ptice i počnu se okupljati zbunjeni ljudi. Moglo se to vidjeti u svim vijestima, a onaj tko bi imao sreće mogao je i sam naletjeti.
Otkad je rat počeo, grad se napunio do pucanja. Svi su se sjatili u nj, a masovna klanja događala su se tamo gdje je naseljenost bila rjeđa, u zabitima, selima i pograničnim zonama prepuštenima samima sebi, kako bi slike njihova razaranja mogle odjeknuti svijetom.
Grad, u svojoj masovnosti i kaotičnoj strukturi, bio je garancija za sigurnost. Kao kad šišmiši pred noć izlijeću u lov iz spilja nad čijim ih izlazima vrebaju kopci, ili kad jato riba napadaju grabežljivci – stvaraju žestoki kovitlac kojem lovci teško mogu prići, jedinki je veća šansa da preživi ako se drži sredine jata. No sad su se i grabežljivci uvukli među šišmiše, ratni otpaci i obrasci ponašanja preselili su u grad. Zato sam ja išao u drugome smjeru.
Žurio sam na bus i brzopotezno uvlačio zadnje dimove. Asfalt je zračio, pojačavajući razdražljivost i stres svih užurbanih prolaznika, semafori su nervozno žmirkali, ali nije me to nimalo diralo, počeo je vikend, vraćao sam se kući. Uvukao bih dim i držao ga u sebi što duže sam mogao, tako da nitko ne bi mogao nanjušiti onaj fini miris u kojem sam uživao, jer dim koji bih ispuhivao na raskršćima miješao se sa smogom u kojem su se krčkali i automobili i ljudi.
I kad normalno hodam daleko sam brži od svih, a kamoli kad žurim, tetkice za mnom samo potrčkavaju na štiklicama na pješačkim prijelazima prije nego se ugasi zeleno. Titraji u pleksusu od uzbuđenja pred putovanje poprimili su frekvenciju kojom je titrao usijani zrak, osjećao sam kako se pomalo odljepljujem od podloge.
Preletio sam kolodvorske stepenice, a na ulazu prema šalterima iskrsnula je pred mene, prekrasna u plavom.
– Osobnu! – izgovorila je grlenim glasom, čulo se da je to bila tek jedna od intonacija koje uvježbava, da bi postigla onu odrješitost i strogoću u glasu, kako bi se slagali s ulaštenim cipelama i hlačama ispeglanima na crtu, u kojima se tek naziru djevojački obrisi, ali već košulja, iako zakopčana do predzadnjeg gumba, kvarila je dojam uštogljenosti uniforme. Pri svakom pokretu grudi bi joj se zatresle, a ispod beretke bježale su joj tamnosmeđe kovrče. Zamišljao sam kako joj još tamnije kovrčice probijaju tkaninu gaćica, mogao sam ih namirisati.
U trenutku mi se dignuo. Spustio sam ruksak na pod i, izvinuvši se naprijed, tako da je mogla to vidjeti, iz stražnjeg džepa na hlačama izvlačio sam osobnu.
– Izvolite… – bilo mi je malo čudno persirati nekoga svojih godina, ali prihvatio sam igru. Nikad nisam imao posla s djevojkom u policijskoj uniformi. Mmm...
– Ime i prezime? – pitala je nakon nekoliko trenutaka gledanja moje osobne.
– Piše vam. Velikim slovima.
Plaho je pogledala svog pratitelja, buldoga od dva metra, on joj je kimnuo da nastavi i produžio maltretirati mršavog bljedunjavog lika koji je kašljucao i iz torbe vadio neke pumpice za zrak, liječničke dokumente i prljavo rublje, u ruci je držao smotane debele čarape, pomalo gadljivo, kao da bi ih odmah bacio.
– Spremaj to – zapovjedio mu je – i doviđenja. Tip je pokunjeno nastavio prema šalterima.
– Onda ime oca. Si kažnjavan? – nastavila je vježbu.
– O, prelazimo na ti, znači da smo se upoznali – izbacio sam svoj najneodoljiviji osmijeh – nisu me nikad kažnjavali.
– Možda su trebali – prihvatila je.
– Daj ti njeg’ provjer’ – ubacio se buldog i gurnuo joj voki-toki. Nekoliko je puta između krčanja aparata ponavljala moje ime i ime mi oca.
– Kamo putuješ? – pitala je vraćajući mi osobnu.
