Splitski arhitekt govori o arhitekturi, infrastrukturi i utjecaju cementne industrije na krajolik Dalmacije
Industrijska arhitektonska baština i kulturni krajolici oblikovani industrijom izmakli su iz žiže interesa zajedno s dimom iz tvorničkih dimnjaka, ali i u novim okolnostima deindustrijalizirane Hrvatske neporecivo određuju sadašnja i buduća urbanistička rješenja. Sustavnoj analizi utjecaja dalmatinske cementne industrije na prostor posvetio se arhitekt Dujmo Žižić u doktoratu naslova “Industrija cementa u splitskoj regiji – Arhitektura, infrastruktura i utjecaj na kulturni krajolik”, izrađenim pod mentorstvom prof. dr.sc. Katje Marasović, radom relevantnim ne samo s aspekta baštine, već i s aspekta artikulacije tih prostora u promijenjenim gospodarskim uvjetima.
Kako Žižić tvrdi u doktoratu, prema kriterijima zahvaćene površine, visine i veličine građevina, rasprostranjenosti i broja zaposlenih, industrija je cementa najznačajnija u Dalmaciji. Tradicija duža od stoljeća prostirala se na ogromnoj ukupnoj površini i, zajedno s tupinolomima i vezanom infrastrukturom, stvorila je sliku splitskog bazena koju danas vidimo. Stvorila je i suvremenu splitsku kulturu kakvu Olja Savičević Ivančević opisuje u romanu “Adio, kauboju” pa, ako želimo razumjeti grad u svim njegovim slojevima, vrijedno je valorizirati njezinu ostavštinu u prostoru.
Cement je “izgradio“ infrastrukturu
Karakter industrijske arhitekture manifestira se u prostoru, ali i u atmosferi. Može li se danas egzaktno utvrditi koliko je urbano područje bilo zahvaćeno, osim materijalnim – zgradama, cestama, žičarama... – otpadnim plinovima i dimom tvornica cementa u Dalmaciji?
Industrija cementa je u ekološkom smislu agresivna na više razina. Odgovor na vaše pitanje nadilazi moje kompetencije - dosege otpadnih plinova će bolje istražiti neke druge struke. U žarištu disertacije bio je utjecaj na prostor eksploatacijom lapora u tupinolomima i rudnicima. Oni su nepovratno promijenili morsku vizuru šire splitske regije, ali i drugih krajeva uz obalu. Jasno je da se i pravila ponašanja mijenjaju kroz vrijeme, pa je današnje stanje neusporedivo s onim od prije pedeset, odnosno sto i pedeset godina. Nasuprot negativnom utjecaju cementne industrije stoji višeslojna važnost za razvoj naselja - u prvom redu zbog izgradnje socijalne infrastrukture, elektrifikacije, izgradnje pristaništa, putova, željezničkih pruga i vodovoda, ali i formiranja regionalnog identiteta.
Možete li nam ukratko opisati gospodarske, tehnološke i prostorne uvjete u kojima je narasla splitska cementna industrija?
Na samim počecima - a radi se o 1865. godini - Dalmacija je bila zaostali, periferni dio Austrijskoga carstva, bez ikakve industrije i s izrazito fragmentiranim obrtom. Željeznica nije postojala, cestovna mreža je bila neznatna i prilagođena karavanskom prometu s otomanskim zaleđem tako da se gotovo sav promet odvijao morskim putem. Važno je istaknuti da su sve značajne tvornice cementa - suprotno popularnom mitu o izgradnji i "trošenju" prostora za vrijeme socijalizma - osnovane za vrijeme austrijske uprave nad Dalmacijom. Ovo najranije i najintenzivnije razdoblje razvoja i utjecaja cementne industrije na urbanu, infrastrukturnu i socijalnu matricu srednjodalmatinskoga prostora je meni osobno i najintrigantnije. U Kraljevini Jugoslaviji sagrađena je samo jedna tvornica cementa te još jedna u FNRJ. Obje ove tvornice su bile male, sa samo po jednom uspravnom peći. Radi usporedbe - tvornica u Majdanu pred Prvi svjetski rat imala je čak 62 Dietzsch peći.
