Miroslav Cmuk  

I književnik i likovnjak

Sergio Toppi, Solitudinis morbus, Fibra, 2015. (Preveo Vlatko Ćesić)

Talijanski ilustrator i strip autor Sergio Toppi (1932. - 2012.) poznat je i mlađim i starijim ljubiteljima stripa – na stripovskoj sceni pojavljuje se davne 1966. godine i ostaje aktivan gotovo pet desetljeća, sve do svoje smrti. Domaći stripoljupci imali su priliku podrobnije upoznati Toppijev prepoznatljivi crtački i pripovjedački stil čitajući Sharaz-De (Fibra, 2009.) i Kolekcionara (Fibra, 2010.). U Sharaz-De Toppi prerađuje priče iz Tisuću i jedne noći, dok je u Kolekcionaru glavni lik neimenovani i sasvim netipični sakupljač raritetnih predmeta, o čijoj sumnjivoj prošlosti kroz priče usput saznajemo tek neke opskurne detalje. U intervjuu s Michelom Jansom, Toppi je izjavio da je htio stvoriti upravo takav lik, tajanstven i nedorečen: "Činjenica da se moj lik pojavljuje niotkud i nestaje u ništavilu pridonosi njegovoj tajnovitosti, štoviše, fascinantnoj pojavi."

Ljudožderi, oružari i saksofonisti Neklišeizirani i pomaknuti likovi poput Kolekcionara uvelike su prisutni u naslovima koji čine integralno izdanje Solitudinis morbus (Fibra, 2015.), sastavljeno od 28 stripova u crno-bijeloj tehnici. Kad je Toppi u pitanju, nedostatak boja nije nikakav nedostatak: njegov je crtež podjednako impresivan i u crno-bijeloj formi. Dok pojedini stripovi imaju svega nekoliko tabli – i, kratkoći unatoč, pružaju čitatelju ispunjenu priču – neke priče koje čine domaće integralno izdanje imaju i do pedesetak tabli. Stripovi su između 1975. i 2011. svi objavljivani u renomiranim časopisima (Corto Maltese, Alter Alter, Il Giornalino,...), a napučuju ih uvrnuti mistici, uporni bjegunci i nepopravljivi pustolovi: ljudožder kojem je dosadilo jesti dječje meso (Krull); vještac Ogoniok koji ne voli strance (Ogoniok); nepokolebljivi i snalažljivi znanstvenik Viktor Tikonovič Bakhrušin (Kas-Cej); časni majstor izrade sablji Masumare (Kimura); krvoločni lovci koji ne prezaju ni pred čim i ni pred kim da bi postigli zacrtani cilj (M’Felewzi); tamnoputi saksofonist Honeylips (Blues); zlokobni barun Subota, gospodar paklova (Nasljednik); moćni ratnici (Sato); ne manjka ni zagonetnih predmeta kao što je predhistorijsko oružje pronađeno u blatnjavom rovu (Saint-Acheul ‘17.) ili neobična lutka s glavom od porculana i truplom od konoplje (Puppenherstellerstr. 89). 

Sukob nepredvidljivih iracionalnosti s jedne, i grube stvarnosti s druge strane, neprestano je prisutan – protagonisti su ili u tihom dosluhu s višim silama ili pak u krvavom sukobu s nepoznatim, mističnim svjetovima što utječu na ljudske sudbine. Dok neki likovi uporno nastoje slijediti zdravu logiku, drugi u mnogočemu vide simbole na koje valja obratiti pažnju: "I opet smo se sretno izvukli. No već sam to naslutio. Kada smo pošli, tri su gavrana poletjela, a da nisu ni graknula. Dobar predznak." (str. 347) Širok raspon fantazmagoričnih i realističnih motiva proteže se kroz Toppijeve stripove – ruske tajge, feudalni Japan i hladni galicijski rovovi tek su neki od mnogobrojnih toponima iz Toppijevih priča, u kojima se on dokazuje kao izvrstan pripovjedač, te realistične protagoniste redovno smješta u nerealistične situacije i obrnuto. Priču Šuma Brocèlan čini klasična četveročlana obitelj koja na pikniku sretne staricu. Djecu starica podsjeća na vješticu, no njihovu pomisao opovrgava racionalni otac: "Već ste prerasli dob kada djeca vjeruju u bajke. Vještice ne postoje! To je samo jedna loša i, očigledno, malo luckasta starica…" (str. 22). Malo nakon toga, starica pretvori čitavu obitelj u stabla koja, zbog destruktivnoga pilota koji isprobava letjelicu i bombe, ne doživljavaju duboku starost. 