– Doma – dotaknuo sam joj ruku, elektricitet je pucketao kao pred oluju, a moje se uzbuđenje pojačavalo – sad znate gdje sam…
– A šta to nosiš u torbi – i ono malo glumljene nadmenosti izgubilo joj se iz glasa – marihuanu, oružje…?
– Zar vam izgledam toliko opasno? Možete me prepipati, ako želite.
– Idi, i da te više ne vidim ovdje – opet je pogriješila i naučen tekst upotrijebila u krivom kontekstu. Šteta što se nismo sreli u drukčijoj situaciji.
– Ali ja putujem svaki tjedan.
– Onda ćemo se viđati.
– Sa zadovoljstvom…
Po klupama su spavali skitnice bez doma i valjanih papira, formalno nepostojeći ljudi, koji su se uslijed takozvane privatizacije, koja je kao ponornica tekla ispod trusnog tla rata, obreli na kolodvoru, on im je postao i radno mjesto i dom, a po peronima su cigančići žicali sitniš. Zato policija svoje pitomice i pitomce i dresira na njima, da uvježbaju nastup, obraćanje, samopouzdanje, bahati ton vlasti. Neke tako legitimiraju i desetak puta u smjeni, za vježbu. Ali sa mnom to ne uspijeva. Vraćajući osobnu u džep, nasmiješio sam joj se još jednom:
– Pa se vidimo.
Nisam imao vremena za kupovanje karte i strčao sam na peron. Uletio sam u bus, unutra je tek bilo pakleno, i to me djelomično spustilo.
– Daj kartu – rekao je vozač.
– Dajte vi kartu, pa ne prodajem ja karte.
– Marš u pičku materinu balavu, štanis’ kupjo kartu na blagajni? I još mi se tu praviš pametan. Kam’ ideš? – prostrijelio me izbezumljenim pogledom. Volim takve lakozapaljive tipove, njima je najlakše manipulirati.
– Dajte jednu za Mrzlo Brdo – zatražio sam i u ruku mu sasuo šaku sitniša, spremljenih za ovakve prilike.
– Mislim da ima točno, ćete prebrojat – molećivo sam ga pogledao – prvi put idem tamo, ćete mi reći gdje moram sići?
Skenirao sam autobus da vidim kamo ću sjesti. Bio je polupun, ljudi su soptali, blebetali neke gluposti, čitali novine, iz kojih su te gluposti i vadili, prisvajali ih i ponavljali to jedni drugima, jedna mlada mama smirivala je dijete, a onaj lik s pumpicama je dva reda iza nje apsolutno kulirao, praznoga pogleda. To je značilo minimalnu povredu mog osobnog prostora, i sjeo sam prekoputa njega. Iza mene je bila neka starija ženska, oko trideset godina, napadno našminkana. Nisam ih ni morao uspoređivati u glavi po izgledu i karakteristikama, niti bih imalo premišljao ako bih mogao birati. Mlade bi mame uvijek bile moj idealan plijen. To njihovo samopouzdanje, njihova odvažnost i sreća kojom zrače, one kao da znaju tajnu. Volio bih da me posvoje…
– Mali, imaš viška – viknuo je vozač kad je upalio motor – dojdi po to.
– Nek vam ostane, kao investicija u vašu firmu - odviknuo sam.
– O, jebem ti mater, i tebi i firmi – bacio je višak sitniša van, na veliku radost cigančića koji su se pred murijom zavukli u sjenu perona. Još sam učinio i dobro djelo, istina, posredno, no to je jedan od mojih stalnih rituala za sreću, bio sam zadovoljan.
Buka motora tukla se s krčanjem narodnjaka s radija: brrrrrrr-rnn… srce vadim, čupam iz grudi… brrrrrmmmm… brz budi, dragi… brrm-brrm… srce je moje na vagi. Sirene kretena značile su da prolazimo kroz raskršća, žmirio sam tražeći zen putovanja, ali na izlazu na autocestu već sam se znojio do jaja. Izvadio sam player i stavio slušalice na uši. Ništa te tako ne spašava kao muzika. I am woman, I am sun, I can give birth to she, I can give birth to son. And I can be cool, soft as the breeze… Proškiljio sam, autobus je djelovao kao akvarij, bilo je užasno vruće, vlaga se cijedila iz nas, ljudi su samo zijevali poput nijemih riba dok mi je stara dobra Grace Jones osvježavala dan. Zelene su boje buktjele unedogled, zamišljao sam dubok hlad u šumama.