U zaključku doktorata naveli ste da važnost prostornog utjecaja postaje razvidna ako se zahvati promatraju zbirno, kao dio većeg sustava.
Postrojenja dalmatinske industrije cementa imaju pojedinačni, autonomni značaj. Svaka od tvornica je, manje ili više izraženo, bila povezana i sa širim prostorom. Zbirno proučavanje ostavštine cementne industrije otkrilo je brojne međusobne poveznice, ali i one sa širim hrvatskim i europskim prostorom, što je važno za potpuno razumijevanje i pravilno vrednovanje. Tvornice su tvorile sustav povijesno, tehnološki, pa čak i kroz formalna udruženja.
Neobično je da ovi procesi nisu i ranije bili zajednički istraženi, već su odvojeno obrađivane npr. splitska, hvarska, tvornice solinskog bazena i omiške okolice. Ova je okolnost bila otegotna jer sam istraživanje koje je trebalo biti usredotočeno na prostorne aspekte i industrijsku baštinu morao upotpuniti i cjelovitim prikazom povijesnoga razvoja cementne industrije. Iako vremenski zahtjevno, istraživanje neobrađenog područja nudilo je sjajnu zadovoljštinu kroz znanstveni doprinos i obnavljanje spoznaja o zaboravljenim i nepravedno zanemarenim činjenicama. Objavljeni znanstveni radovi koji obrađuju temu također su izuzetno oskudni. Istraživanje se stoga moralo osloniti na izučavanje rijetke sačuvane projektne dokumentacije, stručne literature, arhivske građe, proučavanje postojećeg stanja tvorničkih sklopova, tj. njihovih sačuvanih dijelova i razgovore sa živućim stručnjacima. Ovdje moram istaknuti nesebičnu pomoć stručnjaka iz grupacije "CEMEX Hrvatska" te tvornica "Salonit" i "Renko Šperac".
Od jamaste do okretne peći
Kako su se obilježja prostora mijenjala s razvojem cementne industrije?
Prve tri tvornice su tehnološki jedinstvene, odnosno nemaju zajedničkih obilježja s kasnijim proizvodnim sklopovima. Prvu razvojnu fazu tvornice na splitskom Dražancu (1865.) karakterizira jamasta peć za cement, jedina zabilježena u Dalmaciji. Sklopom tvornice opeka i cementa u Dujmovači (1875.) dominirala je izdužena zgrada tzv. Hoffmanove peći. Proizvodnja primarno orijentirana na opeku uzrokovala je da ova tvornica nema sličnosti s ostalim proučavanim tvornicama. Mala tvornica cementa u Hvaru (1895.) osobita je po udaljenosti od izvora sirovine te po jedinom zabilježenom grupiranju samo dvije Dietzsch peći, nasuprot uobičajenim grupama od četiri. Sami su počeci slabo dokumentirani pa projektante najranijih sklopova ne možemo imenovati.
Prvi poznati projektanti sklopova za proizvodnju cementa u Dalmaciji zabilježeni su početkom 20. stoljeća. U pitanju su redom bečki studenti - inženjeri Emil Stock, Gjuro Linardović i Kamilo Tončić. Tvorničke sklopove iz ove faze karakteriziraju linearno posložene grupe uspravnih peći tipa Dietzsch. Ovakva organizacija je omogućavala jednostavno povećanje proizvodnih kapaciteta dograđivanjem novih peći. Osim samih peći, tvorničke sklopove čine i klinker hale, mlinice i silosi cementa, razne radionice i skladišta, uredi te transportni sustavi ugljena, lapora i klinkera. Većina tvornica raspolaže i vlastitom operativnom obalom koja je izgrađena na terenu nastalom nasipanjem mora. Ovo je posebno izraženo u Sv. Kaju, Vranjicu, Ravnicama i Kaštel Sućurcu, a manje u Splitu i Hvaru.
