I ljubav je zločinački projekt

I ljubav je zločinački projekt

METRO

Ti ludi Rusi

Sjede u vagonu

Jedan naspram drugog

Glasno razgovaraju

I čiste režnjeve bijelog luka

Koje zatim žvaću

I zalijevaju gutljajima votke

Dugo otpijajući iz boce

ST. PAULI

Posvuda kričavi natpisi

Nad ulazima u lokale

S beskrajnim policama

Punim gumenih kita i vagina

Bičeva kože porno filmova

Danju se na ulici dosađuju

Samo one potpuno oronule kurve

A svi tipovi na koje nailazimo

U malim sporednim ulicama

Nabacili su vrlo opasne

I sumnjive njuške

Postoji li išta žalosnije

Od ovih tupih izgubljenih ljudi

A zimsko sunce prekrilo nebo

Spuštamo se niz ulicu koja vodi u luku

DOBRI ČOVJEK KHALED

Kako je Khaled dobar čovjek

Znam to

Iako ne govorimo niti jedan isti jezik

Postoje takvi ljudi

Jednostavno se na svemu vidi

Da su dobri poput nebesa

Tako je i sa ovim velikim Alžircem

Dobrota mu izbija iz osmijeha

Načina na koji se kreće

I crnih iskričavih očiju

Na tamnom bradatom licu

U GALICIJSKOM KLUBU

Ljudi u Galiciji

Piju vino iz mješina

Naginjući ih visoko iznad usta

I puštajući mlaz da poteče

Direktno u grlo

Čak imaju i posebne prostorije

S čistim betonskim podom

Kuda teku potoci vina

Koje mi pršti niz obraze

I kvasi odjeću

Izvrsno bijelo galicijsko vino

Zbog kojeg sam potpuno mokar

I podvrgnut ismijavanju

Od strane veselih Španjolaca

A uopće mi nije jasno

Kako sam nabasao na to mjesto

Na vrhu stambene zgrade

U sred Barcelone

Ali jebeš ga evo me u galicijskom klubu

Polivam se tim vinom

I jedem sir za koji me ubjeđuju

Da valjano sazrijevanje doživljava

Jedino pokriven suhom ovčijomo balegom

Naravno da ismijavaju i podozrivost

Koju pokazujem spram te informacije

Ali sve sam bolji u ispijanju vina iz mješine

Pa me tapšu po ramenima

I ne zna se više ko zove ture

Jer svi smo pijani

Oni od demonstriranja tradicionalnog načina lokanja

A ja od nastojanja da ga usavršim.

MARKO TOMAŠ

Marko Tomaš je samoubica

Marko Tomaš je nužno zlo

On je paučina i pretežak kofer

Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu

A možemo ga zamisliti i kao žigola

Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume

Okruženog kuratim ženama ili sisatim muškarcima kako je kome drago

Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne

Marko Tomaš je lažov

Laže do granice kad sam počne vjerovati u vlastite izmišljotine

Marko Tomaš smatra da je život puka konstrukcija sjećanja

I da su laž i istina jednake jer svi drugačije svjedočimo

Istom događaju koji se ionako nije ni dogodio

Jer oko toga se nikad niko ne može dogovoriti

Marko Tomaš nikad ne razmišlja

Marko Tomaš obožava nebuloze

Marko Tomaš nadasve obožava živjeti

Putovati radovati se piti probati droge odlaziti u krevet s različitim ženama

Padati u euforiju skakati po sobi potpuno go sa zastavom u rukama

Marko Tomaš je opsjednut duhovima očinskih figura

Marko Tomaš je generalno opsjednut duhovima

Ali i rijekom pticama drvećem i voli posmatrati planine i voli plivati

Marko Tomaš tvrdi da pravila ne postoje

Marko Tomaš se plaši letenja

I pri polijetanju oblije ga hladan znoj i on poželi zaustaviti avion

Kako bi mogao napustiti tu bogohulnu napravu

Za Marka Tomaša mogli bismo reći da dolazi iz više mjesta

A zapravo je niotkuda i to ga ne opterećuje

Marko Tomaš je bahat

Marko Tomaš je arogantan

Marko Tomaš prezire pametovanje

Iako ponekad i sam se zanese i počne držati govor o

Dnevnoj politici sociologiji filozofiji

Marko Tomaš kad razmišlja o smrti

Uhvati se za glavu i panično počne hodati kroz sobu

Prestrašeno govoreći

O jebem ti o jebem ti svi ćemo umrijeti

Marko Tomaš je sam sebe ubjedio da je to sve zbog tuge

SUBOTA. PRIJEPODNE.