Tip prekoputa je oblizavao usne i sijevao očima.
I’ll be a hurricane…Rippinguptrees, pojačavala je Grace i uvlačila me u svoje vrtloge, kad me ženska sa sjedišta iza kucnula po ramenu. Nevoljko sam skinuo lijevu slušalicu.
– Osjetiš da grijanje radi – pomolila je glavu između sjedala. Pomislio sam, što mi se obraća, možda voli mlađe dečke, pa se sad upoznaje sa mnom, a onda će me pozvati k sebi, u rashlađen stan, reći, skidaj se, da vidi teta što imaš…
Veselio sam se tome, iako joj je rastopljena šminka davala nekakav otužan izgled.
– Ovom šoferu su – nastavila je – zimus skinuli pola plaće nakon pritužbi putnika da nije upalio grijanje, i tog jutra smo umjesto napolje gledali kako se kristali leda šire po šajbama kao u reklami za žvakaće.
Tip prekoputa je istezao vratom i hvatao zrak. Iz torbe je izvadio inhalator i malo si napumpao. Otišao je do vozača i nešto mu govorio, ali ga ovaj nije ni pogledao.
– Opleli su ga po džepu – žena mi je govorila na uho, drugim sam još uvijek slušao Grace – bez obzira što je, kako je pričao, prije polaska prijavio da grijanje ne radi. Šef mu je rekao da se tura mora odvesti. Vozač je pitao što bi bilo da ne rade kočnice, jel’ bi i onda trebalo voziti. Sad više ne jebe ni šefa ni putnike i suprotno onoj tko se jednom opeče, taj i na hladno puše, uopće ne gasi grijanje.
Počela mi se sviđati. Sigurno bi mi se opet počeo dizati, da nije bila tolika vrućina.
I da nisam opet pogledao tipa.
Iz torbe je pobacao pumpice i papire i izvadio onaj smotuljak čarapa, ogulio ih kao bananu, a u ruci mu se zazelenjela bomba.
Djelovala je bezazleno i maleno, kao limunčić, no u busu je nastao leden tajac, šutjeli smo kao da nam je njegova kiselina skupila usta.
Samo je beba vrištala. I bombaš, hodajući prema vozaču, kad bi uhvatio zraka, urliknuo bi poput bika.
– Ga-a-si grijanje, ma-a-a-mu ti je-je-jebem – vikao je.
Četiri stanice do kuće, vikend, i to da mi se dogodi. Idioti mene maltretiraju, a ovakvi im nosaju bombe pred nosom.
Međutim, šofer je nagazio gas.
– Sta-a-ni, il’ sad svi letimo – urlao je astmatičar, stojeći ponad vozača.
– Drž’te se – viknuo je ovaj i zakočio.
Bombaš je stvarno poletio, kroz prednje staklo, i sručio se na asfalt. Ukipili smo se na nekoliko sekundi, kao da nam je svima netko potegnuo ručnu kočnicu usred pokreta… Zamišljao sam da smo u crtiću, sad će grunuti i svi ćemo ostati crni, pomalo izbezumljeni, i bebe i zlikovci – ali nije eksplodiralo.
Šofer je istrčao i dvaput ga preko kičme maznuo pajserom koji je izvukao ispod sjedala.
Pa još koji šus nogom u glavu.
Vratio se, pokrenuo bus. I beba se umirila čim nas je oplahnuo prvi dašak svježine i olakšanja, a kako je vozač pojačavao gas, vjetar je sprijeda sve jače šibao, da je bila milina.
Slađan Lipovec (1972.) hrvatski je pisac i urednik. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u hrvatskoj i inozemnoj periodici te na Hrvatskom radiju. Objavio je jednu knjigu stihova u suautorstvu s Evelinom Rudan i Denisom Peričićem (2002.) te tri samostalne zbirke pjesama. Dobitnik je nagrada za poeziju i kratke priče, a tekstovi su mu prevođeni na desetak jezika i uvršteni u antologije i preglede. Izvršni je urednik časopisa za književnost Quorum.
Festival kratke priče Kikinda Short 10
održao se od 1. do 4. srpnja 2015. u Kikindi, Zrenjaninu i Beogradu. Organizator festivala je Udruženje Kikinda Short.