Tvornički sklopovi započinju bitnu transformaciju uvođenjem tehnologije okretnih peći krajem 1920-ih godina. Preduvjet za ovo je bilo priključenje na vanjsku električnu mrežu. Peći prestaju biti statične građevine te postaju okretna postrojenja. Uvođenje okretnih peći predstavljalo je važnu promjenu u pojavnosti tvorničkih sklopova. Uz niz dimnjaka uspravnih peći pojavljuju se sklopovi položenih cilindara peći spojenih na nove visoke dimnjake. Povećanje proizvodnih kapaciteta u ovoj fazi prati izgradnja dodatnih hala i mlinica te postupno gašenje uspravnih peći.
Tvornički sklopovi industrije cementa su kroz posljednju značajnu promjenu prošli tijekom 1960-ih i 1970-ih godina. U tri su tvornice - svetokajskoj (1970), majdanskoj (1972) i sućuračkoj (1979) - sagrađena potpuno nova postrojenja s jednom velikom okretnom peći. Nove tvornice velikih kapaciteta bitno su premašivale mogućnosti danas porušenih tvornica "Ivan Morđin - Crni" i "Renko Šperac", a i danas su jedine aktivne tvornice u sklopu grupacije "CEMEX Hrvatska". Ove posljednje značajne rekonstrukcije definirale su sliku dalmatinskih cementara kakva postoji i danas. Po jedna velika okretna peć položena uz visoki izmjenjivač topline, cilindrični silosi za klinker i cement, hale za sirovinu i klinker te ostala postrojenja snažno su prisutna u krajoliku kaštelanskog zaljeva i gornjeg toka rijeke Jadro.
Potencijal preostalih tvornica
Koliko je danas od tih povijesnih tvornica i tupinoloma aktivno i kakav je njihov karakter? Što je danas s napuštenim pogonima?
Analiza okolnosti u kojima su uklanjane tvornice cementa u Dalmaciji ne otkriva uzorak koji bi se ponavljao. Ovo možemo zahvaliti šarolikim uvjetima u kojima se šest srušenih tvornica razvijalo. Osim što su prostorno disperzirane, razdoblja njihova rušenja su toliko udaljena da su samo dvije od njih uklonjene za vrijeme trajanja iste državne tvorevine.
Fizička očuvanost starijih dijelova tvorničkih sklopova također nije ujednačena. Od četiri sačuvane tvornice - one u Sv. Kaju, Majdanu, Kaštel Sućurcu i Vranjicu - samo u posljednjoj su sačuvani značajniji izvorni dijelovi. U tri aktivne tvornice su kroz niz zahvata od 2001. do 2010. godine uklonjeni stoljetni sklopovi. U vranjičkoj tvornici "Salonit" d.d u stečaju, vjerojatno upravo zbog vlasnički neizvjesne sudbine, izvorne su tvorničke zgrade sačuvane što ostavlja mogućnost valorizacije industrijske arhitektonske baštine. Dio je tvorničkih hala još uvijek u funkciji - iznajmljen je tvrtkama koje se bave opremanjem i servisom brodova.
U doktoratu ste naveli primjere prenamjenjenih tvorničkih sklopova…
Europski primjeri izvedenih i projektiranih prenamjena napuštenih sklopova industrije cementa pružaju uvid u potencijal koji leži u četiri preostale dalmatinske tvornice, područjima devastiranima iskopom lapora te napuštenim transportnim trajektorijama žičara i željeznica. Ipak, zbog ogromnog nesrazmjera prilika u domaćim i svjetskim okvirima čini mi se da bi najveću korist od ovih primjera mogli imati (famozni) donosioci odluka.
...i poredbenu analizu referentnih tvornica cementa.
