Zajedničko kretanje, rame uz rame, otkriva potencijal za uzajamnost, jednakost i ravnopravnost
U radu Body Configuration (1972. - 1976.) umjetnica Valie Export je fotografirala autoportrete između arhitektonskih struktura u javnom prostoru Beča. U izlomljenim pozama njezino tijelo izgleda ranjivo, kao da ga naizgled osvaja invazivna infrastruktura. Međutim, rad progovara o odnosu ženskog tijela i grada u kojem tijelo pruža otpor, ne pristaje na okvire okoliša te preispituje racionalnost arhitektonskog planiranja. Njezina istraživanja centrirana su upravo oko isprepletenog odnosa subjekta i urbanog okoliša i mogućnostima individualnog otpora u svakodnevnom prostoru.
Upečatljive individualne tjelesne geste Valie Export učinile su mi se posebno bitne i aktualne nakon što sam ranije prošli mjesec imala priliku prisustvovati konferenciji Walk21 u Beču. Naime Walk21 je međunarodna platforma (povezuje institucije i pojedince iz Barcelone, Kopenhagena, Hong Konga, Londona, Melbournea, Mexico Citya, Münchena, New Yorka, Beča, Vancouvera, Toronta,...) okupljena oko dokumenta International Charter for Walking koji daje smjernice kako podupirati kulturu šetanja i prepoznavati potrebe pješaka/šetača te pomoći lokalnim vlastima da kreiraju ili poboljšaju postojeće politike i aktivnosti vezane za mobilnost u urbanom prostoru. Neke od smjernica povelje dotiču se inkluzivne mobilnosti, promocije pješačke kulture, kontrole prostornog planiranja i reduciranja prometnih nesreća. Walk21 funkcionira na bazi jednogodišnjeg okupljanja na konferencijama koje su do sada održane u 18 gradova, pa je tako aktualna nedavno završila u Beču, a sljedeća se održava 2016. u Hong Kongu. Konferencije objedinjuju nekoliko različitih formata (od klasičnih tematskih panela, pozvanih predavanja do kraćih predstavljanja u Pecha Kucha formatu, radionica – walkshops, urban laboratories – i tematskih šetnji). S obzirom na to da povelja kao središnju figuru postavlja zdravu, učinkovitu i održivu zajednicu u kojoj se pojedinci odlučuju za šetnju, u ovom tekstu ću, umjesto osvrta na cjelokupnu konferenciju, razmotriti ulogu i položaj šetača/pješaka koji iščitavam iz programa inicijative Walk21.
Koračati naprijed Michel De Certeau je u Invenciji svakodnevice (2002.) pisao kako “dolje”, ispod pragova na kojima prestaje vidljivost, žive obični korisnici grada. Oni su pješaci čije tijelo sluša punine i praznine urbanoga “teksta” koji ispisuju. Mreže tih napredujućih i ukriženih ispisa tvore mnogostruku povijest bez autora i gledatelja, oblikovanu od ulomaka putanja i preinaka prostora. O emancipatorskoj ulozi šetača ranije je pisao i Guy Debord, koji je flaneursko istraživanje grada definirao kao strategiju dérivea. Dérive je imao radikalni politički i subverzivni karakter te je predstavljao oblik preuzimanja kontrole nad prostorom grada koji okupiraju auti, prometni službenici i vlasti te urbanisti. U kontekstu dérivea Situacionisti su često napominjali kako su pješačke zone i prometnice potpuno nekompatibilne.
De Certeau, Debord i Valie Export pješaka/šetača definiraju kao aktivnu figuru čije kretanje i bivanje u gradskom prostoru otvara mogućnost za konkretno djelovanje kroz mikro reakcije. Iskustvo šetnje duboko je upisano u svakodnevicu iz koje se artikulira glas onoga koji korača. Osvještavanje emancipatorskih potencijala u svakodnevnoj praksi hodanja zapravo se zatire kroz formalizirane i gotovo institucionalizirane konferencijske formate kao što je i Walk21. Pješačka perspektiva odozdo, kako je vidi De Certeau, izvrće se te se kontrolira i oblikuje odozgo. Konkretno, Walk21 je pokazao kako su pješaci u mnogo slučajeva samo pijuni u velikim urbanim projektima koje su gradski čelnici samouvjereno predstavljali u bečkoj gradskoj vijećnici. Centralna konferencijska predavanja su se često svodila na hvalospjeve uspješno implementiranim urbanim obnovama. Prednjačili su domaćini konferencije koji su u nekoliko navrata prezentirali uspješne gradske projekte poput velike obnove ulice Mariahilferstraße, a uslijedilo je promocijsko predstavljanje i drugih gradova (na čelu s gradonačelnicima i zamjenicima gradonačelnika) poput Ljubljane, Berlina, Rejkjavika ili Münchena. Vrijedan dio programa činili su projekti iz cijelog svijeta okupljeni i nagrađeni nagradom Walking Visionaries koja se dodijeljuje pojedincima ili organizacijama koji su inkorporirale šetnju kao dio širih projekata namijenjenih lokalnim zajednicama. Prezentiranje pobjednika osmišljeno je kroz nezahvalni format speed datinga u okviru kojeg se paralelno održavalo preko 50 predstavljanja. Stoga je mnogo malih NGO inicijativa ostalo neprimijećeno, a niz kratkih petnaestominutnih predstavljanja pokazao se kao vremenski nedostatan i stresan za autore.
