4.11.2004.

Siniša Nikolić  

Hrvatski Chomsky na rubu živčanog sloma

Terorizam “naš” i “njihov”

Svi ćemo se složiti: u posljednje smo vrijeme stalno preplavljeni medijskim vijestima o terorističkim nedjelima. Ne prođe ni dan a da se u nekom lijepom dijelu Jedine naše Zemaljske kugle ne raznese “nepoznat netko” povlačeći za sobom lijepu skupinicu svakodnevnih građana koji su, ne sluteći zla, jednostavno letjeli avionom, plovili brodom, vozili se busom. S obzirom na to da se u pravilu ispostavlja da je u pitanju neka Allahova vojska ili neki Džihad, skloni smo rezignirano zaključiti: ah opet ti Arapi, islamisti itd. Nesvjesno izjednačavamo terorizam, nasilje i krvoproliće s arapskim i općenito islamskim svijetom, pa dalje zaključujemo kako je terorizmu rodno mjesto upravo Bliski istok, a Kuran teroristička početnica, povlačeći tako duboko u sebi civilizacijsku crtu razgraničenja Zapad-Istok, koja se istog časa pretvara u kulturološku bojišnicu, dok se veleučeni Samuel Huntington samozadovoljno smješka, ponavljajući svima koji ga hoće slušati: Jesam li vam rekao, znao sam, a nitko me nije htio slušati. Eto vam sad.

Da stvari nisu tako jednostavne kako nam mili mediji žele podastrijeti, već neko vrijeme pokušavaju objasniti dobronamjerni intelektualci sa svih strana. U našim krajevima toj skupini pripada i Pavle Kalinić, u javnosti poznat ne samo kao publicist nego i kao ne baš eksponiran i pretjerano uspješan političar, jednomandatni zastupnik SDP-a u Saboru. U svojoj knjižici o temi terorizma on pokušava unijeti nešto svjetla u cijelu stvar, jer se postojeća publicistika iscrpljuje u detaljnom opisu ove ili one terorističke skupine, dok kontekst ostaje nejasan.

 

Terorizam je eminentno europski

U tom će smislu Kalinić prvo posegnuti za teorijskim utemeljenjem pojma terorizma koji je u tom konceptualnom polju neodvojiv od pojma terora. Teror je pak inicijalno nasilje koje provodi najčešće država ili neka druga etablirana institucija radi ostvarivanja nekoga trajnog stanja stvari na nekom prostoru u nekom određenom vremenu. Osnovno obilježje terora je institucionalna i realna moć opredmećena u vojsci, policiji i njihovu oružju osiguranome nekim stalnim, institucionalnim načinom financiranja. Isfabricirana legislativa ide u paketu s tim tipom moći. Ciljevi terora mogu biti različiti: ideologijski, vjerski, rasni, nacionalni, ekonomsko-socijalni. Ako teror nije učinkovit, ili je realno promašen, slijedi reakcija potlačenih, a to je onda terorizam, čije je obilježje institucionalna nemoć, očajnički potez nemoćnih. Kao što se može vidjeti, terorizam je uvijek posljedica nekog primarnog terora, a ta činjenica u našoj medijskoj recepciji problema obično izostaje.

U povijesnom zahvatu problematike terorizma, Kalinić ukazuje na činjenicu da je terorizam eminentno europski, dakle zapadnjački izum, isto kao i sam teror. Od Francuske revolucije naovamo, izmjenjuju se valovi državnog terora, s jedne strane, i terorizma kao odgovora, s druge. Doba kolonijalizma cijelu tu igru prebacuje na svjetsku razinu, a s buđenjem antikolonijalnih pokreta, terorizam postaje, zapravo, legitimno sredstvo u borbi za neovisnost bivših kolonija. Neokolonijalizam, kao suvremeni i sofisticirani oblik kolonijalizma producira nezadovoljstvo širokih osiromašenih slojeva stanovništva, npr. arapskog svijeta, čije se onda nezadovoljstvo ideološki artikulira u islamskom fundamentalizmu, a političku akciju zamjenjuje reaktivno nasilje-terorizam, jer je on medijski glasniji i uvjerljiviji od peticija i inicijativa.