Procesi osnivanja i djelovanja tvornica cementa u Dalmaciji intenzivno su povezani s primarno srednjoeuropskim, ali i širim svjetskim kontekstom. Prvenstveno se te veze očituju u vlasničkim odnosima, zatim u tokovima tehnoloških saznanja, stručnjaka i postrojenja te, u konačnici, trgovini sirovinom, energentima i proizvodnim asortimanom. Poredbena analiza obuhvatila je deset tvornica koje su na različite načine povezane s dalmatinskom cementnom industrijom. Kao vremenski i tehnološki reperi obrađene su i najstarija austrijska tvornica u Schwoichu (1842.) te najstarija u hrvatskim krajevima - ona na rovinjskom otoku Sv. Andrija (1852.)
Uz tvorničke sklopove ponegdje su građena stambena naselja i radničke kolonije. Što od toga baštinimo danas?
- U Sv. Kaju (1904.), Majdanu (1908.), Ravnicama (1908.) i Kaštel Sućurcu (1912.) u blizini tvornica grade se zgrade za stručnjake te se formiraju tvornička naselja. Na prijelazu stoljeća arhitektura ovih naselja ima klasicistička i secesijska obilježja. U naseljima se izvode i perivoji strogih geometrijskih uzoraka. Sve ovo značajno odudara od dotadašnjeg karaktera uglavnom neizgrađenih ruralnih prostora.
Razdoblje nakon Drugoga svjetskoga rata je obilježila potreba za žurnim pokretanjem proizvodnje i građenjem novih smještajnih kapaciteta za radnike. Arhitekturu ovog razdoblja obilježavaju zgrade za samce (sezonske radnike) i višestambene zgrade. Financijski i vremenski prioriteti oblikovali su skromne tipske jednokatnice arhitekta Aleksandra Guzine. On u nezahvalnim uvjetima uspijeva oblikovati smirene, racionalne volumene te od stubišta napraviti prostor interakcije (u zgradi za samce) ili interpretaciju tradicijskog sklopa (u višestambenoj zgradi). Za poslijeratno razdoblje je ilustrativan i nerealizirani plan radničke kolonije u Solinu arhitekta Nevena Šegvića. Urbanističkim planom od saveznoga značaja je predviđena izgradnja 210 stanova i četiriju zgrada za dvjestotinjak samaca, rahlo i uniformno pokrivajući 18 ha antičke Salone i živog naselja Solina.,
Tijekom iduća dva desetljeća dodatno se rekonstruiraju proizvodni pogoni. "Dalmacem" pokreće izgradnju komfornijih stambenih zgrada koje mahom projektira inženjer Nikola Ferić. Kamena pročelja i raskošna (čak i neracionalna) tlocrtna organizacija karakterizira Ferićeve tipske dvokatnice sagrađene u Sv. Kaju, Vranjicu i Solinu. Za ovaj period su važne i zgrade društvene infrastrukture koje financiraju tvornice, ali ih koriste i stanovnici okolnih naselja. Među više arhitektonski neambicioznih kinodvorana, ambulanti i sportskih objekata kao iznimka se ističe Dom kulture u Majdanu (1953. – 1954.) projektanta Frane Buškariola.
Koje biste perspektive u zaštiti industrijske baštine ocijenili relevantnima u lokalnim okolnostima?
Više je pozitivnih primjera, u pravilu koncentriranih u zagrebačkom i riječkom području. Ne želim nabrajati, nepravedno bi bilo nekoga izostaviti. Ono što se u takvim primjerima prepoznaje je uspješna suradnja znanosti, konzervatora i projektanata uz preduvjet postojanja savjesnog investitora. Ako ćemo biti cinični, možemo reći da se pozitivni primjeri ističu jer su oni negativni sravnjeni sa zemljom. Svijest o važnosti industrijske baštine u Dalmaciji - kod struke, a pogotovo kod javnosti - ima prostora za napredak.
