Hodamo rubom umornog mora

Hodamo rubom umornog mora

Pjesma 1

Kada konačno upecam pola litre mora

u plastičnu bocu Coca Cole

čekat ću da se dignu valovi

                       uzmuti pijesak

zalelujaju morske trave i uznemire ribe

                        i morski krastavci pa ću

kad u ponedjeljak dođem u razred

reći učenicima

kao što bi to ispričao Tadijanović:

Evo to vam je malo Jadrana i  malo Sredozemnog

                                                                      mora

malo svijeta od puno Europe

to vam je voda bez balasta

još čista

od turista

nafte i ukapljenog  plina.

More na dlanu

izlijte ga

to more na dlanu pomirišite

slušajte kako se svađaju valovi bure

kako se dovikuju lošinjski i creski delfini

       kušajte tu sol za kruh dobrodošlice i

                                     prijateljstva.

Tako se pružaju ruke.

                                             Malinska, 13. 5. 2006.

Pjesma 2

Guram glavu među tratinčice

iskre se kao valovi na suncu

žute oči pune im divljenja i žarke topline

griju me pogledima.

Treba ih zaobilaziti ne gaziti

misliti na Vesnu Parun

ona bi plakala pišući stihove o pogaženom cvijeću.

Mi smo moderni vojnici globalizacije

moderno bezosjećajni

moderno okrutni

ne učimo o tratinčicama njih nema u reklamama

i sapunicama

ništa nećete saznati o tratinčicama.

One su tako obične.

                                             Malinska, 13. 5. 2006.

Hodamo rubom umornog mora

Hodamo rubom umornog mora

a onda prekrivamo njegovo naborano čelo

svojim golim nauljenim tijelima

klizeći faktorima 15 ili 20 u pješčane dine

tražimo sitne kućice puževa i crne ljušture odbačenih ježinaca

ali nam se umjesto njih

u šake usele već zaobljena stakalca zelene i žute ŽUJE

ŽUJA JE ZAKON pjeva umorno more

to je slogan za najbolju sezonu Raja na Zemlji

čudi se more.

A onda hodamo rubom umorenog mora

u potrazi za sanjanim žalom

sakrivamo njegovo otečeno tijelo sjenama suncobrana

tendama od trske i slame

da bismo ga oplakivali u lažnoj hladovini

iza sunčanih naočala

neiskrenim suzama.

Gdje su moji koralji čudi se more

gdje su prognani rogači

ponosni kovači

čudi se more.

Ne mislimo da hodamo rubom umornog mora

dok znatiželjno rujemo po njegovoj intimi

lomeći umjetne nokte na najsvetijim tajnama

i razbacujući njegovo blago

po zapaljenim smetlištima

Tko ste vi

                  čudi se more.

Dobre riječi

Želim napisati dugačku pjesmu

koja bi prekrila bjeline stranica

                                        svojim svijetom

koja bi ispričala priču

neki strašno dobar i zanimljiv zaplet

koja bi uzbudila čitače i slušatelje

ganula ih da im podrhtava glas

i ruke miluju druge ruke u dosluhu

u razumijevanju

 povezane

tim istim svijetom

tim sadržajima prepoznatim u ritmu rečenica.

Priča bi ih nosila iz dana u dan

od spoznaje do boli

od boli do pomirenja

s ciljem da ljude vrati ljudima

neljudima neljudsko

da se riječi slažu poput temelja gradova

cigla do cigle do civisa do nove civilizacije.

Riječi koje grade ne ograde ne zidove

već temelje samo temelje

na kojima će priča rasti i rasti grleći tuđe dobre riječi

kao otvorene prozore

kroz koje izvirujemo u sunčan dan

pod mirisne lipe na užarene pločnike

u zaljubljene klupe

izvirujemo čekajući

dobre riječi.

Lovac

U tebi se probudio lovac

osovio na stražnje noge

i krenuo u nervozni trk

dok mu kopita bijesno grebu tlo

i dižu guste oblake prašine

dok prašuma raste u tvome srcu

i sve je nepregledno

nevidljivo, skrovito, obraslo divljom snagom.

Potamnio je svijet koji te do jučer poznavao

zgusnuo se

da ti pruži utočište

ruku prijateljicu i vječno skrovište.

Dok njušiš zrak i usporavaš okrete

skeniraš prostor i zumiraš žrtvu

ti pripremaš luk i strelicu

i sada si samo lovac iz davnih stoljeća

lovac od iskona

vraćen svojim precima.

U grlo ti nadiru urlici divljih plemena

zvukovi odlutalih hordi

a oči pune dimom nepoznatog plamena.