 

Terorizam se isplati

U povijesnom osvrtu, Kalinić će posebnu pozornost posvetiti skupinama lijevog terorizma (njemačkom RAF-u, talijanskim Crvenim brigadama itd.) kao i kratkoj povijesti bliskoistočnog terorizma, prikazujući ga prije svega kao reakciju na pogrešnu i sebičnu politiku Zapada prema toj regiji, a ne kao barbarstvo i primitivizam lokalnog pučanstva. Posebno je zanimljivo ukazivanje na “terorističku” genezu države Izrael, koja je nastajala u krvavim terorističkim akcijama cionističkih falangi, kojima je na čelu bio Menahem Begin, kasniji izraelski predsjednik i, koje li ironije, dobitnik Nobelove nagrade za mir. Terrorism pays well, rekli bi neki, a dvojimo da su Allahovi sljedbenici. Poznato je, također, da su mnogi glavni protagonisti terorističkih akcija zapravo izum zapadnih vlada. Talibani i Osama bin Laden sa svojom Al Qaidom izravan su proizvod CIA-e u borbi protiv sovjetske okupacije Afganistana. Sadam Husein, pak, bio je mezimac Zapada u ratu protiv fundamentalističkog Irana. A sada su se ti frankenštajni okrenuli protiv svojih tvoraca tukući ih nepobjedivim oružjem, vlastitom smrću. U toj igri nemoguće razmjene, kako bi rekao Boudrillard, Zapad je unaprijed gubitnik.

Suvremeni je, dakle, arapski terorizam, svojim samoubilačkim akcijama samo kulminacija te povijesne i političke bliskoistočne zavrzlame, i nema ništa s medijskom slikom istoga. Kalinić, dakako, ne pokušava terorizmu dati moralno opravdanje. Za njega je riječ o spirali nasilja, jer zločinom se ne može odgovoriti na zločin. Ipak, čini se da je, prema Kaliniću, na nama zapadnjacima da učinimo prvi potez, ako želimo prekid nasilja, a ukazivanje na svu povijesnu i političku složenost problema terorizma i njezino razumijevanje možda je prvi korak u tom smjeru.

Protiv struje

Nikola Visković, Sumorne godine, Kultura&Rasvjeta, Split , 2003.

Svi oni koji prate političku publicistiku znaju ili su čuli za Nikolu Viskovića, političara, publicista i profesora teorije države i prava na Pravnom fakultetu u Splitu, koji već dvadesetak godina intrigira našu javnost. Ipak, najaktivniji je u tom pogledu bio početkom devedesetih, kad je kao zajednički zastupnik SDP-a i Zelene akcije Split u prvom sazivu demokratski izabranog Sabora, dvije godine izazivao nemalu pozornost svojim pozivima na razum i toleranciju, s onu stranu šovinizma, jeftinog politikantstva i podilaženja dnevnoj politici. Ipak, mnoge je iritirao svojim umjerenim “jugoslavenstvom”, ne pretjeranim oduševljenjem hrvatskom samostalnošću, i za tadašnje prilike sasvim “neumjerenim” ljevičarenjem, pozivajući na mir i razbor u rješavanju problema, inzistirajući na civilizacijskim standardima pravne države, ljudskih i socijalnih prava, bez obzira na ratne okolnosti i sve ono što je ta činjenica, nužno, povlačila za sobom. I doista, trebalo je imati mnogo ljudske i profesionalne hrabrosti u to opasno vrijeme plivati protiv struje i dizati u javnosti glas protiv širokog spektra neprihvatljivih pojava koje su činile mračnu stranu te naše bliske povijesti.

Nakon izlaska iz Sabora i razlaza sa svojim dotadašnjim političkim suputnicima na ljevici, Visković se politički pasivizira posvećujući se svome znanstvenom radu, ali ostajući nazočan u javnosti, prije svega svojim publicističkim radom, poglavito kroz pisanje za splitski Feral Tribune, ali i mnogim intervjuima u raznim novinama u povodu različitih, manje-više skandaloznih događaja u Hrvatskoj. Njegov znanstveni rad obuhvaća osam značajnih knjiga iz područja teorije prava, kao i dvije kapitalne knjige koje prodiru u, kod nas potpuno nepoznata, interdisciplinarna područja – prava i kulture životinja (Životinja i čovjek, 1997.) te prava i kulture biljnoga svijeta (Stablo i čovjek, 2001.).

