Dojmljiva je Mehldauova sposobnost da u okruženju nametljivih ritmova i distorziranih klavijatura iznenada isporuči toliko odmjereni, poetski kolaž u potpunosti podređen zapisu koji citira
Unatrag posljednjih dvadesetak godina, teško da postoji važniji džez pijanist od Brada Mehldaua. Njegov mješoviti jezik koji obuhvaća uzore od romantizma do suvremene pop glazbe, kao i načelno nenametljiv, iako izuzetno kompleksan pristup melodiji, nedvojbeno je formativno utjecao na najzanimljivije među mlađim pijanistima, poput Geralda Claytona. No podjednako je važna njegova uloga reformatora standardnoga džez repertoara. Štoviše, mogli bismo reći da je u tom pogledu Mehldau presudno utjecao na revitalizaciju suvremenog džeza u cjelini: teško je, primjerice, u njegovoj općeprihvaćenoj kanonizaciji Radioheada ne prepoznati osnovu Glasperovim citatnim izborima na albumima kojima se proslavio.
Moguće putove koje je Mehldau zacrtao u međuvremenu su izuzetno plodonosno počeli istraživati njegovi nastavljači, poput izvanrednog i izvan New Yorka uglavnom slabo poznatog klavijaturista Marca Beneventa. Upravo će on krenuti onim izmještenijim, okrećući se širenju zvukovnih i instrumentalnih sredstava na sintesajzere i semplere i redukciji sastava na duo. Posljednjim svojim albumom, Taming the Dragon, napravljenim u suradnji sa sjajnim bubnjarom Marcom Guilianom, Mehldau se okreće istim tim pravcima, glazbeno ih odvevši nekoliko koraka dalje.
Protrčimo li kroz album sa ciljem dobivanja opće slike Mehldauova i Guilianina eksperimenta, lako ćemo prepoznati njegovu temeljnu koncepciju: Taming the Dragon osobita je kombinacija Guilianina naglašeno progresivnog bubnjarskog stila zasnovanog na elektroničkoj glazbi i kompleksnoj poliritmiji novijega džeza te Mehldauova posezanja za uočljivo retro zvukom sintesajzera i klavijatura u orbiti 1970-ih. Osim što takav odabir upućuje na ponovno čitanje dijela dijakronije džeza kojoj se Mehldau nije do sada obraćao, on jasno upućuje i na neposredni svoj kontekst: zvuk Fenderova Rhodesa postao je amblematičnim za harmonijski razmjerno limitirani, berklijevski neo-soul i njegov prodor u suvremeni džez. Njegovim izborom, Mehldau kao da poručuje da je džez još uvijek sposoban za ambicioznije glazbene ideje.
Album otvara istoimena kompozicija u kojoj se naizmjence javljaju Mehldauov glas koji nam prepričava psihodelični san o incidentnoj vožnji s neznanim čovjekom te kratke improvizacije temeljene na Guilijaninim fank ritmovima i Mehldauovu distorziranom Moogu. Osim što pojašnjava naslov albuma, moguće ju je tumačiti i kao Mehldauov autopoetički komentar: pritom bi “pripitomljavanje zmaja” kao prerada opijumske fraze predstavljalo suočavanje s bujajućim eksperimentatorskim porivom u njegovoj glazbi.
Slijedi Luxe, dinamična međuigra Guilianina marša na dobošu i efektno iskorištenog ritmičkog potencijala Rhodesa s jekom, dok ton Mooga kojim se Mehldau upušta u modalnu improvizaciju upućuje na prethodnike poput Georgea Dukea ili Hancocka. Referenca na djukovski zvuk bit će uočljiva i u šestoj kompoziciji na albumu, Sleeping Giant, čiji naslov bi mogao biti i posveta preminulom velikanu.
Njoj pak prethodi jedan od najupečatljivijih dijelova albuma, Elegy for Amelia E., u kojoj na podlozi od rastavljenih akorada sviranih na Rhodesu i ambijentalnih efekata na Moogu čujemo fragmente radijskog govora znamenite pilotkinje. Dojmljiva je Mehldauova sposobnost da u okruženju nametljivih ritmova i distorziranih klavijatura iznenada isporuči toliko odmjereni, poetski kolaž u potpunosti podređen zapisu koji citira.
Ipak, najsnažniji dijelovi albuma su oni na kojima duo radi ono čemu je takav sastav najprilagođeniji: kompleksne improvizacije na tragu Medeski, Martin & Wood, samo u ključu modalne psihodelije i zapanjujućih Guilijaninih rastezanja ritmičkih okvira, često u neobičnim mjerama pa tako najzanimljivije dvije kompozicije u tom ključu dijele istu, sedmerodobnu – iako različito rastavljenu – mjeru.
Prva, Hungry Ghost, započinje pulsiranjem na Prophetu preko kojeg reverbom obojani Mehldauov Rhodes ocrtava melodijsku liniju, da bi nakon toga uvoda Guiliana započeo svoje impresivne ritmičke varijacije. Mehldauova fascinantna sposobnost da lijevom rukom svira u najkompleksnijim ritmičkim i melodijskim odnosima ovdje je dodatno podcrtana izmjenjivanjem između držanja ostinata na Prophetu i walking bassa na Moogu dok bubnjevi na sve moguće načine lome ionako kompliciranu sedmerodobnu podlogu. Druga, Just Call Me Nige, podjednako je dojmljiva improvizacija, zahvaljujući moćnom ritmičkom pulsu iz ladice Billyja Cobhama, a Mehldauov solo na Rhodesu je možda i najuspjeliji na čitavom albumu.
Te dvije kompozicije uokviruju još jednu interesantnu kolažnu posvetu: Gainsbourg direktno citira zapise nekoliko pjesama znamenitog francuskog kantautora na podlozi od razmjerno jednostavnijeg fank ritma, dok se Mehldau vraća nešto tradicionalnijem džez vokabularu na klaviru. Kolekciju posveta i čitav album primjereno zaključuje London Gloaming, jasna referenca na Radioheadovu The Gloaming s Hail to the Thief, potvrđujući Mehldauov ulog u potrazi suvremenog džeza za novom građom i novim izričajima. Danas, 44 godine nakon Bitches Brew, čini se apsurdnim upozoravati puriste na izmještenost takvih albuma. “Jazz has come a long way”, rekao je Cannonball Adderley još 1963. godine, a Mehldauova inovativnost samo potvrđuje neistrošivu sposobnost džeza da komunicira sa suvremenom glazbom na najpoticajniji mogući način.