Nezainteresiranost struke za naslijeđe
U istraživanju ste se susreli s poteškoćama vezanim uz nedostupnost primarnih izvora. Koji su vaši zaključci o razlozima nepostojanja arhiva nacrta, koji nisu svojstveni samo za ovaj slučaj, već su simptomatični za dobar dio građe i iz 20. stoljeća?
Deset tvorničkih i dvadeset eksploatacijskih poduhvata koji su predmet istraživanja međusobno se razlikuju razinom istraženosti i dostupnosti podataka. Osnovani su u dugotrajnom razdoblju od 1865. do 1950. godine u kojem su prilike na različite načine omogućile očuvanje dokumentacije o njihovoj gradnji i djelovanju. Poseban izazov pri istraživanju bila je oskudnost projektne dokumentacije i arhivske građe iz razdoblja prije uništenja Arhiva splitske općine (1943). Tvornice se međusobno razlikuju i duljinom trajanja. Slabije su dokumentirani kratkotrajniji poduhvati, što je pogotovo izraženo za tvornice u Dujmovači (1875 - 1878) i u Hvaru (1895 - 1906). Arhivska građa iz druge polovice 20. stoljeća postoji, ali velikim dijelom je neobrađena pa ju je trebalo gotovo doslovno iskopati u Državnom arhivu u Splitu te arhivima tvrtki “CEMEX Hrvatska” i “Salonit”.
Pišete da su "secesijski sklopovi i poslijeratne tipske stambene zgrade u literaturi ignorirane, a vlastitom projektnom birou ne pridaje se primjerena važnost". O čemu se radi?
Razdoblje secesije u Dalmaciji je obrađeno, ali nisu registrirani stoljetni secesijski sklopovi izvornih tvorničkih naselja. Velika poslijeratna produkcija također ne dobiva zasluženu pozornost. Udruženje tvornica "Dalmacijacement" je imalo i vlastiti projektni biro, danas potpuno zanemaren. Odjel "Režijsko građevinske grupe" tvornice cementa "Prvoborac" prerastao je u "Dalmacijacement - Konstrukcioni ured", a od druge polovice 1960-ih u "Dalmacijacement - Projektno konstrukcioni biro" sa sjedištem u Solinu. Većina se tvornica i drugih pogona stalno rekonstruiralo te su se gradili i novi objekti, pa je vlastiti projektni ured bio opravdan. Osim za potrebe matične tvrtke Ured projektira i za druge naručitelje. Izrađen je tako niz projekata za zgrade društvenog standarda te industrijske, infrastrukturne, ugostiteljske i stambene zgrade. U nekim su slučajevima tvornice cementa, kao sponzori, bile formalni naručitelj projekata za zgrade društvenog standarda. Ovo čini "Dalmacijacement - Projektno konstrukcioni biro" - Solin jednim od (uz biroe koji se u literaturi redovito navode: "Arhitekt", "Projektant", "Urbanistički biro", "Urbanistički zavod Kotara Split", "Ivan Lučić Lavčević", "Konstruktor" i "Tehnogradnja") srednjodalmatinskih projektnih ureda koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća.
Općenito, prevladava nezainteresiranost arhitektonske struke koja se odnosi prema izgrađenom naslijeđu industrije cementa kao prema nečem što je izvan domene interesa. Upravo taj stav i jest glavni uzrok što se danas sanacijama tupinoloma, rekonstrukcijama i rušenjima te čak studijama prenamjene ostavštine cementne industrije bave druge struke, u pravilu na njezinu štetu.
Nakon tupinoloma slijede sport i turizam
Osim vrednovanja, zaštite i valorizacije industrijske baštine, govorite i o sanaciji eksploatacijskih polja i rudnika lapora. O kojim se lokacijama radi?
Osim za lokalnu proizvodnju, lapor je vađen i za udaljene tvornice. Eksploatacija lapora isključivo za potrebe izvoza započela je u Dalmaciji 1905. godine da bi se razbuktala i trajala cijelom prvom polovicom 20. stoljeća. Kvalitetni sastav dalmatinskog lapora koji je omogućavao proizvodnju cementa bez dodataka, činio ga je isplativim i udaljenim tvorničarima - prvenstveno onima u Italiji, ali i Egiptu. Izvoz primarne sirovine za proizvodnju cementa bio je jedinstvena pojava u svijetu.