Vrač je iscrtao tvoje tijelo

kao svoje lice

bojama pobjede i poraza

i dok te ritam bubnjeva vodi u pohod do slave

ti si samo osvajač izgubljen u vremenu

zaustavljen u letu

lovac koji klečeći slavi najnoviji trofej

još jednom

još jednom

još jednom.

 

Ptice

Treba slušati ptice

rekla je tiho slažući slog do sloga

sigurno

kao što lastavica slaže slamku do slamke

grančicu do grančice lijepeći ih blatom

da bi nastalo gnijezdo u limenom oluku

kuća pernate topline zatvorena tuđim pogledima.

Ugasi radio

tada ćemo čuti ptice

čudesne zvukove proizvode njihove male drhtave lopte

obješene o stabla

dok blistave note poput razigranih mjehura sapunice

poskakuju prostorom.

Odakle im samo ta glazba

harmonija razgovora objava dojava

doziva i odziva

odakle im to čudo pjesme koja se odbija o naša stakla

kao najljepša jutarnja simfonija.

Zašto nijedan kompozitor nije napisao

Jutarnju simfoniju

ili sam ja samo neznalica

a simfonija postoji zapisana u registru

tog prirodnog i vječnog

anonimnog a upornog skladatelja

koji sklada dok spavam hodam mislim

o jutarnjoj simfoniji

o pticama

o pjesmi.

Treba slušati ptice

njihovi zvukovi liječe dušu

oni su terapija za umorne uši

koje se pune reklamama kao vodom

ne pomažu ni mekani čepovi

žuti i narančasti

ne postoji čep protiv reklama

jedino

da ugasiš radio

prestaneš govoriti disati misliti

jer ptice misle za nas.

One dišu kratkim i plitkim udasima

pa ti se čini da i ne uzimaju zrak

sitno i ubrzano lupa njihovo malo srce

kao moje dok se uspinjem na vrh planine

pa onda ne mogu progovoriti

a one

one ispuštaju neponovljive melodije

najljepše zvukove koji dodiruju svijet poput melema

oblažu ga mekim zavojima

liječe toplim pernatim rukama

puneći praznine izgubljenim sadržajem.

Čemu se trebamo vratiti

morali bismo pitati Rousseaua

on bi rekao

prirodi

i ja bih rekla

kada bi još postojala.

Jedrenjak kapetana Kuke

Jedrenjak kapetana Kuke

nasukan u maloj marini Malinske

s četiri tvrdoglava jarbola

još uvijek odolijeva

lošoj budućnosti.

Pramcem okrenutim u prošlost

čeka da mu se vrate duboki glasovi mornara

traži ukradene ljepotice

idealne misice na svojoj palubi

zagledane u bogate nogometaše.

Brod uzaludnog kapetana

traži svoj kolač od budućeg

nepovratno pojeden na dnu mora

u naselju ježinaca

koji na krovovima nose bijele kamenčiće

ili svjetlucave školjke

i čekaju ljeto

da im okrutni dječaci iščupaju utrobu

i bace u kantu s natpisom bio–otpad.

Jedrenjak danju žudi samo pučinu

smještenu u svojoj biti

taj veliki svijet u svom malom središtu punom samoće.

Žudi uzbiban, nemiran, izluđen koncentrat postojanja.

Noću sanja jednooke gusare kako lete jarbolima

poput nervoznih kukaca

dok im zlatne naušnice bljeskaju mjesečevu svjetlost u srebrno more.

More.

Noću sanja more, neko drugo more,

ne ovo koje ga ruši i plaši

ne ovo koje ga guši i veže poput okova.

Noću sanja more koje ga oslobađa.

Kuća na sedam vjetrova

Čini mi se da se tako zvao film

Kuća na sedam vjetrova

a ja sada osluškujem ovu kuću

kroz koju jurcaju vjetrovi

kao izgubljene zalutale duše

sudaraju se sa izbezumljenim uglovima

oštrim rubovima

pa plaču skriveni u nedohvatnim kutovima

a onda po sobama traže ogledala za svoje

                                  nevidljivo lice.

Kako se prepoznaje bilo koji vjetar

u ovoj kući na brijegu

a da ne prođe kroz staklo

kroz zatvorena vrata?

Slušam ih dok razgovaraju

praskavim rečenicama rušeći prepreke

dok se svađaju i tuku

izluđujući jedni druge

i mene

i provlače savitljiva tijela kroz nezamislive prolaze.

Kuća ne može zaspati jer je ove noći postala

Kuća na sedam vjetrova

čudno biće koje podrhtava i viče

postala je čista personifikacija

ona je ja na sedam vjetrova

mislim u sebi

dok se kroz dimnjak

obrušavaju na mene nečiji visoki tonovi

zbrkane note

možda se to Malik Tintilinić zaglavio

u mome dimnjaku i moli pomoć

zove da ga oslobodim

smrada i mraka

gareži i paleži

pa ga pustim van među vjetrove

da zatopće nožicama i zapali vatru u ognjištu.