 

Pod nacionalistima

Knjiga pred nama skup je njegovih novinskih tekstova i intervjua koji, u rasponu kakvih 12 godina, tematiziraju tri kompleksa problema, koji istovremeno čine kako sukus njegova teorijskog interesa, tako i praktičnog, političkog aktivizma: problem ljudskih i građanskih prava u Hrvatskoj tijekom tih 12 godina, ali i svjetski problemi globalizacije i bioetike, kao temeljni problemi vremena u kojemu danas živimo.

Prvi kompleks problema Visković vidi u činjenici da se Hrvatska devedesetih željela konstituirati kao ekskluzivna, čisto-etnička, umjesto građanska država, i da su svi problemi potekli iz tog “istočnoga grijeha” hrvatskih, kako ih on naziva, kvazielita. Sve ljudske patnje, ratni zločini i civilne ratne žrtve, raseljeni ljudi, ratna razaranja i progoni civilnog stanovništva, uskraćivanja ljudskih i građanskih prava korijene se u toj ključnoj, političkoj volji, sve su ostalo logične posljedice tog htijenja. U svoj sili novinskih članaka Visković će strasno i hrabro svjedočiti u javnosti svaki pa i najmanji slučaj koji potvrđuje njegove teze. Zato će cijelo prvo poglavlje nazvati: Pod nacionalistima, smatrajući, očito, da je općebalkanski nacionalizam suvremeni pad u barbarstvo i uzrok tom, kako ga on naziva, etničkom građanskom ratu. Nacionalna revolucija koja je bila na djelu devedesetih u Hrvatskoj rezultirala je ne samo ratom i ratnim pošastima nego i neviđenom pljačkom, urušavanjem gotovo svih sustava civilnog društva, prije svega sudskoga, ali i zdravstvenog, prosvjetnog itd., onemogućujući poslijeratno konstituiranje Republike Hrvatske kao civilizirane i tolerantne građanske i pravne države. A upravo su to kriteriji smislenosti i kvalitete postojanja neke države.

Poštujući veliku hrabrost i Viskovićev osobni angažman na zaštiti ljudskih prava, objektivni bi promatrač mogao zaključiti da su stvari znatno kompleksnije i mnogo manje podložne kontroli negoli to Visković hoće vidjeti i uvažiti. Ipak, svakodnevno smo svjedoci da se u tom pogledu stvari mijenjaju nabolje, da i sama Hrvatska procesuira ratne zločine, osigurava povratak prognanih i ispunjava mnoge kriterije poštivanja ljudskih i građanskih prava zahvaljujući, vjerojatno, i Viskovićevu angažmanu.

 

Bioetika i globalizacija

Druga polovica knjige, pod naslovom Bioetika i globalizacija, bavi se gorućim “svjetskim” temama. U njoj Visković na publicistički sažet i laicima blizak način iznosi načela bioetike, kao ekološkog angažmana u donošenju zakona o poštivanju i očuvanju biološke raznolikosti u Hrvatskoj, prije svega zaštite prava životinjskih i biljnih vrsta. Misli globalno, djeluj lokalno njegova je deviza, upućujući na dublju istinu: ekološka svijest je civilizacijski napredak, ne možemo biti “humani” prema ljudima ako nismo takvi prema prirodi, i obratno. Da bismo to postigli, čovječanstvo mora, u svjetonazorskom smislu, nadići naivni i besprizorni antropocentrizam moderne. Globalističke teme, pak, uglavnom se iscrpljuju na kritici suvremenog kapitalizma na svjetskoj razini, kao i na žestoke osude Busheve američke agresivne ratne politike, prije svega napada na Afganistan.

Kao što se može vidjeti, Visković se svojom političkom poetikom kvalificirao za titulu hrvatskog Noama Chomskog na rubu živčanog sloma. Stalno plivajući protiv struje, “antiprotivan” svemu i svačemu, pun strasti i emocija s moralnim pristupom politici, nedisciplinirani buntovnik nepostojeće partije, najljeviji ljevičar humanističko-idealističkog smjera, visoko estetizirani intelektualac širokih interesa i aktivni borac za sva moguća i nemoguća prava, drevni Mediteranac u postmodernom globaliziranom srcu Europe, on je nepopravljivi enfant terrible koji kao takav razbija otužnu i dosadnu sliku našeg političkog prostora. U tom je pogledu njegov angažman potreban i poželjan, a njegovi tekstovi provokativno i zanimljivo štivo, slagali se mi s njime ili ne.