Potražnja za laporom dogodila se u sudbonosnom trenutku kolapsa vinogradarstva prouzročenim bolešću vinove loze. Novootkriveni izvor zarade prehranjivao je oko tri tisuće zaposlenih na vađenju i transportu lapora. Dodatno su zarađivali i brojni kolari, tesari i sedlari angažirani na opremanju kola koja su prenosila lapor do luka.
Prelazak talijanske industrije na proizvodnju tzv. umjetnoga cementa prouzročio je krah tržišta i naglo prekidanje gotovo svih uspostavljenih operacija. Nakon obnove poslije Drugoga svjetskoga rata započela je nagla urbanizacija Splita i okolice kojom započinje transformacija eksploatacijskih zahvata. Veći su zahvati sanirani ili izgrađeni, a njihovi su tragovi u prostoru još uvijek prepoznatljivi. Manjim zahvatima, koji su uključeni u gradski teritorij, izbrisan je svaki trag. Ukupno je dvadesetak tupinoloma ostavilo značajniji fizički trag u prostoru ili je njihovo postojanje na drugi način dokumentirano. Radi se o splitskim tupinolomima (u naseljima Sv. Mande, Škrape, Gripe, Turska kula, Pijat i Manuš), tupinolomima stobrečkog kraja (Kamen, Klanci, Strožanac, Orišac, Gornja i Donja kava), tupinolomima iz okolice Vranjica i omiške Rogoznice.
Učestale su prenamjene eksploatacijskih polja izgradnjom građevina. Mnogi su napušteni rudarski zahvati postali rijetki neizgrađeni prostori u manje ili više gusto izgrađenom gradskom tkivu. Zgušnjavanje gradskih prostora je doveo do brojnih zgrada koje nikada nisu zajednički sagledavane kao arhitektura koja sanira narušenu topografiju. Uz razumijevanje njihove geneze postaju jasnije i neke projektantske odluke kojih u idealnim uvjetima vjerojatno ne bi ni bilo.
Prenamjena tupinoloma u sportske i rekreacijske sadržaje bila je učestala pojava. Srednjodalmatinska konfiguracija terena ne pruža mnogo prilika za razvoj sportskih terena pa je svaka izmodelirana ravnina tim više dragocjena. Također, među sportskim sadržajima planiranima u napuštenim tupinolomima, posebno su bila zastupljena sportska strelišta.
Kako lokalne zajednice i samouprave tretiraju industrijska područja unutar granica naselja, naročito u kontekstu aktualnog turističkog razvoja?
Istraživanje je iskristaliziralo međuodnos između industrije cementa i turizma. Turizam se pokazao kao logičan slijednik industrije cementa na atraktivnim, infrastrukturom opremljenim obalnim parcelama. Tvornice "Ivan Morđin - Crni" u Solinu i "Parna tvornica opeka i cementa" u Dujmovači jedine su od šest uklonjenih tvornica čiji prostor nije prenamijenjen za turističku namjenu. Takvoj je sudbini sigurno doprinio njihov položaj, koji za razliku od ostalih tvornica nije u blizini morske obale. Najpoznatiji je primjer splitski hotel "Marjan" (1962 - 1966) sagrađen na prostoru tvornice na Dražancu. Manje je poznato da je u njegovom neposrednom susjedstvu sve do 1978. godine tvornica "Jadranka" - jedna od sastavnica "Dalmacijacementa" - proizvodila terazzo pločice. Međuodnos turizma i industrije u Križnoj luci u Hvaru poprima još jednu dimenziju, jer je hvarsko Higijeničko društvo (1868) prethodilo gradnji tvornice (1895).