Prema funkcionalnoj kićenosti Česte su (ne)izravne reference na legende i povijesne događaje, gdje stvarne osobe posluže kao predložak u gradnji likova (npr. na kraju priče Transsibirska željeznica spominje se Džingis-Kan). Toppijeva je rečenica zgusnuta i bogata slikama, a radnja je tečna, za što je, pored autora, svakako zaslužan i prevoditelj. Atmosfera njegovih stripova je poetična i onda kada se prikazuju brutalnosti; bez obzira na temu, Toppijeve su rečenice natopljene pripovjedačkom svježinom. Poput grafičkog romana Epileptičar (Fibra, 2015.) Davida B., Toppijevi stripovi također zahtijevaju dvostruko iščitavanje, budući da on istodobno pripovijeda i kao književnik i likovnjak. Kršeći ustaljene kanone, Toppi je drastično proširio izražajne granice u stripu. Ferrucio Giromini u predgovoru naslovljenom Ikonograf ikonoklast ističe sljedeće: "Naklonost, neuobičajena na zapadu, prema asimetričnoj kompoziciji i istraživanju formalne nepravilne ravnoteže, a ne predvidljivo pravokutne. Sve to kako bi se postigli nadasve originalni rezultati, koji nikom ništa ne duguju i koji se čak na neki način suprotstavljaju povijesti tradicionalne ikonografije stripa, ilustracije, vizualne umjetnosti posljednjeg stoljeća." (str. 9) 

Sergio Toppi bio je samouk crtač, kratko vrijeme pohađao je večernju školu umjetnosti u Castello Sforzesco, dok je po načinu kadriranja vidljivo da je boravio u animacijskim vodama. Njegov je netipičan crtež prepoznatljiv po asimetričnim detaljima i lako se može zamisliti kako bi izgledao film napravljen po njegovim stripovima. Crtež redovno prelazi standardne kvadratiće, tako da okvir nerijetko čini čitava tabla; iz brojnih detalja vidljivo je da je Toppi imao bogato iskustvo ilustratora koje je, na svu sreću, uredno (is)koristio. Toppijevo smjelo poigravanje s formom klasičnog stripa rezultiralo je u konačnici razigranim crtežom koji graniči s funkcionalnom kićenošću i otvoreno podsjeća na radove Gustava Klimta (sam Klimt se spominje se priči Dosje Kokombo) i Dina Battaglie, Toppijevog sunarodnjaka i prijatelja koji je svojim ekspresionističkim radovima nepovratno utjecao na brojne generacije stripaša. 

Toppijev je crtež uspješna mješavina ekspresionizma i simbolizma, neuobičajeno detaljan i vjerodostojan, jer bi Toppi, nastojeći biti što vjerniji povijesnim činjenicama, tijekom crtanja provodio opsežna istraživanja. U njegovom su pripovijedanju prisutni elementi realizma, ali i magičnog realizma, po čemu Toppijeve priče poprilično podsjećaju na integral Alvar Mayor (Fibra, 2015.) za čiji su nastanak zaslužni argentinski crtač Enrique Breccia (1945.) i stripovski scenarist Carlos Trillo (1943. - 2011.). Konačni su rezultati Toppijevog rada više nego impozantni i jasno prepoznatljivi u svijetu stripa, ali i daleko izvan njega – nakon što se jednom upozna, Toppijev se ilustratorski stil ne zaboravlja, već se pomno pamti, predano prepričava i pohvalno preporuča. 

Sergio Toppi, Solitudinis morbus, preveo Vlatko Ćesić, Zagreb, Fibra, 2015.