Pjesničko-filozofske zagonetke

Nikola Tadić, Filozofski seminar, Merkur MGM, Sisak, 2003.

Svi amaterski a još više profesionalni čitatelji poezije znaju da eksplicitni spoj pjesništva i filozofa gotovo u pravilu ne daju dobre rezultate. Nakon predsokratovaca u 6/5. st. pr. K. i tek izuzetnih slučajeva, poput Nietzscheova, filozofsko bavljenje poezijom nije bilo uspješno. Za razliku od romana, filozofi i poezija vole se, uglavnom, kao pas i mačka. Nije da filozofi ne cijene poeziju. Heidegger je napisao neke od svojih najvažnijih tekstova upravo o pjesništvu, ponajviše Traklovom, ali njegovi su pjesnički pokušaji, jednostavno rečeno, žalosno promašeni. Prema tvrdnjama Alaina Badioua, u razdoblju od Hölderlina do Celana (preko Mallarméa, Rimbauda, Trakla i Pessoe) došlo je, zapravo, do obratnog procesa: ti su pjesnici, kroz svoje pjesništvo, bolje izricali bit problema ljudske egzistencije nego filozofija sama. Ali, oni su to činili kao pjesnici, kroz “pjesnički” diskurs, refleksivnom poezijom, a ne diskurzivnom filozofijskom metodom. Kako bilo, malo je filozofa koji su istodobno i dobri pjesnici, a veći je broj pjesnika koji su filozofirali kroz svoje pjesništvo, ali ne na izravan, eksplicitno “filozofijski” način.

Još je manje i jednih i drugih koji bi bili toliko hrabri u naslov svoje pjesničke zbirke staviti izraz: filozofski seminar. Za sve ljubitelje poezije bila bi to zadnja prilika da zbrišu nalijevo ili nadesno, jer s takvim naslovom stvari “ne mirišu” na dobro. Ako ipak odole napasti odustajanja i otvore npr. knjigu Nikole Tadića s takvim naslovom, doživjet će ugodno iznenađenje. Na neki čudan i nedokučiv način, pjesnik/filozof Tadić uspijeva pomiriti pjesništvo i eksplicitno filozofske motive. Pod time mislim na teme i motive kojima se, gotovo identično, bavi i filozofija – spoznaja, lijepo, dobro, život, ljubav smrt. Tadić to postiže prije svega svježom jednostavnošću izričaja, prozirnošću riječi. Ali njegova blago narativna poezija stvara prostorno-vremenske situacije izrazito simbolički složenog i egzistencijalno nabijenog značenja kojima prodire iza svega vidljivoga i pomislivoga u nedosegnute prostore nepoznatoga, tek naslućenog, kao što je to u svih dobrih pjesnika.

 

Posvete profesorima filozofije

Njegova zadnja zbirka poezije sastoji se od 70 pjesama različite duljine: od sasvim kratkih, haiku pjesama, do onih dugačkih i po nekoliko stranica. Prva i zadnja pjesma čine određeni okvir; motiv sove koja obnoć izlazi u lov a ujutro se iz lova vraća, svojom standardnom simbolikom naznačuje kretanje pjesničkog duha u filozofijskom tematskom mediju. Spoznaja je početak i kraj priče, i Tadić će taj temeljni aspekt filozofije u više navrata provlačiti kroz svoje pjesme. Spektar motiva koje dotiče Tadić raznolik je i mogli bismo reći zabavan. On će, primjerice, pisati pjesme o nekim anegdotama svojih profesora filozofije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ili im otvoreno pisati posvete, ode, u starogrčkom, Pindarovu smislu, s dosta sjete i melankolije. To su svima poznati Vladimir Filipović, Gajo Petrović, Branko Bošnjak, Danilo Pejović, Milan Kangrga i mnogi drugi.