S urbanističkoga gledišta, pozicioniranje gospodarskih procesa u prirodnom i kultiviranom prostoru beskompromisno je podređivano imperativima proizvodnje i transporta. Odabir lokacije, ali i razvoj tvorničkih sklopova, odvijao se neovisno o prostorno-planskim nastojanjima. Prostorni planovi koji propisuju zaštitne mjere preoblikovanja, prenamjene i oplemenjivanja nemaju sami po sebi i provedbenu snagu, o čemu svjedoči i činjenično stanje na terenu.
Istraživači na Majdanu
Može li, prema vašem mišljenju, ovakav znanstveni rad utjecati na prostorno planiranje?
Rezultati analize iskristalizirali su zakonitosti koje prate prostorno planiranje industrijskih postrojenja te odnos tvornica prema prirodnom i izgrađenom okolišu. Volio bih vjerovati da disertacija može poslužiti barem kao podloga za vrednovanje ovog zanemarenog graditeljskog sloja. Ohrabruju nedavni kontakti s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Splitu o korištenju izrađenog inventara očuvane i izgubljene industrijske graditeljske baštine cementne industrije srednjedalmatinskog prostora.
Jedan od ciljeva disertacije je bilo otkrivanje zakonitosti prema kojima se prostor pod utjecajem cementne industrije transformirao. Te zakonitosti mogu biti korisne pri planiranju budućeg korištenja četiriju preostalih dalmatinskih tvornica. Istraživanje je važno i za utvrđivanje potencijala za buduće sanacije triju preostalih, ujedno i najvećih tupinoloma na padinama Kozjaka i Mosora.
Nedavno su u Splitu održani prosvjedi protiv spaljivanja otpada u tvornici u Kaštel Sućurcu. Grad Kaštela je u kolovozu 2013. godine podnio tužbu protiv Ministarstva zaštite okoliša i prirode za poništenje rješenja o objedinjenim uvjetima zaštite
okoliša izdanog Cemexu, a po prijavi udruge Sunce odgođeno je Rješenje o suspaljivanju krutog goriva iz otpada u njihovim tvornicama. Koje je vaše mišljenje o mogućnostima takve prenamjene bivše cementare?
Kao arhitekt ne vidim u ovom prijedlogu nikakvu revolucionarnu prenamjenu. Peć s izmjenjivačem topline će i dalje ostati peć s izmjenjivačem. Prenamjene koje me intrigiraju tiču se napuštenih tupinoloma, devastiranih tvorničkih hala, urušenih domova kulture i kino dvorana.
Što se tiče spaljivanja otpada, moje poznavanje materije zbilja nije referentno. Pratio sam tribine na kojima se prilično uvjerljivo barata europskim primjerima, iskustvima i regulativom te na kojima struka i institucije jamče sigurnost okolnom stanovništvu. S druge strane, kao netko čija djeca rastu u ovom prostoru, razumijem i zabrinutost, oprez i nepovjerenje u djelovanje sustava. Dovoljno je prisjetiti se da je Ministarstvo zdravstva zabranilo proizvodnju azbest-cementnih proizvoda nedavne 2006. godine da bi nekoliko tjedana poslije zabranio samo promet azbestnim proizvodima, dozvoljavajući proizvodnju asortimana koji neće biti moguće prodati!
Je li se možda ostvarila uključenost u neki projekt na ovu temu?
Sa zadovoljstvom mogu potvrdno odgovoriti. Jedan od napuštenih tupinoloma u Majdanu će biti tema studentske radionice na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije. Ispitivanje potencijala ove parcele će biti financirano od Europske kulturne fondacije, zahvaljujući ponajprije mag.pov.umj. Antoniji Eremut, vanjskoj suradnici Grada Solina za EU projekte. Projekt podržavaju Grad Solin i Hrvatske šume koje upravljaju površinom u ime Republike Hrvatske. Vjerujem da će rezultati radionice opravdati i nastavak rada na sličnim temama.