Mogao bi nas spasiti samo još stari mudri

                                                                   Stribor.

   

Pjesma o pravokutniku

Nisam spustila ni jednu jedinu suzu

kad su se zatvorila vrata

čekala sam još samo propuh

koji je zastajao po sobama

tjerajući stare mirise iz kutova.

Pitala sam se čija će ruka biti zadnja

koja će dodirnuti kvaku

ostaviti tragove znoja

otiske zgužvanih prstiju.

Oni neće ući ni u kakvu vječnost

                                       arheologiju

već su samo mala povijest zgusnutih ljudskih odnosa

dolazaka i odlazaka

trenutnih i prolaznih kao sunčana zraka zaustavljena u oku.

Otisak stopala star milijune godina

izgleda kao da je moj ili tvoj

sačuvan u pijesku neke plaže

snimljen digitalnom kamerom sada

                                        ovoga trenutka.

Što nam je isto, a što novo?

Imamo kvaku

ostalo pripada pračovjeku.

Nesvjesno ispisujemo neprohodnu šumu otisaka

svojih istrošenih dlanova

stvari nas gledaju i šuteći se čude

tom besplodnom rasipanju

pokušavajući uzalud sklopiti raširene i otečene očne kapke

suziti okrugle lopte svojih jednobojnih zjenica.

Stvari čuvaju naslage naših otisaka na svojim umornim

zaprljanim površinama

ne znajući što će s njima

i dok dišu

one brišu obline naših tijela

postajemo ravne glatke plohe

tvrde i izgubljene zauvijek.

Postajemo Picassova geometrijska tijela

u sudaru s istom takvom geometrijskom zbiljom.

I tako sam poprimala taj zadani i poznati oblik

jednih običnih vrata

pravokutnika u koji sam ugurala svoje nemirne ruke

                                          šiljate laktove

još nervoznije noge i kvrgava koljena

ulazila sam u novu formu

začuđujuću i tako neprilagodljivu

formu o kojoj nisam sanjala kao o pjesmi

ušla sam u ta vrata

da bih postala vrata koja ću zatvoriti

sama ću sebe zatvoriti da bih se osjećala sigurno

                                                                 spašeno

sve suze potrošila sam davno ranije

sada nisam posjedovala ni jednu.

Imaju li svi mrakove s kojima se tuku

Imam mnogo mrakova koji me posjećuju

(kao što se obilaze dragi, a bolesni prijatelji)

dolaze kada ih ne zovem

pričaju kada ih ne želim slušati

jednostavno uđu i sjednu

                           ili legnu uz mene

stisnu se uz moje termolabilno tijelo

pušu mi za vrat svoj jednolični ubitačni ritam

a meni je vruće

pa ih grubo guram od sebe nevidljivim rukama

                                       ta nevidljiva tijela

negibljiva, nedohvatljiva

a dosadna kao lipanjska sparina u podne.

A meni je hladno

pa užurbano grlim taj mrak i stišćem ga uz sebe

(kao što se uzima željeno tijelo)

da me ugrije i ustabili

to tijelo bez tijela

grijača, termostata i krvotoka

a onda se ljutim i vičem u sebi

 makni se

ostavi me, pusti me da spavam

kako bi rekla Gabi Novak

                        umorna sam već od svega.

Neki mrakovi dolaze samo noću

valjda vole tišinu koju ziba tek hrkanje susjednih prozora

u čijem ritmu plešu i sve zavjese u ulici.

Oni čuče u kutovima moje sobe

svaki je kraljevski zavladao jednim

i onda pucaju prema meni svoje ubojite priče

uvjeravajući me u njihovu istinu

punu živih boja i osunčanih slika.

U tami se mijenjaju samo brojke na satu

i sjene noćnih leptira koje plešu ogledalom.

Neki navaljuju danju i jednako su ubojiti

ali im mogu lakše umaknuti.

Njihova poznata lica dozivaju me s prašnjavih fasada

umiljato se smiješeći i kimajući glavama kao lutke na koncu

ili iskaču iz pločnika ravno pred moja stopala

kao u crtiću

očekujući da se spotaknem i padnem.

Ali oko mene su nebrojeni nepregledni prostori

koji upijaju moje tijelo i sebično prisvajaju svu pažnju.

Svi imamo te mrakove koji nas prate

barem se tome nadam

da ih svi imamo

jer kakav bi ovo bio svijet i tko bi ga

                                                      takvog stvorio

da svi nemaju te mrakove s kojima se tuku

                                                                hrvaju

ne bih mogla to podnijeti

tu misao da sam najgora

da su samo moji.