Npr. u pjesmi Vozački ispit opisat će situaciju u kojoj je Filipović peti put pao na vozačkom ispitu, imajući prilike na vlastitoj koži osjetiti otuđujuću moć tehnike, trpeći podsmijehe zlobnih i primitivnih ispitivača, lebdeći duhom u drevnoj Heladi, oazi istinske filozofije. Eksplicitnost Tadićeva narativnog stiha ovdje je poželjna jer nas virtuozno, u trenutku, provodi kroz brojne značenjske slojeve ove apsurdne životne situacije kod podvožnjaka u Miramarskoj, u smrdljivoj, skučenoj “bubi”. Sudar životne banalnosti i filozofijske transcendencije teško da može imati bolji izraz od blagoga, ali preciznog, slobodnog stiha.

Ipak, nije riječ o pukoj, sentimentalnoj memorabiliji. Svi su ti likovi, jedinstveni protagonisti filozofijske egzistencije u najužem smislu riječi, i sjećanja na njih oživotvorenja su filozofijskog duha par exellance. To se posebno odnosi na pjesmu Soba A-101, koja je posvećena prostoriji, od nastanka zgrade FF-a rodnome mjestu filozofijskog duha u našim stranama, kroz koju su prošle generacije i generacije studenata filozofije, i koja na taj način dobiva sasvim primjerenu pjesničku posvetu, dosad nezabilježenu.

 

Bliske i komunikativne filozofske teme

Tadićev je često personalizirani lirski subjekt opijen prirodom, i on u rasponu od rodne mu maglovite Kostajnice i rezidentnog Siska do sunčanih obala hrvatskog Jadrana (Šolte, Šipana, i drugih) daje pjesničko-filozofijsku sliku drevnoga Mediterana/Ilirika koji u prirodnim elementima i kulturnom naslijeđu živi i danas, prije svega kao izvor duha i najdublje filozofije. Sfinga iz Dioklecijanove palače sugovornik je u velikom dijalogu sa živom povijesti, a Dalmatinčeva Katedrala govor Misterija iz dubina prošlosti. Iz okrilja dokolice jadranskog hlada, Pjesnik će potegnuti na duhovno putovanje do stare Helade i svih značajnijih toponima toga imaginarnog prostora i u duhovitom razgovoru s Platonom, Sokratom, Aristotelom, Haraklitom, Aleksandrom Velikim i mnogim drugima, bistrit će vječne filozofijske teme – istine, ljepote, dobrote, pravednosti. U tom se poetskom putovanju, u finome ritmu, izmjenjuju duže narativne pjesme s onim kraćima izrazito lirskog raspoloženja, u kojima trenutak intenzivnoga osjećaja ili spoznaje nadilazi svojom dubinom cijelu povijest. A svi ti dragocjeni trenuci i situacije izgrađene su od fine poetske građe iskrenosti, neskrivenosti vlastite pozicije, bez straha, i sa zavidnom dozom spasonosne nemilosrdnosti prema sebi.

Tadić se cjelinom svog opusa uklapa u pjesnički trenutak hrvatske poetske scene, tzv. stvarnosne orijentacije u književnosti. Velike poetske utjecaje on i ne skriva: sam ispisuje posvetu Slamnigu, Poundu, a kritičari dodaju Eliota, zašto ne Kavafisa, drevnoga Pindara, od naših možda Gotovca. Mnoge će iznenaditi bliskost i komunikativnost Tadićeve poezije, usprkos najavljenim “teškim”, filozofijskim temama. Ipak, lapidarnost i jednostavnost njegova izričaja ne bi trebala nikoga zavarati, jer to su odlike izvorne umjetnosti koja se ne skriva iza lažne kompliciranosti i nerazumljivosti.

Iako se svojim pjesničkim zbirkama javlja relativno kasno (1993. u svojoj 50. godini) u svojoj šestoj zbirci poezije pokazuje pjesničku zrelost, vitalnost duha i nimalo zamora. A je li ovdje na djelu filozof ili ...pjesnik/Zar je to važno/Sve dok nasrćem na sebe sama kako bi rekao naš “prijatelj spoznaje” u istoimenoj pjesmi. Jer uvijek će nešto ostati zagonetno/Kao kad dugo gledaš u bezdan/Pa shvatiš da i bezdan u tebe gleda. Ti su stihovi možda najbolji opis Tadićeva pjesničko-filozofskog rukopisa, i njegove poezije u cjelini.