Sretni gradovi Prema Henriju Lefebvreu, intenzivna komodifikacija prostora dovodi do toga da apstraktne strukture zamišljenog prostora dominiraju nad življenim prostorom. Za Lefebvrea je “življeni prostor” obilježen momentima proživljenim u prostoru, a za Deborda ti su momenti postali situacije koje se aktivno stvaraju kako bi se transformirao prostor. Obogaćivanje i podizanje kvalitete življenog prostora na konferenciji naivno je zagovarao glavni gost, pisac i urbanist, Charles Montgomery, autor knjige Happy City. Predavanje o važnosti sreće pri gradnji budućih gradova i potrebi za dizajniranjem okoliša koji generira odnos povjerenja zvučalo je jednako neuvjerljivo kao i niz predavanja o participativnim projektima. Inclusive/smart/walkable cities puno su puta bile samo isprazne ključne riječi štreberski prisutne u mnogim predavanjima. Posebno je problematična, a sveprisutna, tendencija da se u urbanim projektima istakne participativnost kojom se korisnike javnog prostora (često isključivo pješake) patronizira i svodi na brojke u grafovima.
Najviše pažnje na konferenciji zadobio je recentni višegodišnji (naglašeno participativan) projekt obnove glavne bečke šoping ulice Mariahilferstraße. Tom 1,8 kilometara dugom ulicom dnevno prođe između 25.000 i 70.000 pješaka, a godišnje se ostvaruju milijardski profiti od trgovina, restorana i kafića. Redizajn cjelokupne ulice odvijao se kroz period od pet godina (2010. - 2015.) s ciljem povećanja prostora za pješake, smanjivanja i smirivanja automobilskog prometa. Upravo se dijalog s korisnicima ističe kao glavni princip provučen kroz cijeli proces obnove (npr. niz upitnika sa stanovnicima koji žive u okolici i direktni upitnici na ulici). Osim smanjivanja prometa i buke, kao glavni rezultat obnove ističe se povećanje slobodnog prostora za pješake oko trgovina i novi prostori za vanjske kafiće i restorane. Renovacija vrijedna 25 milijuna eura je, dakle, u velikoj mjeri bila namijenjena poticanju dodatne potrošnje kod pješaka koji se kreću ulicom. Ovo je samo jedan od mnogih konferencijskih primjera koji gotovo izjednačavaju šetača i kupca te na taj način otkrivaju pravi interes za promišljanjem i prostornim unapređivanjem pješačkih zona.
Ušetati u – Hodati uz Zadnja Lefebvrova knjiga Rhythmanalysis (1992.) analizira raznovrsne ritmove grada kroz senzorna iskustva, pa tako za ritam pješaka kaže kako nikad nije metronomski precizan ili monoton. Površina po kojoj gazimo, materijal površine, prepreke, klupe, građevinski radovi i slično vode naš pokret. Ritam se konstantno mijenja kako navigiramo kroz javni prostor usklađujući ga s našim vlastitim tjelesnim ritmom. Iskustvo pješaka/šetača instrumentalizirano kako bismo prepoznali i kategorizirali korisnika (u javnom prostoru) pojednostavljuje i banalizira naš življeni prostor. S druge strane, antropolozi Tim Ingold i Jo Lee upozoravaju da ne možemo naprosto ući u tuđe živote i očekivati da ćemo instantno participirati u njihovoj svakodnevici. Participacija ne znači ušetati u već hodati uz (nekog) što znači ići istim putem, dijeliti isti pogled, uzmicati od istih prijetnji. Hodati s nekim ili uz nekoga podrazumijeva pregovor, razgovor, pokret, usuglašavanje. Zajedničko kretanje, rame uz rame, otkriva potencijal za uzajamnost, jednakost i ravnopravnost. Konferencije poput Walk21 u velikoj mjeri pokazuju kako se vrši aproprijacija iskustva šetača/pješaka koji potom postaje pasivna figura u daljnjoj konstrukciji participacije. U tom slučaju, kako kaže Ingold, površine kojima možemo prošetati ostaju netaknute i neobilježene našom prisutnošću