U repriznoj su postavi Adela Golac Rilović i Stjepan Franetović svojim sugestivnim interpretacijama plijenili pozornost, ali i osvajali srca gledatelja i slušatelja tijekom čitave predstave, šireći svoju kreativnu energiju i na ostatak ansambla, kompenzirajući tako barem donekle nezainteresiranost dirigenta i redatelja
Nove uprave zagrebačkog i riječkog HNK (obje – znakovito – privremeno ili trajno bez pripadajućeg ravnatelja Opere) odlučile su svoje operne sezone otvoriti koprodukcijom. I pritom su se poskliznule jednako kao i prethodne uprave prije godinu dana u prethodnoj koprodukciji – Verdijevoj Aidi. Novi zagrebački (a u prosincu i riječki) Čajkovskijev Evgenij Onjegin, srećom, ipak nije fijasko razmjera netom spomenute lanjske Aide. No, nažalost, nije ni daleko od toga. Riječ je o predstavi koja je mogla biti i izvrsna, jer ima sudionike koji su svaki svojim doprinosom izvrsnost mogli osigurati. Ali, kako to već biva, zakazali su najodgovorniji – u ovom slučaju dirigent Nikša Bareza i redatelj Michał Znaniecki. A, još i više od njih, zakazali su zagrebačka intendantica i riječki intendant koji su, zauzeti svaki svojom samopromocijom, smetnuli s uma da za dobru predstavu nisu potrebni samo kvalitetni sudionici, nego i kvalitetan radni proces.
Što će operi muzikolog? Evgenija Onjegina se, međutim, pripremalo navrat-nanos, s višekratnim promjenama termina premijere i članova autorskoga tima. Redatelj se tako u Zagrebu ukazao pet do dvanaest, a opernu se predstavu, pa makar i s već drugdje pripremljenom režijom, ne može pripremiti u istom onom roku u kojem je Oliver Frljić nakanio pripremiti Šnajderova Hrvatskog Fausta prije nego što mu je Šnajder to i takvo kampanjstvo zabranio. Dubravka Vrgoč u međuvremenu se bavila redizajnom kuće kojoj je odnedavna na čelu, što se u slučaju ove premijere vidjelo (i) na redizajniranoj programskoj knjižici “raskošnijeg”, većeg formata od prijašnjeg, slikovnici u kojoj od 54 stranice 34 zauzimaju fotografije, dok se u odreda boldom otisnutim tekstovima vjerojatno prvi put nakon barem dva desetljeća ne nalazi nijedan tekst koji bi napisao muzikolog. (Otisnut je, doduše, kraći esej jednog studenta muzikologije.) Na dizajnu se dnevnog letka, pak, štedilo preko svake mjere – ne treba, naime, biti profesionalan grafički dizajner da bi se znalo da Arial i Times New Roman nisu nužno najpoželjniji fontovi za reprezentiranje navodno reprezentivne kazališne kuće.
Redateljska i dirigentska (ne)odgovornost Usredotočimo se, međutim, na predstavu sâmu. Najburnije reakcije izazvala je režija Michała Znanieckog, na kojoj je bilo razvidno da redatelj nije posvetio dovoljno pozornosti njezinoj realizaciji. (Usput budi rečeno, isti redatelj potpisuje hvaljenu prošlosezonsku splitsku postavu Boitova Mefistofelea). Njegova režija (i kostimografija) smještaju se u nekom neodređenom i nestabilnom međuprostoru između “tradicionalnog” i “suvremenog”, između “doslovnog” i “simboličkog” – što je, naravno, legitiman izbor, ali ga treba znati provesti jasno i dosljedno, što ovdje nije bio slučaj. Na pozornici se tako gomilaju scenski znakovi od kojih su neki predoslovni i preforsirani (ako već Larina mora “čarati” kad se prvi put pojavi Onjegin, mogla bi to činiti s malo više mjere – gledatelju je ionako odmah jasna poruka), a neki drugi nejasni i nedorečeni (bazen i brčkanje u vodi u posljednjim dvama prizorima možda su znakovi nekog “pročišćenja” i/ili “okajanja”, ali ipak je nejasno koja je svrha i poruka svog tog kupanja usred moskovske zime).
