Smrt Nede Šimić Božinović veliki je gubitak za našu, čini mi se, sve skromniju i manju riječku scenu. Osim što smo izgubili jednu svestranu umjetnicu, izgubili smo i jednu istinsku zaljubljenicu u umjetnost i kulturu bez koje niti jedan događaj u gradu nije mogao proći. Nedu smo poznavali svi, s Nedom smo se družili, svađali, mirili, plesali, surađivali, ludovali, radili i putovali. Uvijek je bila prisutna na svakom događaju i zadnja na svakoj fešti; bila je vedra, pričljiva, a bome često i previše pričljiva.
Gotovo je nevjerojatno kako sve ovo vrijeme nitko od nas u njoj nije primjećivao osobu u fizički poodmakloj životnoj dobi, čak suprotno, često je upravo ona ostajala posljednja na raznim događanjima i feštama, uvijek spremna za polemiku do mjere da su mnogi desetljećima mlađi, negdje pred jutro, odmahivali glavom, predajući se.
Što je održavalo tu fenomenalnu ženu sve ove godine da je čak niti smrt ne bi mogla pobijediti – imam osjećaj još desetljećima – osim možda ovako podmuklo koristeći upravo umjetnost kao oružje, prema kojoj je Neda bila možda ne slaba, ali blagonaklona sigurno. No je li smrt pobijedila? Mistični odlazak u vatri nakon što je vatrom kreirala detalje svog novog umjetničkog djela Neda kao da poručuje – što vam je, nije smrt pobijedila, ja sam je ugradila u svoj novi, ujedno i zadnji performans?
Da, vjerujem da je tako. Vjerujem da je Neda otkrila principe vječne umjetnosti i da se negdje veselo svemu smije s njezinim vilama s Biokova koje su je, kako sama u jednoj svojoj pjesmi kaže – jednog jutra kao dijete s planine donijele pa u more umočile, da bi je uz dim i vatru jednog dana vratile.
Počevši s Nedom polako i postepeno odlazi i jedno vrijeme jedne umjetnosti, jedne grupe ljudi, umjetnika, njihovog druženja pa čak i njihovog fizičkog ostanka i opstanka. I to je normalno, kako bi Neda rekla – za ničim ne treba žaliti, uvijek treba ići dalje.
Takva je Neda bila, uvijek je gurala naprijed, uvijek je imala nekog posla za obaviti. Upravo me nekoliko dana prije smrti Neda nazvala i rekla: “Tajči, dušo, pa što je to sa svima? Tu više nitko ništa ne radi niti organizira. Nema Čarlijevog K.U.N.S.-a, što čekaju da ih netko iz Hollywooda nazove? E, pa neće, i da zovu iz Hollywooda mogu reći da i tamo nije bajno u zadnje vrijeme. I zato ja preuzimam inicijativu...”
I tako je odlučila organizirati Dan performansa za sve nas, a svoje zadnje dane života provodila je u euforiji, organizaciji i smišljanju vlastitoga nastupa. Nažalost nije dočekala taj dan, no svi mi ipak ćemo ga organizirati i odraditi za nju.
Skoro cijeli Nedin život je bio vezan za umjetnost (usp. umjetničin razgovor u Kronotopu hrvatskoga performansa Suzane Marjanić). Kažem skoro – jer bih rado spomenula i ostale dvije velike Nedine strasti, a to su mačke, koje je vrlo često i slikala, od čega bih istaknula zanimljive autoportrete žena-mačaka za koje se nadam da će biti sačuvani. Neda je uvijek imala mnogo mačaka i često nam je pričala o njima. Kada je stradala, imala je samo dvije; o jednoj sada brinu susjedi, za drugu kažu da je vjerojatno zbrisala uslijed šoka, no – ako se vrati – i o njoj će se ti isti susjedi brinuti. Znam da bi Neda bila jako sretna i zahvalna.
Druga Nedina strast je bilo cvijeće kojeg je doslovno obožavala. Osim što je bila stalna i vjerna posjetiteljica Art-kina, kazališta i svih naših galerija, niti jedan sajam cvijeća u Rijeci, vjerujem, nije joj promaknuo. U to ime namjeravam Nedi posvetiti jednu cvjetnu instalaciju pod nazivom Flora za Dan performansa Nedi in memoriam, koji će se ipak održati na datum koji je Neda okupirala u Palachu – 17. prosinca ove godine.
Nedu sam upoznala prije više od desetak godina i vrlo brzo nakon toga je započela naša suradnja. S obzirom na to da sam se tada intenzivno bavila modnim dizajnom i modnim performansima, gospođa Neda mi je vrlo često bila model, i tu moram naglasiti da, iako je već bila u svojim osamdesetim godinama, bila je vrlo lijepa i zgodna. Imala je takvu liniju da su joj i mnoge srednjoškolke mogle zavidjeti, no puno važnije od toga bilo je ono što mnogo mlađi modeli često nemaju dovoljno izraženo – a za čime vape modni dizajneri i fotografi – markantna i specifična osobnost kakvu je Neda imala.
Osim u modnim performansima, surađivali smo u više navrata u mnogim zajedničkim izvedbama i performansima koji su se tada skoro pa redovno održavali u Galeriji OK, MMC-u Palach, MMSU-u, na festivalu FONA itd. Tu želim spomenuti i ostale prijatelje i kolege koji su bili važan dio tih suradnji – Damir Stojnić, Krešo Kovačiček, Davor Dundara, Nadežda Elezović, Vladimir Wölfl, Igor Večerina, Predrag Kraljević Kralj, Jelena Tondini i mnogi, mnogi drugi. Za kraj, što reći? Bok, Nedo!