Sjedim na osunčanoj terasi

U društvu svoje plavokose prijateljice

Grickam pecivo ispijam kafu

Bacam pogled preko ruba

Novina koje čitam i vidim

More

I obližnje otoke

Bura je raščistila zrak vidim ih kristalno jasno

I još vidim male ribarske i velike putničke brodove

I vidim kunem se vidim vrelinu sunca kako stiže

Ulazi u moje tijelo obnavljajući svaku ćeliju

Mogao bih zaplakati i urlikati od smijeha

Dubiti na glavi satima skakutati na jednoj nozi

Skinuti se potpuno gol

Neka svi misle da sam lud

Ja sve bih mogao

Od pukog zadovoljstva

19122007

Izjutra pijem kavu, kolumbijsku, toplu kremu.

Onda razmišljam o Bogu.

Ali to je samo jedna dilema.

Silazim u dan uvijek zbunjen,

zadubim se u novinske stupce:

na drugom kraju svijeta rat,

na drugom kraju grada obračun uličnih bandi,

napad na homoseksualce, obijen kiosk,

prvenstvo neregularno, neka lutkica

povećala je grudi.

Vratim se Bogu,

ali on je već nestao kao i moja želja

da razgovaram s ubicama.

Možda stid nakon što sam raskrinkao

njegova djela čitajući novine.

Moji prijatelji i ja kada pijemo

onda je to teško. Tako i volimo, cijelim bićem.

Ipak, čija smo mi djeca? Šta je to ja? Mi?

Buddho, tebe tako malo poznajem,

Ti, postojiš li i da li te je briga za komunizam?

Zašto mi tako brzo postane svejedno?

Ravnodušnost ne mogu izliječiti ljekovitim travama

koje mi šalju od kuće strahujući za zdravlje moje duše.

Rođen sam prije točno 29 godina.

Vjetar nanosi suho lišće ispod vrata.

Ovog jutra primam brojne pozive

i uljudno zahvaljujem na sreći koju mi žele.

Baš danas imam zakazan urološki pregled,

sumnjam na upale, tumor, bakterije, nadam se ničemu.

Ogrnut sam starim kaputom i nisam se brijao već tjednima.

Nisam postao svetac niti prorok, sve ove godine

baš ničeg što bih propovijedao potpuno obuzet, u zanosu,

samo beskrajna tuga zbog svega što je bilo

i onog što tek dolazi

neumitno i surovo naglo poput razuzdanih hordi

drevnih barbarskih plemena koja dolaze zapaliti vječni Rim.

STVARNO SI PRETJERAO, LEONARDE

Ti i ja, Leonarde,

mi smo sitni fašisti,

nešto poput džeparoša.

To je, valjda, poezija,

mali privatni konc logor.

Hajde onda, u to ime,

pozdravimo Hitlera.

Budimo ljubazni prema Staljinu,

ponudimo ga čajem i votkom.

Provest ćemo dan u ugodnom razgovoru,

u sjeni starih zidina,

razmijeniti iskustva;

i ljubav je zločinački projekt.

Znam sigurno nekoliko ljudi

kojima je čežnja uništila život.

Htjeli smo biti tužni poput tebe

misleći da tako nećemo postati masovne ubice.

A vidi nas sada

samo nam očnjaci još uvijek rastu.

A stari Židov je otkrio Zen,

spokojno sjedi na Mount Baldyju

i pravi se da ne zna ništa o tome.

TETOVAŽA

Meni jezik služi da bih patio,

i još neke stvari.

Svjetla rastu iz noći.

Danju su pritajena braća, umorni gerilci.

Svi ljudi, ipak, svako na svoj način

znaju to,

o svjetlima i noći.

Ljubav je strah, nelagoda.

Tetovaža je stilizirana bol, uobličena rana,

revolucija osuđena na propast.

Napušteni rovovi pune se kišom.

Na balkonu

voće ostaje svježe.

To je samo jedna od zasluga vjetra.

Inače, koža stari.

Krila su podrezana.

Ljudi se raduju ciganskoj muzici,

odlaze u rat,

glasno mljackaju i tiho plaču.

Pogledaj sva ta groblja,

izaberi oružje,

doživi erekciju.

Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. Iz Ljubljane seli u Mostar, iz Mostara u Sombor, da bi se, opet preko Mostara, gdje postaje jednim od osnivača ‘’Alternativnog instituta’’, udruge građana za multimedijalne umjetničke projekte i urednikom časopisa Kolaps, prebacio u Zagreb, a potom i u Split, gdje danas živi i radi, između ostalog kao voditelj programa i ‘’duša’’ specijalizirane knjižare ‘’Utopia’’. Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici. Objavio: L’ Amore Al Primo Binocolo (s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (s Mehmedom Begićem i Nedimom Ćišićem), te samostalne knjige pjesama S rukama pod glavom, Mama ja sam uspješan i Život je šala. Pred izlaskom je zbirka Marko Tomaš i druge pjesme. Donosimo izbor iz najavljene knjige i novog rukopisa.