Slične grijehe valja staviti na dušu i Nikši Barezi. Jasna je njegova namjera da predstavi simfonijski aspekt Čajkovskijeve partiture, ali pritom je zaboravio na pjevače (koji u operi nisu baš posve zanemariva stavka), ovdje prisiljene nadvikivati se s često preglasnim i prerijetko preciznim orkestrom.
Općenito, čini se da su pjevači bili prepušteni svaki sebi sâmome i vlastitim pjevačkim, scenskim i interpretacijskim (ne)mogućnostima, što je u konačnici dovelo do rezultata koji niti su uvijek bili uspješni, niti su bili u skladu s očekivanjima od pojedinih pjevača, temeljenih na ranijim rezultatima rada s autorskim timovima koji su im poklanjali veću pozornost.
Predobri za premijeru? Dirigent i redatelj, osim za svoj (ne)rad s pjevačima, snose i odgovornost za odabir premijerne i reprizne postave. U tom smislu, čini se da se ništa nije promijenilo u odnosu na vrijeme kad je zagrebački HNK još imao ravnatelja Opere. Dapače, situacija je dovedena do krajnosti – uz eventualnu iznimku tumača naslovne uloge, ovaj put su svi pjevači u repriznoj postavi donijeli i glazbeno i scenski dorađenije i uvjerljivije interpretacije od onih koji su nastupili u “reprezentativnoj”, premijernoj podjeli. Valentina Fijačko i Domagoj Dorotić, doduše, jesu tipom svojih glasova logičan izbor za Tatjanu i Lenskog, ali lijep glas (pa ni stas) nisu dovoljni za cjelovitu interpretaciju operne uloge – da su im dirigent i redatelj posvetili više pozornosti, oboje su mogli stvoriti sjajne kreacije. Ovako su, međutim, ostali na razini uhu uglavnom ugodnog, ali interpretacijski plošnog propjevanja. U glumačkom smislu, Dorotić je uglavnom bio statičan, dok Fijačko, čini se, nije shvatila da je Tatjana u prvome činu djevojka, a ne djevojčica, a nedostajalo joj je i zamjetnije preobrazbe iz djevojke u odraslu ženu u trećemu činu.
Nasuprot njima, u repriznoj su postavi Adela Golac Rilović i Stjepan Franetović svojim sugestivnim interpretacijama plijenili pozornost, ali i osvajali srca gledatelja i slušatelja tijekom čitave predstave, šireći svoju kreativnu energiju i na ostatak ansambla, kompenzirajući tako barem donekle nezainteresiranost dirigenta i redatelja.
Obojica su tumača naslovne uloge primjereno pristupila postavljenom zadatku – Ljubomir Puškarić pritom je bio nešto uvjerljiviji, iako ni Robert Kolar nipošto nije bio nezanimljiviji u svom nešto suzdržanijem, ali ne i plošnom nastupu.
Svakako treba istaknuti i kratak, ali upečatljiv nastup Ivice Čikeša kao Gremina – Luciano Batinić u istoj je ulozi u premijernoj postavi pokazao da mu je nedavni izlet u baritonski repertoar donio više štete nego koristi, s obzirom da su njegove nekad impresivne dubine izgubile na sonornosti i uvjerljivosti.
Naposljetku, pomalo samozatajnu, ali presudnu dobru dušu ovoj su predstavi (uz vrlo angažiran zbor) dale Željka i Neda Martić, u nešto manjim, ali dramaturški bitnim ulogama Larine i Filipjevne. Uostalom, njihovo je scensko iskustvo nezanemarivo i zračilo je čitavom predstavom. Nije stoga loše podsjetiti se da su obje sudjelovale i u prethodnoj zagrebačkoj produkciji Evgenija Onjegina, danas već gotovo davne 1998. Neda Martić tada je pjevala Larinu, a Željku Martić još se uvijek pamti kao nenadmašenu Tatjanu. Koja je, usput budi rečeno, u toj produkciji pjevala u repriznoj postavi. Što još jednom potvrđuje da u nekim lošim praksama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nažalost postoji višedesetljetni kontinuitet.