U ime Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb izražavamo nezadovoljstvo i dvojbu o načinu na koji je arhitekt Milan Šosterič prisvojio i interpretirao radove dvoje istaknutih umjetnika, Ivana Picelja i Ivana Kožarića u svojem skulpturalnom ansamblu ispred Muzičke akademije.
Smatramo da je aproprijacija djela dvojice velikana hrvatske pa i svjetske umjetnosti, izraz nerazumijevanja i nepoštivanja njihovog umjetničkog prosedea.
Geometrijski raster preuzet izravno s grafike Ivana Picelja Varijacija 8y-v-92 pretvoren je u trodimenzionalni objekt i apliciran na pročelje zgrade Muzičke akademije. Ponavljanje Kožarićeva Prizemljena Sunca, odnosno preuzimanje iste forme i njezino uklapanje u neku drugu ideju, izraz je negiranja i nepoštivanje izvorne ideje samog umjetnika. Naime, kako je Prizemljeno Sunce arhitekt imao namjeru naprosto preseliti u vlastiti ansambl, kontaktirao je umjetnika. Kada je Ivan Kožarić shvatio da skulptura (prvi put realizirana 1971. godine prigodom Eksperimentalne sekcije 6. zagrebačkog salona i postavljena na pješački otočić na Trgu Maršala Tita), neće biti samo pomaknuta s prvotnog na obližnje mjesto, nego će postati dijelom arhitektovog aranžmana, umjetnik je s pravom odbio premještanje svojeg antologijskog djela. Kako bi izbjegao pravne posljedice, kada je ipak odlučio realizirati svoju zamisao, arhitekt dolazi do lakonskog rješenja – smanjuje opseg skulpture i (za par nijansi) mijenja njezinu boju. Premda se na taj način, odstupajući od doslovnog ponavljanja Prizemljenog Sunca pravno zaštitio, opravdanost takva postupka ostaje i dalje sporna.
Ivan Picelj mu, tvrdi Šosterič u Globusu (4. svibnja 2014.), nije bio inspiracija nego potvrda njegove ideje u kojoj se poziva na vrijeme kada je taj umjetnik postao aktualan. No, svejedno, neosporno je da je forma koju koristi Piceljeva. Kao što je neosporno da, kada kreće u realizaciju svoje ideje nakon Piceljeve smrti, nikada nije zatražio odobrenje da to učini od zakonskih nasljednika autorskih prava umjetnika o čemu nas je obavijestila umjetnikova kći Anja Picelj. O oduševljenju Ivana Picelja njegovom idejom, o čemu gosp. Šosterič govori u medijima, nema nikakvog pismenog traga osim njegovih riječi kojima možemo, ali i ne moramo vjerovati. Nije rijedak slučaj da arhitekti uspješno surađuju s umjetnicima u javnim projektima, no svojevoljna konfiskacija umjetničkih djela bez formalne dozvole umjetnika ili vlasnika njihovih prava jest rijedak slučaj koji, čini se, samo kod nas može proći bez posljedica.
Kada je riječ o odnosu prema Ivanu Kožariću, arhitekt sklon postmodernističkim strategijama citatnosti, napravio je korak previše nakon kojega se nije znao zaustaviti. Njegovu gestu vidimo kao nepoštivanje i nerazumijevanje izvorne zamisli Kožarićeva djela i samog umjetnika, što će najbolje potvrditi njegov vlastiti iskaz iz intervjua, također u Globusu: ”Nije meni trebao Kožarić, u toj igri kontrasta trebala mi je kugla. Onda sam pomislio: ‘ajmo gotovu kuglu staviti tu, ne moramo mi izmišljati neku novu priču”. Kožarićevo Prizemljeno Sunce za Šosteriča je, dakle, samo oblik, lišen njegova metaforičkog značenja, lišen njegova značenja u kontekstu Kožarićeva stvaralaštvu i konačno – lišen njegova mjesta u kontekstu novije povijesti umjetnosti.
Usprkos negodovanjima struke i jasno izraženim stavom Ivana Kožarića koji posve legitimno (nakon što su ga poznanici, neupućeni u problematiku počeli nazivati i pitati zašto ponovno Prizemljeno Sunce, tako blizu Bogovićevoj?) od grada traži da se zaštiti jedinstvenost njegove skulpture (Jutarnji list, 2. rujna 2014.) na što do danas nitko nije reagirao. Podsjetimo: upravo je svojim minimalizmom, jednostavnim, ali savršenim geometrijskim oblikom i njegovim postavljanjem u urbani kontekst izravno na tlo, bez ikakve zaštite, Prizemljeno sunce jasno utjelovilo umjetnikovu zamisao koja je zbog svoje nekonvencionalnosti doživjela niz neočekivanih reakcija građana. ”Ona je, poslije sam došao na tu usporedbu, proizvela takav učinak kao da sam na mravinjak bacio neki njemu stran predmet“, tumači Ivan Kožarić u intervjuu s Ivicom Županom (Vedri Sizif (Razgovori s Ivanom Kožarićem), Naklada MD, Biblioteka Duchamp, Zagreb, 1996., str. 23). Taj se hrabri čin postavljanja skulpture u urbani prostor bez spomeničke pompe, njezine “bačenosti“ u gradski “mravinjak“ početkom sedamdesetih, ubrzo pretvorio u metu intenzivnog dijaloga s građanima, od adoracije do destrukcije. Tada ostvarena u fiberglasu obojenom zlatnom bojom, skulptura je na kraju spaljena i odlukom nadležnog gradskog Sekretarijata uklonjena, no sjećanje na nju ostalo je živo u pamćenju Zagrepčana i trajno zabilježeno u eksperimentalnom filmu Sfaira1985-1895 (1984.) Ivana Ladislava Galete.
Prepoznato kao iznimno umjetničko djelo Prizemljeno Sunce je – ponovno izvedeno u stabilnijem materijalu i 1994. postavljeno na novu, frekventnu lokaciju, koju umjetnik prihvaća jer odgovara njegovoj ideji o neposrednoj komunikaciji s prolaznicima – postalo zagrebačkim landmarkom.
Smatramo da oblici postavljeni kao dekoracija ispred zgrade Muzičke akademije na neuvjerljiv umjetnički način karikiraju vrhunska djela naših najboljih umjetnika. U nadi da će pokrenuta diskusija imati odjeka, apeliramo na zaštitu njihove izvornosti.
Mr. sc. Snježana Pintarić, ravnateljica MSU, predsjednica Stručnog vijeća u ime sljedećih članova Stručnog vijeća Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb:
Martina Benažić, viša kustosica
Kristina Bonjeković Stojković, kustosica
Nataša Ivančević, muzejska savjetnica
Jasna Jakšić, kustosica
Ivana Janković, kustosica
Radmila Iva Janković, viša kustosica
Vesna Meštrić, viša kustosica
Martina Munivrana, kustosica
Mirta Pavić, viša konzervatorica-restauratorica
Leila Topić, kustosica