S jednim od najaktivnijih protagonista aktualne londonske pjesničke scene razgovaramo uoči njegovog zagrebačkog nastupa
Posljednjih nekoliko godina vrlo si aktivan na planu razrađivanja, implementiranja i prakticiranja svježih, dinamičkih metoda (re)prezentacije suvremenoga pjesništva. Napori su, čini se, urodili plodom – neki od programa, posebice Enemies, bili su vrlo zamijećeni i jako su dobro posjećeni…
Mnogo me faktora uputilo u tom smjeru. Činjenica da moje formalno obrazovanje nije književno, moje poprilično kasno započinjanje s pisanjem i to što sam možda bio u položaju da svježim, izvanjskim pogledom uvidim što je u aktualnim načinima prezentacije literature funkcioniralo, a što ne, bili su zasigurno presudni. Meni se činilo posve prirodno da pjesnici surađuju jedan s drugim i sa svim mogućim drugim umjetnostima te da to može biti njihov temeljni modus operandi – da pjesnici pišu po narudžbi, odgovaraju na izazove, čitanja čine intenzivnim i brzim, posuđuju iz izvedbenih umjetnosti, itd. Uvijek sam naglašavao da bi čitanje trebalo biti decidirano otvoreno i apelativno, da to na najizvorniji način utiče na iskustvo cjelokupnog događaja. Te ideje su, čini se, naišle na svesrdnu podršku.
U relativno kratkom roku objavio si i šest knjiga vlastitih pjesama. U pitanju su često opet najrazličitije interdisciplinarne suradnje, miješanje strategija, stilova, medija. “Dobra stara” veza papir-oko izgubila je nešto od svoje snage uslijed svakodnevne eksplozije spektakla? Je li vrijeme za neke nove “poetike novoga”?
Toliko različitih historijskih analitičkih strategija često nam samo zamagljuje pogled po sličnim pitanjima. Reći ću da je ovaj trenutak uistinu novi trenutak. Dva presudna faktora s kojima moramo računati su sveopći rast populacije, eksplozija ljudskih bića, udvostručivanje svjetske naseljenosti i apsolutno revolucionarne tehnološke promjene, koje se odvijaju paralelno. Živimo u zaista novom trenutku i moramo na to odgovoriti. Vrlo idiosinkratično, jedan od za mene ključnih odgovora sama je brzina reakcije.
Londonska pjesnička scena, čini se, trenutno je u stanju vrenja: nova i zanimljiva imena, mjesta i događaji pojavljuju se gotovo na tjednoj bazi. Veže li ih nešto osim svježe energije? Postoje li zamjetne dominante, generacijske karakteristike? Ima li, u internet eri, uopće smisla govoriti o književnoj generaciji u čisto biološkom smislu?
Temeljna, razlikovna kvaliteta Londona njegova je veličina. Toliko se mnogo stvari odvija istovremeno, toliko čitanja, toliko novih pjesnika, da je vrlo teško uspostaviti ikakvu vrstu hijerarhije, inače tradicionalno postojeću u književnim krugovima. Teško možeš biti na vrhu – uvijek negdje za uglom postoji sasvim nova grupa pjesnika, tek nekoliko blokova dalje, koji nikada nisu čuli za tebe. Tako da teško možemo govoriti o dominantama u Londonu, samo o beskrajnoj periferiji. Avangarda ne prati ‘velikane’ književne scene, spoken-wordovci ne prate avangardu, i tako dalje…
Urednik si za poeziju u 3AM Magazinu, dosta intenzivno pratiš pjesničke scene uzduž i poprijeko Europe. Što s Lyriklineom? Odnedavno smo tek nekoliko klikova udaljeni od čitavog mora aktualne i dostupne, ali i usustavljene i filtrirane pjesničke proizvodnje uokrug globusa…
Ne čini mi se da postoji ikakav tip homogenizacije, upravo obrnuto. U perspektivi, postoji više pisaca i manje čitatelja nego ikada ranije. I glasno to pozdravljam – odbacivanje hijerarhijskog modela literature u korist inkluzivnijih, demokratičnijih pogleda na pisanje kao nešto što obogaćuje pojedinca i ne može se generalizirati. Svaka zemlja ima svoje dubine, svaka svoje scene, nove pisce i uzbudljive trenutke. Imao sam sreću mnogo putovati, usput ponešto i istraživati, i sve što mogu reći je da sam, iako to predstavlja velik dio mog života, jedva zagrebao površinu. Sve dok to znam, sâm sam sa sobom u miru